Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/22 (H. I.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1918/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1918/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Hamza Islamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamza Islamović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 021379 21 U od 25. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamza Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 021379 21 U od 25. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Službe za ekonomski razvoj, poduzetništvo i poljoprivredu Grada Tuzla od 9. februara 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu rješenja o utvrđivanju minimalne tehničke opremljenosti poslovnog prostora za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u poslovnom prostoru, koji se nalazi u Tuzli, zbog neispunjavanja uslova iz čl. 7. i 16. stav (1) tačka 7) Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Rješenjem Federalnog ministarstva okoliša i turizma Sarajevo od 2. aprila 2021. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 25. marta 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnijeta protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 16. stav (1) tačka 7) Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano da će nadležno tijelo izdati rješenje o osnivanju ugostiteljske radnje osobi koja ima poslovni prostor u vlasništvu ili ugovor o zakupu poslovnog prostora. Također, ukazao je da je odredbom člana 23. stav (1) tačka 5) navedenog zakona propisano da rješenje kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske radnje prestaje važiti ako ugostitelj prestane ispunjavati neki od uslova navedenih u članu 16. tog zakona. Kantonalni sud je naveo da je presudom tog suda od 30. oktobra 2020. godine apelant obavezan da Gradu Tuzla preda u posjed, slobodnu od lica i stvari nekretninu na kojoj se nalazi ugostiteljski objekat. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je apelant prestao ispunjavati uslov iz člana 16. stav (1) tačka 7) Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, jer nema poslovni prostor u vlasništvu ili ugovor o zakupu poslovnog prostora. To znači da je, shodno odredbama člana 23. stav (1) tačka 5) tog zakona, po sili zakona prestalo da važi rješenje od 1. oktobra 1997. godine u vezi s kojim je podnesen zahtjev. Također, sud je naveo da je bez značaja da li je i kada nadležni organ, shodno odredbama člana 25. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, donio rješenje o prestanku važenja rješenja o ispunjavanju uslova za osnivanje ugostiteljske radnje, jer posljedica nastupa po sili zakona od prestanka ispunjavanja uslova. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i pravno irelevantni navodi iz tužbe da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev za izmjenu rješenja o utvrđivanju minimalne tehničke opremljenosti, a ne zahtjev za izdavanje odobrenja za osnivanje ugostiteljske radnje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se rješenje ne može zakonito izmijeniti u pogledu minimalne tehničke opremljenosti ukoliko nisu ispunjeni i uslovi za osnivanje ugostiteljske radnje.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred upravnim organima i redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da su na njegovu štetu pogrešno primijenjene odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, te da odredbe čl. 7. i 16. ne mogu predstavljati pravni osnov za donošenje odluke kojom se odbija njegov zahtjev za izmjenu rješenja o utvrđivanju minimalne tehničke opremljenosti poslovnog prostora za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Također, apelant ukazuje da je podnio zahtjev za izmjenu rješenja o utvrđivanju minimalne tehničke opremljenosti, a ne zahtjev za izdavanje odobrenja za osnivanje ugostiteljske radnje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, obrazložio zašto se ne može izmijeniti rješenje koje je prestalo da važi, kao i zbog čega je ocijenio irelevantnim apelantove navode o tome da je podnio zahtjev za izmjenu rješenja o utvrđivanju minimalne tehničke opremljenosti, a ne zahtjev za izdavanje odobrenja za osnivanje ugostiteljske radnje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava iz čl. 2.-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravima tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tih prava.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić