Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/21 (B. B. i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1525/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1525/21, rješavajući apelaciju Brankice Baldi i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Brankica Baldi, Dubravka Cindrić, BraneVasiljević, Zdravko Ristić i Zoran Đuranović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 076528 20 Rev od 17. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brankica Baldi, Dubravka Cindrić, Brane Vasiljević, Zdravko Ristić i Zoran Đuranović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banja Luke, podnijeli su 29. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 076528 20 Rev od 17. februara 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 076528 18 Rs od 5. decembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 076528 20 Rsž od 21. februara 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 076528 20 Rev od 17. februara 2021. godine odbijena je i revizija apelanata. Tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se utvrdi da su „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu; tužena) donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa (kako su precizirana u presudama; u daljnjem tekstu: sporna rješenja) svakom od apelanata prekršila pravo na jednako postupanje u pogledu prava na rad i prava na dostupnost radnog mjesta pod jednakim uvjetima, u odnosu na ostale željezničke radnike koji u procesu reorganizacije tužene ne ostvare uvjete iz člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o željeznicama). Traženo je da se utvrdi i kršenje prava apelanata i u odnosu na radnike na koje se u pogledu uvjeta za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Traženo je da se slijedom svega ponište kao nezakonita sporna rješenja i obaveže tužena da apelantima isplati naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade te ih vrati na rad na ista ili odgovarajuća radna mjesta. U obrazloženjima svih presuda je navedeno da su apelanti bili radnici tužene. Utvrđeno je da je tužena pristupila reorganizaciji prema kojoj je do kraja 2017. godine trebala smanjiti broj zaposlenih za 500 radnika, a u godinama nakon toga za još 500 radnika. Tužena je donijela sporna rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima za koje je utvrđeno da su stekli uvjete za starosnu penziju. Navedeno je da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama (u daljnjem tekstu Zakon) lex specialis u odnosu na ostale zakone. Članom 116a. stav 2. Zakona, propisano je da u slučaju reorganizacije tužene, željezničkom radniku prestaje radni odnos kada navrši 40 godina penzijskog staža i godine života propisane članom 42. stav 1. (60 godina života) i članom 178. stav 1. Zakona o PIO. Za konkretan slučaj relevantna godina je 2017, za koju je propisana dobna granica navršenih 57 godina i četiri mjeseca života. Utvrđeno je da su svi apelanti u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa i penzioniranju imali više od 58 godina života i da su svi imali 40 godina penzijskog staža. U vezi sa navedenim, redovni sudovi su zaključili da apelanti nisu diskriminirani u smislu odredbi čl. 2, 3. i 5. Zakona o zaštiti od diskriminacije. Pri tom redovni sudovi su istakli da u prilog navedenom zaključku ide i odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 116a. stav 2. Zakona o željeznici.
3. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije te prava iz Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Navode da je odredba člana 116a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama suprotna principu zakonitosti i diskriminatorna u odnosu na apelante, jer takva odredba nije donesena za ostale zaposlene u javnoj vlasti. Ističu da ne postoji niti jedan javno objavljen akt iz kog bi proizlazilo da je tužena pristupila reorganizaciji. Također navode da su sporna rješenja o prestanku radnog odnosa donesena odmah nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o željeznicama kojima je usvojen i sporni član 116a. stav 2., iako do tad još uvijek nije bio donesen program zbrinjavanja viška radnika. Apelanti smatraju da im je ovakvim stavom redovnih sudova i tužene onemogućeno da pod jednakim uvjetima konkurišu na druga radna mjesta i to pri kraju radnog vijeka. Ističu i da je rješavajući pitanje zakonitosti slične odredbe Ustavni sud Republike Srbije utvrdio njenu neustavnost, kao i da je slično postupio i Ustavni sud BiH koji je u odluci broj AP-204/15 u gotovo identičnoj situaciji usvojio apelaciju i utvrdio kršenje prava apelantice u tom predmetu. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava iz Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.
4. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/17)) relevantne odredbe glase:
Član 116a. stav 2. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske, željezničkom radniku radni odnos prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. ili članom 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 134/11, 82/13 i 103/15).
5. U Zakonu o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 42. stav 1. (1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
Član 178. stav 1.
1)Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u: (đ) 2017. godini 57 godina i četiri mjeseca života,
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba) , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi detaljno obrazložili zašto osporena rješenja o prestanku radnog odnosa nisu nezakonita. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Zakon o željeznicama lex specialis u odnosu na Zakon o PIO. Naime, članom 116a. stav 2. Zakona o željeznicama riješeno je pitanje uvjeta za penzionisanje zaposlenih na željeznicama u vrijeme provođenja reorganizacije u odnosu na godine penzijskog staža. Navedena norma propisuje obavezno penzionisanje kada se napuni 40 godina penzionog staža pri čemu u pogledu godina starosti upućuje na odgovarajuću normu Zakona o PIO. Ustavni sud ističe da je baš ta činjenica ona koja razlikuje konkretnu pravnu i činjeničnu situaciju od situacije u predmetu broj AP-204/15 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu pitanje sticanja uvjeta za penziju zaposlenih u institucijama koje izvršavaju krivične sankcije nije bilo regulirano Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, već se odgovarajućom normom po tom pitanju u potpunosti upućivalo na Zakon o PIO. U tom slučaju, Zakon o PIO je nudio mogućnost da osobe ženskog spola mogu ranije ispuniti uvjete za penzionisanje od muškaraca, ali ne i obavezu odlaska u penziju kada se ti uvjeti ispune.
12. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Pri tom apelanti nisu dokazali da tužena nije pristupila reorganizaciji ili da akti tužene po tom pitanju nisu bili javno objavljeni kao i da bi, obzirom na sve navedeno, postojala zakonska mogućnost da konkurišu na neko drugo radno mjesto. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije te prava iz Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da u konkretnom slučaju postoji vjerovatnost da su apelanti diskriminirani, pogotovo u situaciji kada je Ustavni sud Republike Srpske u svojoj odluci broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine odbio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 116a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o željeznici. Pozivanje na praksu iz Republike Srbije je u konkretnom slučaju irelevantno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 14. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić