Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2642/21 (J. Š.)
Odluka donesena 01. 12. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2642/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 12. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2642/21, rješavajući apelaciju Jove Šaponje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Šaponje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 189929 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Šaponja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 189929 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 189929 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 189929 14 P od 23. decembra 2019. godine.
2. Postupajući po tužbi Ivice Marušića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantovoj protivtužbi, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 189929 14 P od 23. decembra 2019. godine kojom je utvrđeno (stav I izreke) da su ništavi aneks broj 1 na ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), sporna punomoć i izjava od 19. jula 1993. godine (u daljnjem tekstu: sporna izjava). Apelant je obavezan da tužitelju preda u posjed određeno zemljište (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Presudom je dalje (stav II izreke) odbačena kao neblagovremena apelantova protivtužba za utvrđenje ništavosti spornog ugovora zbog nesrazmjerne vrijednosti zamijenjenih nekretnina, upis vlasništva i posjeda u javne evidencije i predaju u posjed razmijenjenih nekretnina. Također, presudom je odbačena kao nedozvoljena apelantova protivtužba kojom je tražio da se utvrdi da je pravno valjana sporna izjava, te da tužitelj prizna i trpi brisanje/upis prava vlasništva u javne evidencije.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su stranke zaključile dva ugovora o zamjeni nekretnina, sporni ugovor u Banjaluci i ugovor u Zadru u julu, odnosno augustu 1993. godine, da su ušli u posjed razmijenjenih nekretnina i upisali se kao njihovi vlasnici. Dalje je navedeno da je tužitelj potpisao spornu izjavu, sudski ovjerenu 19. jula 1993. godine, da apelantu prenosi i spornu nekretninu na kojoj tužitelj ima pravo korištenja, koja nije mogla biti obuhvaćena spornim ugovorom jer je nacionalizovana. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je spornom punomoći tužitelj navodno ovlastio apelantovog sina za zaključenja aneksa broj 1 i da je zatim pred notarom taj aneks zaključen, kojim je u sporni ugovor dodana i sporna nekretnina. Međutim, Osnovni sud je obrazložio da su sporna punomoć i aneks broj 1 posljedica krivičnog djela Falsifikovanje isprave u sticaju sa krivičnim djelom Prevare iz odgovarajućih odredbi Krivičnog zakona RS, što je apelant priznao kada je 9. aprila 2019. godine s okružnim tužiteljem zaključio sporazum o priznanju krivice.
4. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da su sporna punomoć i aneks broj 1 pravno ništavi u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je ukazao da sporna nekretnina nije mogla biti u prometu u momentu zaključenja ugovora, odnosno davanja sporne izjave jer je bila u režimu neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, što je apelantu bilo poznato. Istakao je da sporna izjava ne može predstavljati valjan pravni osnov za prijenos prava korištenja ni drugih stvarnih prava na spornoj nekretnini. U pogledu apelantovog protivtužbenog zatjeva, Osnovni sud je naveo da je protekao prekluzivni rok propisan odredbom člana 139. stav 2. ZOO za poništenje spornog ugovora zbog eventualne nesrazmjere davanja. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da se međusobno isključuju tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti sporne izjave i apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi njena pravna valjanost, jer su u koneksnoj vezi. Stoga je taj apelantov zahtjev odbacio primjenom člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 189929 20 Gž od 14. decembra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 189929 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su aneks broj 1, punomoć i sporna izjava ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO. Dalje je navedeno da je bez značaja što je tužitelj u spornoj izjavi naveo da je saglasan da apelant koristi spornu nekretninu i stekne vlasništvo po sticanju uslova. Naime, sud je naveo da se nije mogao ugovoriti uslov da se naknadno stekne pravo vlasništva jer je protivan prinudnim propisima. Slijedom toga, prema odredbama čl. 73. i 107. ZOO nije moglo doći ni do konvalidacije takvog prometa nekretnina. Također, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno odbačeni i apelantovi protivtužbeni zahtjevi.
7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je sporna izjava bila sastavni dio spornog ugovora i da ne bi mijenjao nekretnine bez sporne nekretnine. Tvrdi da je trebalo priznati pravnu valjanost sporne izjave ili obavezati tužitelja da mu isplati razliku u vrijednosti zamijenjenih nekretnina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njegova prava na imovinu i dom došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić