Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1736/21 (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1736/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1736/21, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 076174 20 Rev od 2. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 076174 20 Rev od 2. februara 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 076174 20 Gž od 22. aprila 2020. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 076174 18 P 2 od 15. oktobra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 076174 18 P 2 od 15. oktobra 2019. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Seno Imširović (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici u roku od 30 dana od dana prijema presude po izdatoj i protestiranoj mjenici od 16. februara 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporna mjenica) isplati mjeničnu svotu u preciziranom iznosu (u daljnjem tekstu: mjenična svota), sa kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je 15. maja 2002. godine Investicijska banka F BiH, pravni prednik apelantice, sa društvom „Euro mlijeko“ d.o.o. Ključ (u daljnjem tekstu: dužnik) zaključila ugovor o kreditu u iznosu od 300.000,00 KM, sa ugovorenim uslovima i načinom otplate. Dužnik je, uz saglasnost apelantice, 13. februara 2004. godine zaključio Ugovor o preuzimanju duga po kreditu sa firmom „Falcon“ d.o.o. Ključ (u daljnjem tekstu: „Falcon“). Tuženi je, kao sredstvo obezbjeđenja izmirenja duga po kreditu, deponovao spornu mjenicu koju je apelantica protestirala 26. jula 2013. godine te je Općinski sud 15. avgusta 2013. godine izdao protest mjenice. Budući da dug po ugovoru o kreditu nije isplaćen, apelantica je na osnovu sporne mjenice 10. oktobra 2013. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv tuženog, kao mjeničnog dužnika. Općinski sud je dozvolio izvršenje rješenjem od 13. februara 2014. godine ali je tuženi-izvršenik podnio prigovor pa je apelantičin prijedlog tretiran kao tužba. Sud je na osnovu provedenih dokaza također utvrdio da je apelantica od 18. augusta 2004. godine vodila izvršni postupak protiv izvršenika „Nur“ Travnik, kao pravnog sljednika „Falcon“ na založenim pokretnim stvarima te da je rješenjem suda od 10. jula 2013. godine taj postupak obustavljen i da su ukinute sve provedene radnje. Općinski sud je dalje ukazao da apelantica za vrijeme trajanja tog izvršnog postupka nije podnijela protest mjenice već je to uradila tek 29. jula 2013. godine. U vezi s tim Općinski sud je obrazložio da apelantica nije dokazala da je spornu mjenicu podnijela na protest u zakonskom roku, kako bi od tuženog mogla potraživati isplatu mjenične svote a što je bila dužna učiniti u skladu sa odredbom člana 80. Zakona o mjenici. Tom odredbom je propisano „da svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanata zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti“. Stoga je sud ocijenio osnovanim prigovor zastarjelosti budući da je apelantica „nakon prvih neuplaćenih a dospjelih anuiteta predmetnog kredita“ pokrenula izvršni postupak ali ne i naplatu mjeničnog duga koji potražuje od tuženog. Osim navedenog Općinski sud je također zaključio da su, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovoru o preuzimanju duga, dugovanja iz tih ugovora zastarjela i shodno prema odredbama čl. 371. i čl. 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tim odredbama je reguliran opšti rok zastarjelosti odnosno rokovi zastarjelosti za povremena potraživanja. Obrazloženo je da apelantica nije blagovremeno podnijela tužbu radi zaštite svojih prava protiv tuženog, a da je postupak izvršenja pokrenut 2013. godine, tako da nema mjesta prekidu zastare (čl. 388. i čl. 392. ZOO), kako je to apelantica tvrdila.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 076174 20 Gž od 22. aprila 2020. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda od 15. oktobra 2019. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se prigovor zastarjelosti cijeni prema članu 80. Zakona o mjenici. Ukazao je da apelantica tužbenim zahtjevom nije tražila isplatu duga po ugovoru o kreditu i ugovoru o preuzimanju duga, te da stoga nema mjesta primjeni odredbi ZOO. Stoga se prigovor zastarjelosti cijeni prema članu 80. st. 2. Zakona mjenici prema kojoj mjenično pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana računajući od pravodobno podignutog protesta. Istaknuto je da je mjenica trebala biti ispunjena shodno mjeničnoj izjavi a u skladu sa rokovima i uslovima iz ugovora o preuzimanju duga te da je „krajnji rok za isplatu određen zaključno sa 22.05.2007. godine (član 2. ovog ugovora) a da je na mjenici kao dan za plaćanje mjenične svote upisan dan 26.07.2013. godine, kao dan dospjeća, to je evidentno da se ne radi o pravodobno podnesenom protestu“. Sud je dalje ukazao da je apelantica izdejstvovala protest mjenice protekom roka dospijeća tj. 15. avgusta 2013. godine a da je prijedlog za izvršenje protiv tuženog kao izvršenika podnijela 10. oktobra 2013. godine te se stoga nisu mogle primijeniti odredbe o prekidu zastarjelosti iz člana 81. Zakona o mjenici a u vezi sa članom 108. tog zakona.

5. Vrhovni sud je presudom broj 51 0 P 076174 20 Rev od 2. februara 2021. godine odbio apelantičinu reviziju. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova te ukazao da je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, pravilno primijenio član 80. u vezi sa članom 108. Zakona o mjenici kad je ocijenio osnovanim prigovor zastarjelosti i potvrdio prvostepenu presudu. Pri tome je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju dao jasne i potpune razloge, koje je Vrhovni sud u cjelosti prihvatio. Istakao je da je pravilan stav drugostepenog suda da je mjenica trebala biti ispunjena shodno mjeničnoj izjavi a u skladu sa rokovima iz ugovora o preuzimanju duga.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o mjenici. Smatra da su sudovi bili dužni primjenom odredbe čl. 388. i čl.

392. ZOO utvrditi da je zastara u predmetnom slučaju bila prekinuta i da dospjelost mjenice ni u kom slučaju nije mogla biti obuhvaćena zastarom. Dakle apelantica ističe da nije bilo mjesta razdvajanju zastarjelosti mjenice od zastarijevanja potraživanja iz osnova pravnog posla, Ugovora o preuzimanju duga od 13. februara 2004. godine, radi čijeg obezbjeđenja je sporna mjenica bila i izdata, kao sredstvo osiguranja. Također navodi da su sudovi bili dužni primjenom relevantnih odredbi ZOO utvrditi da je zastara u predmetnom slučaju bila prekinuta, tako da dospjelost predmetne mjenice nije mogla biti obuhvaćena zastarom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantica finansijska institucija, čija je zadaća provođenje ekonomske politike Vlade Federacije BiH te je u potpunosti u vlasništvu Federacije BiH, koja bezuvjetno jamči za sve njene obaveze. Iz navedenog proizilazi da je apelantica pod kontrolom javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica, iako se na njih pozvala, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelantice, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi imali jedinstven stav da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelantičinog tužbenog zahtjeva, radi o mjeničnom sporu te da je u datim okolnostima nastupila zastara mjeničnog potraživanja apelantice u smislu član 80. stav 2. Zakona o mjenici. Naročito je Kantonalni sud, čije je odlučenje i razloge prihvatio Vrhovni sud, jasno obrazložio zašto nisu primjenjive odredbe ZOO na koje se apelantica poziva i u apelaciji. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1736/21 (Razvojna banka Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio