Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/21 (S. T.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-818/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-818/21, rješavajući apelaciju Save Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je Sava Tabaković podnio protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 004011 19 Gž od 22. decembra 2020. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sava Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 004011 19 Gž od 22. decembra 2020. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 004011 18 K od 1. jula 2019. godine.
2. Presudom Okružnog suda od 1. jula 2019. godine apelant je proglašen krivim što je kao učesnik u prometu, ne pridržavajući se prometnih propisa, pod utjecajem alkohola preko 1,50 g/kg alkohola u krvi, ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je nastupila smrt jedne osobe. Opisanim ponašanjem apelant je počinio kazneno djelo Ugrožavanje javnog prometa iz člana 402. stav 4. u vezi sa stavom 2. sve u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelantu je izrečena mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od jedne godine.
3. Okružni sud je u obrazloženju presude interpretirao dokaze provedene tijekom postupka (zapisnik o uviđaju, nalaz vještačenja o stupnju alkoholiziranosti, obdukcijski zapisnik, nalazi i mišljenja vještakā, iskazi svjedoka i drugi dokazi označeni u presudi) i iznio njihovu ocjenu. Posebno je obrazložio zašto je prihvatio nalaz vještaka prometne struke kojeg je predložila optužba, a nije prihvatio nalaz vještakā koje je predložila obrana. Naime, sud je naveo da je nalaz vještaka optužbe tručan, kvalitetan i nepristran, te da su zaključci u tom nalazu logični i činjenično utemeljeni. Nasuprot tome, nalaz vještakā obrane Sud je ocijenio neprihvatljivim, prvenstveno smatrajući da je tvrdnja vještakā o isključivoj odgovornosti oštećenog proizvoljna i kontradiktorna. Također, Sud je smatrao da su vještaci obrane u nalazu iznijeli proizvoljne pretpostavke i neprihvatljive teze, pozivajući se na načelo in dubio pro reo. U vezi s tim, Sud je istakao da primjena navedenog načela obvezuje samo sud, odnosno da vještak nije obvezan i nema pravo u sumnji činjenice tumačiti u korist optuženog. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je prometna nesreća nastala prvenstveno zbog propusta apelanta koji se kao vozač nije pridržavao prometnih propisa. Sud je posebno ukazao da nije sporna činjenica da je oštećeni, kada se nesreća dogodila, prelazio kolovoz na mjestu gdje nije označen pješački prijelaz, stvarajući takvim postupkom opasnu situaciju. Međutim, Sud je ukazao i na okolnost da je apelant optužen za nepoštivanje odredaba Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS), kao i da je tijekom postupka utvrđeno da je povrijedio tri odredbe tog zakona: odredbu koja ga obvezuje da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz, odredbu koja ga obvezuje da vozi dozvoljenom brzinom i odredbu koja zabranjuje vožnju pod utjecajem alkohola. Dalje, Sud je, iz Nalaza vještaka optužbe, utvrdio da brzina kojom je apelant upravljao vozilom u trenutku kada je udario u oštećenog nije bila manja od 55 km/h. Sud je utvrdio i da se apelantovo vozilo, u trenutku kada je pješak pokazao jasnu namjeru prelaska kolovozne trake, nalazilo na udaljenosti ne manjoj od 42 metra, kao i da je apelant imao mogućnost izbjeći nalet na pješaka pri svakoj brzini manjoj od 60 km/h. Na temelju navedenoga vještak je u Nalazu zaključio da je apelant imao mogućnost izbjeći udar u pješaka pod uvjetom da je pravovremeno reagirao na stvorenu opasnost. Međutim, propust da postupi u skladu s propisima kod apelanta je, kako je zaključio Sud, nesumnjivo bio uzrokovan stanjem srednjeg pijanstva u kojem se nalazio kad se nesreća dogodila. S obzirom na navedeno, Sud je istakao da, iako nedvojben, doprinos oštećenog prometnoj nesreći ne može utjecati na zaključak Suda o apelantovoj odgovornosti.
4. Presudom Vrhovnog suda od 22. decembra 2020. godine odbijene su, kao neosnovane, žalbe Okružnog javnog tužiteljstva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) i apelantovog punomoćnika, te je potvrđena presuda Okružnog suda od 1. jula 2019. godine. Vrhovni sud je, u obrazloženju presude, ukazao da je prvostupanjski sud argumentirano i kritički analizirao nalaze i mišljenja vještākā prometne struke, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te u povezanosti sa drugim provedenim dokazima. Vrhovni sud je utvrdio i da je Okružni sud cijenio i ostale dokaze optužbe i odbrane, uključujući i apelantov iskaz, nakon čega je dao razloge zbog kojih je zaključio da sadržaj tih dokaza nema poseban značaj za utvrđivanje činjenica od odlučnog značaja. Vrhovni sud je istakao da način ocjene dokaza optužbe, a zatim i ocjene svih dokaza obrane, naročito iskaza svjedoka dr B.S, koja je sačinila zapisnik o uzimanju krvi i urina radi utvrđivanja stupnja alkoholiziranosti apelanta, te svjedoka policijskih službenika PS Bileća, nije dala osnova za apelantovu tvrdnju o povredi principa jednakosti stranaka u postupku, niti povredu odredbe člana 295. stav 2. ZKP RS koja propisuje obavezu suda u ocjeni dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Za Vrhovni sud nije bila sporna ni činjenica da se prometna nesreća dogodila u Bileći, na putu u naselju, u kojemu se vozač ne smije kretati brzinom većom od 50 km/h. Vrhovni sud se, s obzirom na tu činjenicu, složio sa stavom prvostupanjskog suda da se prometna nesreća dogodila u „naselju“ kako je ono definirano odredbom člana 9. tačka 32. ZOOBS. Složivši se sa zaključkom prvostupanjskog suda da nedostatak prometnog znaka za obilježavanje naselja ili ograničenja brzine na mjestu nesreće ne daje pravo vozačima motornih vozila da na tom prostoru voze brzinom općeg ograničenja od 80 km/h, Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđene činjenice da su, na ulazima u Bileću iz svih smjerova, postavljeni prometni znaci koji označavaju ulazak u to naselje. Vrhovni sud je našao pravilnim i valjano obrazloženim i zaključak prvostupanjskog suda o kršenju blanketne norme iz odredbe člana 28. stav 1. ZOOBS (kojom je propisana obveza vozača da, tijekom upravljanja vozilom, obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz). Dalje, Sud je ukazao da se, s obzirom da se saobraćajna nesreća dogodila u naselju, prisustvo pješaka na kolovozu u navedenoj urbanoj zoni ne može smatrati neočekivanim, niti se prelazak kolovoza oštećenog van obilježenog pješačkog prelaza (na udaljenosti 100 metara od pješačkog prelaza), suprotno argumentima iz žalbe, može smatrati „iznenadnom i neočekivanom preprekom". Vrhovni sud se, također, složio s razlozima koje je prvostupanjski sud dao u pogledu neprihvaćanja nalaza vještakā obrane.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovitim sudovima, naročito da su redoviti sudovi povrijedili načelo in dubio pro reo kao i njegovo pravo na obrazloženju odluku. Povredu načela in dubio pro reo apelant vezuje za proizvoljnu ocjenu provedenih dokaza, tvrdeći da redoviti sudovi nisu cijenili dokaze koji idu u korist apelantu, da su potpuno zanemarili iskaze svjedoka – kako iskaze dr Bosiljke Stolica i policijskih službenika PS Bileća, tako i apelantov iskaz. Apelant također smatra da sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja nije dao adekvatnu težinu okolnostima koje su postojale u vrijeme nesreće – doprinosu oštećenog, stanju kolovoza, vremenskim prilikama, signalizaciji na kolovozu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naime iz činjeničnog stanja, u kojemu su prezentirana obrazloženja iz osporenih presuda, proizlazi da su redoviti sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je postupak, kao i izvođenje dokaza, zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
11. Ustavni sud, imajući u vidu apelantove navode da redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka nisu dali adekvatno obrazloženje o doprinosu oštećenog prometnoj nesreći, zapaža da je tijekom postupka utvrđeno da je doprinos oštećenog nedvojbeno postojao. Dalje, redoviti sudovi su utvrdili da je apelant imao mogućnost izbjeći udar u pješaka pod uvjetom da je pravovremeno reagirao na stvorenu opasnost. Međutim, budući da je upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju apelant je, zbog neprilagođene brzine i propusta da obrati pažnju na pješaka koji se nalazio na kolovozu, doveo do prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su pitanje doprinosa oštećenog ovoj prometnoj nesreći, suprotno apelantovim navodima, redoviti sudovi detaljno razmotrili i dali jasne i argumentirane razloge zbog kojih su utvrdili da, iako nedvojbeno postoji doprinos oštećenog, on ipak ne može dovesti u pitanje zaključak o apelantovoj odgovornosti za prometnu nesreću.
12. U pogledu apelantovih navoda o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je prema tom načelu sud obvezan donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, nego i onda kada nije dokazana njegova krivnja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na temelju brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Europske konvencije.
13. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić