Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-671/21 (M. K. i N. U.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Naknada štete
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-671/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-671/21, rješavajući apelaciju Milana Kopanje i Nevenke Ubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kopanje i Nevenke Ubović podnesena protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 0 P 032894 20 Rev od 11. januara 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Kopanja i Nevenka Ubović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Simo J. Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 27. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 032894 20 Rev od 11. januara 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 032894 16 Gž od 23. decembra 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 032894 14 P od 18. marta 2016. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) preda u posjed određene nekretnine pobliže označene u izreci prvostepene presude ili da im, u nemogućnosti predaje u posjed, isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete za uništene porodične kuće sa gospodarskim objektima i ukupnu višegodišnju izgubljenu dobit usljed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta, sa zakonskim zateznim kamatama
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti vlasnici i posjednici spornih nekretnina, da je tužena 6. oktobra 1998. godine donijela odluku o ulasku u posjed tih nekretnina prije nego što je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno. Vrhovni je sud istakao da je 6. novembra 2003. godine tužena odustala od eksproprijacije, te da nekretnine apelanata nisu u posjedu tužene. Vrhovni sud je istakao da su na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili vlasnički zahtjev apelanata za povrat u posjed nekretnina. Vrhovni sud je istaknuo da je teret dokazivanja činjenica na apelantima koji su, između ostalog, morali dokazati činjenicu da se tražena stvar nalazi u posjedu tužene u momentu podnošenja tužbe i zaključenja glavne rasprave. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, apelanti nisu dokazali postojanje navedene činjenice, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 55. stav 4. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku i 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), odbijen njihov tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i eventualni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete, ocijenivši da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je kao početak zastarnog roka pravilno uzet datum od 6. novembra 2003. godine kada je tužena donijela odluku o prestanku opšteg interesa za izgradnju poligona za vojnu obuku koja je objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ 24. novembra 2003. godine Ova odluka je stupila na snagu 25. novembra 2003. godine, pa su apelanti tada mogli znati za štetu i učinioca. Polazeći od toga da je tužba podnijeta 15. decembra 2014. godine, Vrhovni sud je zaključio da je do podnošenja tužbe istekao subjektivni rok od tri godine, kao i objektivni rok od pet godina (član 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima).
4. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2914/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je analizirao presudu Vrhovnog suda osporenu u tom predmetu i da u vezi s tim nije utvrdio da je sud proizvoljno primijenio pravo. Iz obrazloženja navedene prakse proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da apelant nije dokazao da se sporne nekretnine nalaze u faktičkoj vlasti tužene da bi uspio sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena preda u posjed te nekretnine. Osim toga, Vrhovni sud je u navedenoj odluci zaključio da je apelant tužbu za naknadu štete protiv tužene podnio po proteku subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, usljed čega mu je prestalo pravo da u sudskom postupku od tužene zahtijeva ispunjenje obaveza, shodno odredbama člana 360. stav 1. ZOO. Dakle, radi se o identičnoj situaciji kao u konkretnom slučaju pa se stoga na ovaj slučaj može primijeniti praksa iz odluke Ustavnog suda broj AP-2914/20.
9. Imajući u vidu sve što je rečeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema ništa što bi moglo voditi zaključku o proizvoljnosti u primjeni prava. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić