Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/22 (D. M. i drugi)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3787/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3787/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dževad Mehinagić i Hanifa Mehinagić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dževad Mehinagić i Hanifa Mehinagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 002661 22 Gži od 1. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dževad Mehinagić i Hanifa Mehinagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 002661 22 Gži od 1. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Mehinagić i Hanifa Mehinagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, koje zastupa Seid Hrnjić odvjetnik iz Advokatskog društva Hrnjić i partneri d.o.o. Žepče, podnijeli su 4. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 002661 22 Gži od 1. kolovoza 2022. godine.

2. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 18. kolovoza 2009. godine, na prijedlog tražitelja ovrhe (DŽ. M.), određena je ovrha popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanata.

3. Rješenjem o dosudi Općinskog suda od 17. ožujka 2022 godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 1. kolovoza 2022. godine, ponuđaču (tražitelj ovrhe) su dosuđene pokretne stvari koje su u vlasništvu apelanata i to kompletna kuhinja s elementima i uređajima, komplet ugaona garnitura, klub stol, TV i komoda, bračni krevet, ormar.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je donošenju prvostupanjskog rješenja prethodio popis, procjena i prodaja pokretnih svari, koje je na drugoj prodaji kupio tražitelj ovrhe shodno odredbama članka 134. stavak 4. Zakona o ovršnom postupku. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da su sporne stvari trebale biti izuzete od ovrhe. Naime, istaknuo je da sporne stvari ne spadaju u one kojima se osigurava egzistencijalni minimum za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba apelanata i članova njihovog obiteljskog domaćinstva u smislu članka 117. Zakona o ovršnom postupku. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za postupak, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je ovrha određena na predmetima koji trebaju biti izuzeti od ovrhe, jer se radi o predmetima koji su apelantima potrebni za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanjima iz Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju su apelanti podnijeli kao ovršenici u ovršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o dosudi njihovih pokretnih stvari. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obveze“ apelanata, već da su ona utvrđena ovršnim ispravama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelanti ne uživaju zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na učinkovit pravni lijek

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelanata koje je propisano „zakonom“, koje služi zakonitom cilju u javnom interesu i do kojeg je došlo zbog provođenja postupka prinudnog namirenja potraživanja u situaciji kad ovršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obvezu, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud zapaža da je miješanjem u imovinu apelanata uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i prava na imovinu apelanata, odnosno da na apelante nije prebačen pretežak teret. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je ovrha određena na predmetima koji trebaju biti izuzeti od ovrhe, kako je to redovni sud detaljno obrazložio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/22 (D. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio