Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3328/21 (Društvo Autoprevoz bus d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3328/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-3328/21, rješavajući apelaciju Društva Autoprevoz bus d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Društvo Autoprevoz bus d.o.o. Mostar protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033508 21 Rev od 21. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Društvo Autoprevoz bus d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Droce, advokat iz Mostara, podnio je 23. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 033508 21 Rev od 21. jula 2021. godine, S1 3 P 033508 21 Pž od 22. aprila 2021. godine i S1 3 P 033508 19 P od 11. januara 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 033508 19 P od 11. januara 2021. godine, koja je potvrđena presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja) broj S1 3 P 033508 21 Pž od 22. aprila 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Bosna i Hercegovina – Ministarstvo komunikacija i transporta BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime izgubljene dobiti, za period preciziran u izreci, isplati novčani iznos, takođe preciziran u izreci, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Sud BiH je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant prevozio putnike na određenoj liniji (u daljnjem tekstu: apelantova linija) i da je naplaćivao karte u određenom iznosu. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženi odobrio prevozniku „Hozić-Turist“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: konkurent) da vrši autobuski prevoz na liniji koja se u jednom dijelu preklapala sa apelantovom linijom. Apelant je nakon toga snizio cijene karata kako bi ih izjednačio sa konkurentovim cijenama. Kasnije je, kako je utvrđeno, poništeno rješenje kojim je tuženi odobrio konkurentu da prevozi putnike na toj liniji. Sud BiH je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao izgubljenu dobit u vidu razlike cijene karata koju je prvobitno naplaćivao i cijene karata nakon što je snizio cijenu.
4. Presudom revizijskog vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljenjem tekstu: revizijsko vijeće) broj S1 3 P 033508 21 Rev od 21. jula 2021. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju je navedenoj da je utvrđeno da nema uzročne veze između apelantovog smanjenog prihoda i činjenice da je konkurentova linija u jednom dijelu obuhvatala i apelantovu liniju, nego da je apelant sinizio cijene karata uslijed tržišne utakmice. Revizijsko vijeće je istaklo da okolnost da je konkurentu kasnije poništeno odobrenje nije imalo uticaja na smanjenje apelantovog prihoda nastalog svojevoljnim formiranjem nižih cijena prevoza kako bi ih izjednačio sa niskim konkurentovim cijenama. Revizijsko vijeće je navelo da se takve radnje, u pravnom smislu, mogu okvalifikovati kao radnje oštećenog i padaju na apelantov teret, te da se zbog njih tuženi ne može pozivati na odgovornost. Budući da ne postoji uzročna veza između radnji tuženog i posljedica koje su nastupile za apelanta, sud je zaključio da u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nema odgovornosti tuženog za poslovni gubitak koji je apelant okvalifikovao kao štetu. Osim toga, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev neosnovan, revizijsko vijeće je navelo da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da u postupku nije bilo potrebe cijeniti nalaz vještaka proveden na okolnosti visine naknade štete.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao i tokom redovnog postupka, te smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO. Naročito ističe da je šteta nastala kao posljedica nezakonitog rada tuženog, budući da je tuženi dao odobrenje konkurentu da vrši prevoz putnika iako nije imao valjanu i potrebnu dokumentaciju, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant smatra da je Sud BiH trebao utvrditi odgovornost tuženog za nastalu štetu. Takođe, apelant ukazuje da Sud BiH nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka, iako je ovaj nalaz uvršten u dokaznu građu. Osim toga, apelant navodi da je konkurent prevoz obavljao bez valjanog odobrenja, za razliku od apelanta, te da je Sud BiH tumačenjem pravne norme i principa „pravične tržišne utakmice“ prekršio zabranu diskriminacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se poziva, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno obrazložio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan zato što ne postoji uzročna veza između apelantovog smanjenog prihoda zbog sniženih cijena karata i preduzetih radnji tuženog. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U odnosu na navode kojima se ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić