Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1669/21 (M.Š.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1669/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1669/21, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031124 20 Kž od 22. februara 2021. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 13. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 031124 20 Kž od 22. februara 2021. godine i S1 2 K 031124 19 K od 13. oktobra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su proslijeđeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja 8. septembra 2022. godine. Apelant se izjasnio 22. septembra 2022. godine. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 031124 19 K od 13. oktobra 2020. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je, zajedno sa N.H, na način opisan u presudi počinio krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217 stav 1 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 29 KZ. Na osnovu toga Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
5. Sud BiH je naveo da se apelantu stavlja na teret da je, u svojstvu službenog lica, kao saizvršilac, zajedno sa N.H., koji je u međuvremenu osuđen na osnovu zaključenog sporazuma o priznanju krivice, od prikrivenog istražitelja kodnog naziva „Dušan“, primio poklon u novcu u iznosu od 1.600 evra da bi u okviru svojih službenih funkcija propustio da sprovede odgovarajući carinski postupak robe koja se uvozi, odnosno da sprovede skraćeni carinski postupak i da umanji količinu i vrijednost robe za carinjenje. Odluku o apelantovoj krivici Sud BiH je donio na osnovu sprovedenih dokaza, izjava osuđenog N.H. i apelanta koje su dali u toku istrage u svojstvu osumnjičenih, koje su ocijenjene i u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Sud BiH je naveo da je iz sadržaja zapisnika o ispitivanju apelanta pred tužiocem utvrdio da je apelant poučen o pravima u skladu sa odredbama ZKP, da je sve razumio i da je potpisao zapisnik. Međutim, apelant je na glavnom pretresu dao drugačiji iskaz i osporio je tačnost izjava koje je dao u toku istrage pred tužiocem. Naime, apelant je izjavio da je bio izložen pritisku ovlašćenih lica i da je bio umoran i zbunjen, te da su, stoga, izjave date pred tužiocem nezakonite, nepravilne i neistinite. Sud BiH je obrazložio šta ga je opredijelilo na zaključak da su apelantove izjave date u istrazi, koje sadrže priznanje apelanta za ono za šta se tereti, istinite i da su rezultat apelantove dobrovoljne odluke. Sud je naročito istakao da je apelant u periodu od devet mjeseci dao dvije izjave pred tužiocem, te da je u obje izjave ostao kod svog priznanja, bez ikakvih ograničenja, primjedbi ili izmjena. Navedeni period, prije glavnog pretresa, kako je naveo Sud BiH, bio je dovoljno dug da je apelant mogao shvatiti posljedice svog priznanja, razmisliti i uz stručnu pomoć branioca razmotriti svoje priznanje ili eventualne razloge da priznanje dato u prvoj ospori u drugoj izjavi pred tužiocem, što nije učinio.
6. Sud BiH je, takođe, doveo u vezu apelantovu izjavu iz istrage sa izjavom N.H. Izjavu N.H datu u istrazi Sud je prihvatio kao zakonit, istinit i ključan dokaz za utvrđivanje događaja. U vezi s tim, Sud BiH je naročito ukazao da je N.H. na glavnom pretresu svjedočio kao svjedok odbrane, te da je negirao i umanjivao apelantovo učešće u događajima. Sud BiH je zaključio da je iskaz N.H sa pretresa neiskren i neistinit, zato što, kako je obrazloženo, N.H. u iskazu na pretresu nije dao logično i prihvatljivo obrazloženje zašto je njegov raniji iskaz iz istrage neistinit u pogledu apelantove uloge. Osim toga, Sud BiH je naročito ocijenio da je svjedok N.H. drugu izjavu u istrazi pred tužiocem dao u prisustvu branioca, te da iz te izjave proizilazi apelantova odgovornost. Takođe, sud je uzeo u obzir i da je prije davanja izjave svjedok N.H. poučen i upoznat sa dopuštenosti korišćenja date izjave. Na osnovu svega navedenog, Sud BiH je zaključio da je izjava svjedoka N.H. u istrazi data dobrovoljno, da je pravilna i zakonita, te da ju je kao takvu i prihvatio.
7. Takođe, kod utvrđivanja apelantovog učešća i odgovornosti u inkriminisanom događaju Sud BiH je ocijenio i iskaz svjedoka – prikrivenog istražitelja pod pseudonimom „Dušan“. Ovu izjavu sud je doveo u vezu sa izjavom samog apelanta, koji nije negirao da je donio 400 evra u ugostiteljski objekat na graničnom prelazu Gradiška, gdje se „Dušan“ dogovarao sa N.H., a taj događaj je zabilježen i audio-video snimkom kao rezultatom posebne istražne radnje. Međutim, Sud BiH nije prihvatio apelantovo objašnjenje da se radi „o uobičajenoj proceduri na carinskim referatima“. Naime, sud je ovo apelantovo objašnjenje ocijenio kao neuvjerljivo i nelogično, zato što je, kako je navedeno, takvom tvrdnjom apelant neuspješno pokušavao da ospori video-snimak na kojem je zabilježen dio ovog događaja, da umanji svoju ulogu u njemu i da dogovor o carinjenju u ugostiteljskom objektu prikaže kao „uobičajenu proceduru“ pri carinjenju robe. U dijelu presude koji je Sud BiH označio kao „nesporne činjenice“ ukazuje se na izjave svjedoka O.M., koji je bio vozač teretnog motornog vozila sa prikolicom dugom 13 metara, punom robe, te je Sud BiH zaključio da se radi o većoj količini robe. Takođe, ovaj svjedok je naveo da je dobio fakturu koja nije odgovarala stvarnom stanju prevoza, a sud je ocijenio i prihvatio kao istinit ovaj iskaz. U dijelu „sporne činjenice“, nakon što se bavio pitanjem službenog svojstva apelanta, njegovim radnjama i određenim logičnim pitanjima na koja sud daje odgovor, Sud BiH opet navodi da je svjedok O.M. naveo da se ne sjeća detalja, ali da se sjeća carinika koji je govorio da roba mora ići u redovnu proceduru. Nakon ovoga Sud BiH je „nesporno“ zaključio da je vozilo ušlo na carinski terminal, prošlo u BiH nakon nepravilno i nezakonito sprovedenog skraćenog carinskog postupka i „ovakvu izjavu [apelanta] ocijenio kao neiskrenu, lažnu javnu izjavu optuženog kao službenog lica […] koja je imala značaj i svrhu prikrivanja izvršenja krivičnog djela “.
8. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 031124 20 Kž od 22. februara 2022. godine odbilo apelantovu i žalbu njegovog branioca i potvrdilo je prvostepenu presudu. U obrazloženju Apelaciono vijeće je navelo da je odbrana dovodila u pitanje valjanost zapisnika iz istrage u odnosu na tada osumnjičenog N.H. i apelanta sa aspekta zakonitosti i njihovog korišćenja. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da je izvršilo uvid u zapisnike o izjavama apelanta i N.H. pred tužiocem i da nije utvrdilo njihovu manjkavost. Osim toga, Apelaciono vijeće je ukazalo da odbrana treba da ima mogućnost da suoči svjedoka sa ranijom izjavom, što je i bilo urađeno u postupku. U konkretnom slučaju navedeno se desilo. Takođe, u odnosu na korišćenje apelantove izjave iz istrage Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbu člana 78 stav 2 tačka c) ZKP. Apelaciono vijeće je ukazalo na žalbene navode koji su se odnosili na nedostatak obrazložene presude. Prema apelantovoj tvrdnji, sud nije obrazložio saglasne izjave apelanta i svjedoka O.M. Apelaciono vijeće je ukazalo da se presuda ne mora osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, te navelo odredbu člana 290 stav 7 ZKP po kojoj je postupao prvostepeni sud. Apelaciono vijeće navodi da su pobrojani i sadržajno izneseni oni dokazi koji su od relevantnog značaja u izvođenju zaključka o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud sa aspekta formalne ispravnosti presude iznio dovoljne i prihvatljive razloge. Raspravljajući o utvrđenom činjeničnom stanju i iznesenim žalbenim navodima u tom dijelu, Apelaciono vijeće je potvrdilo zaključak prvostepenog suda da je apelant imao dogovor sa N. H., te potvrdilo zaključak o njegovom učešću u izvršenju krivičnog djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda iz apelacije se odnosi na apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog činjenice da je sud bazirao presudu na izjavi apelanta i svjedoka N. H. iz istrage. Apelant navodi da je svjedok N. H. na glavnom pretresu dao izjavu, te da sud nije „obrazložio tvrdnju osuđenog [N. H.] da je „sve radnje koje se tiču prividnog postupka carinske kontrole za novac izveo on sam, bez učešća apelanta“. Apelant navodi da su sudovi propustili dati obrazloženje za zaključak o krivici apelanta i njegovoj saučesničkoj ulozi u odnosu na protivrječne dokaze. Ovo se odnosi i na saglasne izjave apelanta i svjedoka O.M. Apelant, dakle, suštinski problematizuje dokaze kojima je sud poklonio vjeru, jer se radi o dokazima iz istrage iako sam navodi da je imao priliku da ih ispita.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da su argumenti koje apelant iznosi u apelaciji razmotreni pred Apelacionim vijećem o čemu se izjasnilo u presudi.
11. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da se sud izjasnio o svim apelantovim navodima koje iznosi u apelaciji, o zakonitosti dokaza i obrazloženju kontradiktornih izjava apelanta i N.H.
12. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da su navodi Suda BiH i Tužilaštva BiH neosnovani i paušalni i uglavnom je ponovio navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18, 22/21 – Odluka USBiH i 8/22 – Rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 78. stav 2. tačka c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, Član 273. stav 1.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda Bosne i Hercegovine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2021. godine a apelacija je podnesena 13. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
21. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
22. Apelant primarno problematizuje da su sudovi kao dokaz na kojem se presuda bazira koristili njegov iskaz iz istrage, kao i iskaz svjedoka N. H. iz istrage. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, korišćenje takvih iskaza nije samo po sebi nekonzistentno sa članom 6 Evropske konvencije. Ovo se najprije odnosi na garanciju prava na odbranu (vidi, Ž. protiv Latvije, presuda od 24. januara 2008. godine, predstavka broj 14755/03) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, predstavka broj 72967/01, stav 117, i Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, predstavka 42224/02, stav 54). U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su ih zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, predstavka broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud ukazuje da su iskazi iz istrage apelanta i N.H. izvedeni kao dokazi na pretresu, što je propisano i dozvoljeno odredbama čl. 78 stav 2 tačka c) i 273 i 281 ZKP. Sud BiH je pažljivo ocijenio iskaze iz istrage, te obrazložio zašto je prihvatio iskaze iz istrage, a ne sa glavnog pretresa. Sud BiH je ukazao da se radi o zakonitim dokazima, tj. da su apelant i N.H. poučeni o pravima. Izjave pred tužiocem su dali u prisustvu branioca i priznali izvršenje krivičnog djela. Sud BiH je ukazao na protek vremena između davanja ponovljenih izjava apelanta i N.H. pred tužiocem. S druge strane, iskazi apelanta i N.H. sa glavnog pretresa za Sud BiH nisu bili uvjerljivi. Sud BiH je ocijenio držanje i način na koji su N.H. i apelant odgovarali na postavljena pitanja. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se Sud BiH detaljno bavio i da se detaljno izjasnio u vezi sa izjavama koje su apelant i N.H. davali pred tužiocem i na pretresu. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da iskazi apelanta i N.H. koji su dati na glavnom pretresu nisu prihvaćeni ne otvara pitanje poštivanja pravičnosti postupka i garancija prava na pravično suđenje.
24. Ustavni sud primjećuje da se drugi dio apelantovih navoda odnosi na ocjenu dokaza, te da apelant ukazuje da sud nije ocijenio saglasne iskaze apelanta i M.O. Slijedom toga, utvrđena je apelantova krivična odgovornost. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a najprije prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], presuda od 21. januara 1999. godine, predstavka broj 30544/96, tačka 28). Kako je naveo Evropski sud, a tu praksu podržava i Ustavni sud, načelo povezano s pravilnim „administriranjem pravde“ (suđenjem) podrazumijeva da bi presude trebale na odgovarajući način navesti razloge na kojima se temelje. Mjera u kojoj se primjenjuje ova dužnost navođenja razloga može varirati zavisno o prirodi odluke i mora se odrediti u svjetlu okolnosti slučaja.
25. Imajući u vidu prethodne tačke ove odluke i ocjenjujući obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da se u prvostepenoj presudi navodi svjedok O.M. U dijelu presude „nesporne činjenice“ Sud BiH ukazuje na iskaz svjedoka O.M. kojeg je ocijenio kao iskren i istinit, te navodi da je na osnovu iskaza ovog svjedoka zaključio da se radilo o većoj količini robe koja se uvozila i da faktura nije odgovarala stvarnom stanju. Apelant je u žalbi ukazivao da je prvostepeni sud propustio da obrazloži u svom zaključku o apelantovoj saučesničkoj ulozi saglasne izjave apelanta i svjedoka O.M. koji je svjedočio da se sjeća carinika koji je govorio da roba mora ići u redovnu proceduru. Apelaciono vijeće je razmotrilo ovaj navod, te je ukazalo na odredbu člana 290 stav 7 ZKP, tj. da se u presudi navedu činjenice na koje se oslanja. To, kako je naveo Sud BiH, ne znači da se presuda u izvođenju zaključka mora osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, te ga analizirati, kako je to žalba ukazivala.
26. Ustavni sud, generalno, može da podrži stav Suda BiH. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja ostaje nejasno kako je sud na osnovu iskaza ovog svjedoka utvrdio da se radi o većoj količini robe čija faktura nije odgovarala stvarnom stanju, dok ne analizira dio iskaza koji bi „išao u apelantovu korist“. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da apelant negira izvršenje i učešće u izvršenju krivičnog djela, te kada je ključni navod odbrane da je apelant smatrao da se radi o redovnim poslovima carinjenja. Pri tome Ustavni sud mora da primijeti da je i apelantov iskaz sa glavnog pretresa detaljno razmotren, te da je sud dijelove tog iskaza čak koristio za svoj zaključak. Stoga, ostaje nejasno zašto iskaz O.M. nije detaljnije analiziran i ocijenjen pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i to tamo gdje su činjenice sporne. Ovo pogotovo kada Sud navodi šta je svjedok rekao, a to što je govorio odgovora odbrani, a zatim zaključuje kroz druge posredne dokaze da je apelantova izjava neiskrena, lažna i da „ima za svrhu prikrivanje izvršenja krivičnog djela“.
27. Dakle, dokazi koje je predložilo Tužilaštvo očigledno, kako apelant ukazuje, podupiru tezu odbrane. Stoga je bilo potrebno iskaz svjedoka O.M. i u dijelu koji je bitan za odbranu analizirati i ocijeniti kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, naročito apelantovim iskazom sa glavnog pretresa. Na taj način bi sud poštovao garancije člana 6 Evropske konvencije, tj. otklonio bi svaku sumnju da je ispunio svoju obavezu da sasluša svjedoke i sveobuhvatno ocijeni njihove iskaze, te da je odgovorio na pravi način na „sporna pitanja“ i u dijelu presude koju je sam označio kao „sporne činjenice“.
28. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH apelantove radnje, koje je kasnije ocijenio kao nezakonite, uzeo kao „posredni dokaz“, dao odgovor postavljajući „logično pitanje“, a izjavu svjedoka O.M. (koja može poduprijeti tezu odbrane) naveo, ali zaključio da je apelantov iskaz neiskren. Stoga, upravo propust suda da analizira iskaz svjedoka O.M. u vezi sa apelantovom izjavom, ali i izjavom N.H. sa glavnog pretresa (koji, takođe, ukazuje da je sve radnje preduzimao sam) otvara pitanje obrazložene odluke i, u vezi s tim, garancije prava na pravično suđenje. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelantove navode o nedovoljnim razlozima o odlučnim činjenicama, sa akcentom na apelantovo svjedočenje, N.H. i O.M. drugostepeni sud ocijenio sa „aspekta formalne ispravnosti presude“. Međutim, apelant je jasno suštinski problematizovao nedostatak odluke u pogledu dovođenja u vezu izjave svjedoka O.M. sa apelantovom izjavom, ali i kontradiktornosti u izjavama apelanta i N. H., pa je sasvim evidentno da je apelant ovakvim postupanjem redovnog suda ostao uskraćen za obrazloženje u skladu sa garancijama koje pruža član 6 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud naglašava da ne ulazi u to da li je apelant kriv ili ne, ali odluka treba da da detaljnije obrazloženje, odnosno da da ocjenu i analizu u vezi sa izjavom svjedoka koji podupire tezu odbrane, pogotovo imajući u vidu cjelokupan postupak.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti Presudu Suda BiH broj S1 2 k 031124 20Kž od 22. februara 2021. godine i predmet vratiti Sudu BiH na ponovno odlučivanje, koji je dužan da donese novu odluku u skladu sa standardima navedenim u ovoj odluci.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je redovni sud propustio da sa dovoljnom pažnjom u obrazloženju odluke ocijeni iskaz svjedoka za koji odbrana smatra da podupire tezu odbrane, te umjesto valjane analize i poređenja saglasnih i oprečnih izjava, zaključuje da je apelant dao neiskren iskaz, dok je drugostepeni sud ovaj navod ispitao sa aspekta „formalne ispravnosti odluke“.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić