Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/22 (S. Ž.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1947/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1947/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Seadeta Žic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Seadeta Žic protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 016737 21 Gž 5 od 21. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Seadeta Žic (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koju zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 30. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 016737 21 Gž 5 od 21. marta 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 016737 21 P 5 od 18. oktobra 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog za dopunu presude tog suda broj 68 0 P 016737 21 P 5 od 2. septembra 2021. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je presudom tog suda od 2. septembra 2021. godine odlučeno da je tuženi (B.Z.) dužan apelantici predati u posjed i nesmetano korištenje nekretnine pobliže naznačene i opisane u izreci te presude. Također je navedeno da je apelantica u prijedlogu za donošenje dopunske presude navela da je sud propustio odlučiti o dijelu apelantičinog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete, a koji je postavljen u tužbi. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 192. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da ako sud propusti odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Međutim, Općinski sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je sud u toku postupka odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je apelantica konačno opredijelila na ročištu održanom 4. aprila 2014. godine i 23. septembra 2015. godine, za koji je dostavljen i podnesak, a sud donio rješenje da prima na znanje uređeni tužbeni zahtjev. Također, Općinski sud je naveo da je tako postavljeni zahtjev kao konačno opredjeljenje apelantice identičan zahtjevu o kojem je sud odlučio presudom od 2. septembra 2021. godine. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude u smislu člana 192. stav (1) ZPP-a.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 21. marta 2022. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da apelantica neosnovano u žalbi navodi da nakon uređenja tužbenog zahtjeva nije povučen dio kojim se potražuje naknada štete i da isti i dalje egzistira. Naime, ukazao je da nakon što se uredi tužbeni zahtjev, prijašnji se ne povlači, nego samo prestaje postojati, a sud odlučuje samo o tužbenom zahtjevu koji tužilac konačno opredijeli, a u konkretnom slučaju je to tužbeni zahtjev opredijeljen na ročištu od 4. aprila 2014. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da tokom postupka apelantica nije predlagala dokaze na okolnosti utvrđenja i postojanja i visine štete, niti je isto spomenula u završnom izlaganju, što dodatno ukazuje da je odustala od toga dijela tužbenog zahtjeva. Konačno, zaključio je da je prvostepeni sud donošenjem presude od 2. septembra 2021. godine u cijelosti odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu apelantice, pa ne postoje uslovi za donošenje dopunske presude iz člana 192. stav (1) ZPP-a.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su netačni navodi drugostepenog suda da je 4. aprila 2014. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev, već da je isti samo precizirala u dijelu u kojem je bilo potrebno zbog cijepanja i formiranja novih „zk čestica“, te da tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete nikad nije povučen.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude u smislu člana 192. stav (1) ZPP. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/22 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio