Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2486/21 (JP "Komunalac" d.o.o. Odžak)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Javna vlast
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2486/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2486/21, rješavajući apelaciju JP "Komunalac" d.o.o. Odžak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP "Komunalac" d.o.o. Odžak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 049507 20 Rev od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP "Komunalac" d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aladin Mujkanović advokat iz Tešnja, podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 049507 20 Rev od 16. februara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 049507 19 Ps od 28. oktobra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 049507 20 Pž od 17. januara 2020. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati, na ime naknade štete, iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da su tužitelj kao izvođač radova i apelant kao naručitelj radova zaključili ugovor o izvođenju radova (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Apelant i tužitelj zaključili su i aneks tog ugovora kojim je, između ostalog, ugovoren konačni rok za izvođenje radova, te ugovor o dodatnim radovima kojim je ugovoren i dodatni rok za izvođenje radova. Općinski sud je istakao da je sporni ugovor raskinut 10. avgusta 2014. godine po samom zakonu jer tužitelj nije ispunio obavezu iz spornog ugovora ni istekom posljednjeg ugovorenog roka iz ugovora o dodatnim radovima. U vezi s tim, sud je istakao da su raskidom ugovora otpale sve obaveze stranaka po tom ugovoru, ali je ostala eventualno obaveza na naknadu štete. Međutim, Općinski sud je obrazložio da je sporni ugovor zaključen između pravnih lica tako da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 376. stav (3), u vezi sa članom 374. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu da je tužba podnesena izvan trogodišnjeg roka, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 Ps 049507 20 Rev od 16. februara 2021. godine usvojena je tužiteljeva revizija i preinačene su nižestepene presude na način da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su stranke članom 16. spornog ugovora ugovorile i plaćanje po raskidu ugovora odnosno da tužitelj ima pravo na naknadu za do tada izvedene radove i ugrađenu opremu. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev za isplatu zadržanog iznosa 10% od ukupne vrijednosti izvršenih radova (po šest privremenih situacija koje je tužitelj ispostavio apelantu). U vezi s tim sud je naveo da je u skladu sa članom 5.2. spornog ugovora apelant imao pravo zadržati navedeni iznos do otklanjanja nedostataka izvedenih radova. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da izvedeni radovi po privremenim situacijama imaju nedostatke, niti da je tražio otklanjanje nedostataka od tužitelja, a da on to nije učinio. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, slijedi da je raskidom spornog ugovora, a saglasno članu 16. spornog ugovora, otpao osnov da apelant zadrži sporni iznos, koji u konkretnom slučaju ne predstavlja štetu. Vrhovni sud je ukazao da zakon za slučaj raskida ugovora propisuje vraćanje stečenog po pravilima o sticanju bez osnova, što je u konkretnom predmetu slučaj. Imajući u vidu odredbe čl. 5.2. i 16. spornog ugovora, te čl. 210. i 214. ZOO-a Vrhovni sud je istakao da se u ovom slučaju radi o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarom roku od pet godina (član 371. ZOO). Vrhovni sud je zaključio da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo jer je ugovor raskinut 10. avgusta 2014. godine, a tužba je podnesena 17. maja 2019. godine.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise odnosno odredbe člana 371. ZOO-a. Naročito ističe da je ugovor zaključen između pravnih lica, te da je trebalo primijeniti odredbe člana 376. stav 3. u vezi sa članom 374. stav 1. ZOO-a. Apelant smatra da Vrhovni sud nije odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj izričito tražio isplatu naknade štete, a ne vraćanje stečenog po pravilima o sticanju bez osnova.
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:
Opšti rok zastarijelosti
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijelosti.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga
Član 374. stav (1)
Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
Potraživanje naknade štete
Član 376. stav (3)
Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarijelost te obaveze.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. A
P 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao detaljne razloge zašto se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o naknadi štete kako to tvrdi apelant, odnosno zašto se u konkretnom slučaju ne primjenjuje član 376. stav (3), u vezi sa članom 374. stav (1) ZOO-a. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman