Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/21 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državno vlasništvo
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1726/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1726/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Tuzla na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Tuzla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 020096 20 Pž od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 020096 20 Pž od 12. marta 2021. godine.

2. Općinski sud u Tuzli – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Rješenje broj 032-0-Dn-15-002342 od 12. februara 2020. godine kojim je odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist sa dijelom 1/1 na nekretninama-parcelama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), koje su upisane u precizirane zk. uloške (u daljnjem tekstu: stari zk. uložak i novi zk. ulošci).

3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su sporne nekretnine bile upisane u stari zk. uložak. Općinski sud je utvrdio da je u tom zk. ulošku upisano pravo vlasništva u korist „Opštenarodne imovine“ sa dijelom 1/1. Sud je konstatovao da je u okviru projekta harmonizacije zemljišnih knjiga veći dio parcela iz starog zk. uloška brisan, da imaju nove brojeve i da su otpisane u nove zk. uloške. Sud je takođe konstatovao da je dio parcela ostao u starom zk. ulošku. Općinski sud je utvrdio da je u većini novih zk. uložaka upisano pravo vlasništva u korist „Opštenarodne imovine“ sa dijelom 1/1, Takođe, utvrdio je da je u preostala tri nova zk. uloška upisano „Etažno vlasništvo“, te „Državno vlasništvo – Željezničke knjige“ i suvlasništvo u korist preciziranih fizičkih lica. Imajući u vidu navedeno, Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za uknjižbu. Naime, konstatovao je da se apelant u zemljišnoj knjizi ne vodi kao nosilac prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja na spornim nekretninama. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za pretvorbu tih prava u pravo vlasništva prema odredbi člana 338. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

4. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 Dn 020096 20 Pž od 12. marta 2021. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da nisu ispunjeni uslovi za uknjižbu jer apelant nije, u smislu člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), dostavio dokaznu dokumentaciju na kojoj se temelji zahtjev. Takođe, ukazao je da apelant nije u smislu odredbe člana 23. ZSP dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa. Vezano za apelantovo pozivanje na Zakon o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), Kantonalni sud je istakao da je apelant zanemario odredbu člana 15. tog Zakona. Navedenom odredbom je propisano da se odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja oblik vlasništva na zemljištu koje se određuje kao građevinsko zemljište. Obrazložio je da nema osnova da se pravo vlasništva upiše u apelantovu korist samo na osnovu toga što se nekretnine nalaze u državnom vlasništvu u okviru gradskog građevinskog zemljišta na apelantovom području. Naime, Kantonalni sud je ukazao da u smislu člana 6. ZGZ pravo upravljanja i raspolaganja građevinskim zemljištem podrazumijeva samo pravo općine da gazduje ovim zemljištem u skladu sa odredbama tog Zakona, a ne da stiče pravo vlasništva na tom zemljištu. Istakao je da je to stav Ustavnog suda izražen u odluci AP-176/18 od 23. aprila 2018. godine. Kantonalni sud je ukazao da je eventualno postojanje vanknjižnog vlasništva predmet drugog postupka u kojem je potrebno izdejstvovati sudsku odluku koja je osnov za upis, što je izostalo u konkretnom slučaju.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant ukazuje da je osporenim odlukama pogrešno primijenjeno materijalno pravo te u suštini ponavlja žalbene navode iz postupka pred redovnim sudom. Apelant tvrdi da ima zakonsko vanknjižno pravo upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem na svom području, koje se u smislu člana 338. stav 1. ZOSP pretvorilo u pravo vlasništva. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti. U vezi sa tim, navodi da je Općinski sud u sličnim slučajevima upisivao pravo vlasništva u apelantovu korist. U prilog tome poziva se na Rješenje Općinskog suda broj 032-0-Dn-

15-004134 od 25. februara 2016. godine, koje je dostavio uz apelaciju. Takođe, poziva se na presudu Općinskog suda broj 32 0 P 208996 od 10. decembra 2015. godine. Apelant nije dostavio navedenu presudu, ali je dostavio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine koja je donesena u revizionom postupku u tom predmetu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.b ), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23)..

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZZK i ZSP, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama u apelantovu korist. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje je Kantonalni sud razmotrio i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. U odnosu na apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti, odnosno pozivanje na druge odluke redovnih sudova u vezi s tim, Ustavni sud napominje da je u prvom slučaju riječ o prvostepenom rješenju Općinskog suda. Tim rješenjem je dozvoljeno brisanje „društvene svojine“ na određenim nekretninama i uknjižba apelantovog prava vlasništva sa dijelom 1/1. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja tog rješenja nije vidljivo da li se uopšte radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Osim toga, i u slučaju da se radilo o tome, Ustavni sud napominje da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji, te da to, samo po sebi, nije suprotno Evropskoj konvenciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi ne dovode u pitanje princip pravne sigurnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelant u drugom slučaju pozvao na presudu Općinskog suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je ta presuda donesena u parničnom postupku po tužbi fizičkog lica protiv apelanta radi sticanja prava svojine održajem na nekretninama koje su bile upisane kao apelantov posjed. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se ta presuda tiče potpuno drugačije činjenične i pravne situacije u odnosu na konkretan slučaj. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da ni ti apelantovi navodi ne dovode u pitanje navedeni princip. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

14. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/21 (Grad Tuzla) | Sudska praksa | Aktio