Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1408/21 (M. S. i M. R.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1408/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1408/21, rješavajući apelaciju Milosavke Salapura i Milorada Ratkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosavke Salapura i Milorada Ratkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 236943 20 Rev od 3. februara 2021.
godine., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosavka Salapura i Milorad Ratković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banja Luke, podnijeli su 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 236943 20 Rev od 3. februara 2021. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženih UniCredit bank a.d. Banja Luka, „Luna komerc“ Banja Luka i Momira Ratkovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetuženi ili tuženi). Apelanti su tražili da se utvrdi da su apsolutno ništavi sporazumi između prvotužene kao povjerioca i drugotužene kao dužnika, te apelanata kao založnih dužnika, koji su zaključeni 2. marta i 20. septembra 2001. godine. Navedenim sporazumima je utvrđeno potraživanje povjerioca u iznosima od 55.000,00 KM i 117,785,53 KM na osnovu kojih je upisano založno pravo, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnoknjižnim evidencijama briše založno pravo koje ima prvotužena u navedenim iznosima na teret apelanata.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti izjavom od 22. februara 2001. godine dali saglasnost trećetuženom da može uknjižiti hipoteku na njihovim nekretninama u korist banke koja mu bude odobrila kredit. Utvrđeno je da je prvotužena sa drugotuženom zaključila dva ugovora o kreditu na iznose od 55.000,00 KM i 100.000,00 KM, te da je tim ugovorima ugovoreno da će se potraživanja davaoca kredita obezbijediti upisom hipoteke na nekretninama apelanata. Nadalje, utvrđeno je da je Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) rješenjima od 2. marta i 20. septembra 2001. godine odredio uknjižbu založnog prava u korist povjerioca na teret apelantovih nekretnina, te je na temelju tih rješenja uknjiženo založeno pravo na tim nekretninama. Vrhovni sud je istaknuo da su, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi zaključili da pobijani sporazumi nisu protivni načelima savjesnosti i poštenja, pa nema razloga za njihovu ništavost. Naime, kako je obrazloženo, nema smetnje da davalac i primalac kredita ugovore da se kao obezbjeđenje vraćanja kredita konstituiše založno pravo, uz pristanak apelanata, na nekretninama u njihovom vlasništvu, što je u skladu sa odredbama čl. 251.c) i 251.d) tada važećeg Zakona o izvršnom postupku. Vrhovni sud je naglasio da osporeni sporazumi nisu bili osnov upisa založnog prava na nekretninama apelanata, već je hipoteka upisana na osnovu rješenja Osnovnog suda od 2. marta i 20. septembra 2001. godine. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu tužbenim zahtjevom tražili utvrđenje ništavosti upisa hipoteke, pa se pravilnost i zakonitost odluke suda na osnovu koje je upisana hipoteka ne može ispitivati u konkretnom parničnom postupku.
4. Vrhovni sud je podsjetio da u konkretnom slučaju nije sporno da se pred Osnovnim sudom vodio izvršni postupak po prijedlogu tražioca izvršenja Nove Banjalučke banke a.d. Banja Luka (kao pravne sljednice prvotužene) protiv drugotužene kao izvršenika i apelanata kao založnih dužnika, te da je taj postupak okončan donošenjem rješenja o dosudi kojim su te nekretnine prodane tražiocu izvršenja. Vrhovni sud je naveo da u tom izvršnom postupku apelanti, kao založni dužnici koji su učestvovali u tom postupku, nisu prigovarali da je upis založnog prava proveden protivno njihovoj založnoj izjavi od 22. februara 2001. godine. Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu pobijali odluke koje su u tom postupku donesene, pa ni rješenje o dosudi, niti su vodili postupke kojima su pobijali valjanost upisa hipoteke u zemljišnoj knjizi. Kako se upis promjene prava vlasništva i brisanje prava trećih lica nakon donošenja rješenja o dosudi, u smislu odredbe člana 93. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, vrši po službenoj dužnosti i kupac pravo vlasništva stiče upisom u zemljišnu knjigu, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanata. Pri tome, Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 94. Zakona o izvršnom postupku koja predviđa zaštitu prava kupca nakon upisa njegovog prava u zemljišnu knjigu prema odredbi člana 93. Zakona o izvršnom postupku
5. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatraju da odluke redovnih sudova nisu dale obrazloženje na jasan način, niti su dali odgovore na pitanja koje su postavljali apelanti u reviziji i žalbi.
6. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17-OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Predaja nepokretnosti kupcu Član 93.
(1) Nakon polaganja cijene, sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu, a rješenje dostavlja kupcu i svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, i objavljuje na oglasnoj tabli suda.
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor ali se može izjaviti žalba. Zaštita prava kupca Član 94.
Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije sprovođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno po odredbama člana 93. ovog zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi cijenili činjenicu koju ni apelanti nisu osporavali – da su dobrovoljno ovlastili trećetuženog da može uknjižiti hipoteku na njihovim nekretninama u korist prvotužene, kao i da tu hipoteku nisu osporavali ni nakon upisa. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenjujući odredbe čl. 93. i 94. Zakona o izvršnom postupku, jer su nekretnine apelanata prije podnošenja njihove tužbe postale vlasništvo prvotužene, kao i da je sve što je uslijedilo nakon založne izjave apelanata od 22. februara 2001. godine, bilo u stvari posljedica navedene izjave koju su apelanti dali dobrovoljno. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić