Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2748/22 (Ž.K.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povjeravanje djeteta
  • Miješanje u porodični život
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2748/22

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2748/22, rješavajući apelaciju Ž. K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman , potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. K. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 053390 21 Gž 2 od 29. aprila 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“ iz Mostara, podnijela je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 053390 21 Gž 2 od 29. aprila 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i I. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. augusta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 29. augusta i 9. septembra 2022. godine, dok tuženi nije dostavio traženi odgovor.

4. Apelantici su 13. septembra 2022. godine dostavljeni odgovori Kantonalnog i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje, ali ona u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je odlučujući po tužbi apelantice protiv tuženog, radi razvoda braka, povjeravanja djece i izdržavanja, donio presudu broj 64 0 P 053390 19 P od 11. decembra 2020. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 053390 21 Gž od 12. oktobra 2021. godine uvažena je apelanticina žalba, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 209. stav 2. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da je blagovremeni apelanticin zahtjev za izuzeće uredujuće sutkinje odbacio kao neblagovremen.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 064-0-21-Su-000 324 od 19. oktobra 2021. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelanticin zahtjev za izuzeće uredujuće sutkinje. Obrazloženo je da razlozi navedeni u zahtjevu (odbijanje prijedloga za provođenje dokaza) ne predstavljaju razloge za izuzeće, već moguće žalbene razloge. Dopunskim rješenjem Općinskog suda od 9. novembra 2021. godine odbijen je apelanticin zahtjev za izuzeće budući da komentari uredujuće sutkinje na ročištu (vezani za stranku) nisu objektivizirani kao razlozi koji dovode u sumnju nepristrasnost suca.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 64 0 P 053390 21 P 2 od 24. novembra 2021. godine kojom je (stav I izreke) razveden brak između apelantice i tuženog te je, određeno (stav II izreke) da se četvoro zajedničke mldb. djece parničnih stranaka povjeravaju na odgoj i čuvanje tuženom. Određen je način održavanja ličnih odnosa apelantice sa mldb. djecom (stav III izreke) i obavezana je apelantica da doprinosi njihovom izdržavanju u visini od ukupno 400,00 KM (stav IV izreke presude).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu odbio apelanticin prijedlog za provođenje novih dokaza (dopune izvještaja nadležnog centra za socijalni rad, nalaza vještaka psihologa i saslušanje stranaka), uz obrazloženje da bi se predloženi dokazi mogli eventualno provoditi u nekom drugom postupku. Općinski sud je nesporno utvrdio da su bračni odnosi između parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, kao i da apelantica živi u Šibeniku sa novim partnerom sa kojim očekuje dijete. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 41. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) i zaključio da više ne postoji zajednica života između bračnih partnera ni volja za očuvanje bračne zajednice, te je odlučio kao u stavu I izreke. Dalje, sud je utvrdio da tuženi ima sve stambene i materijalne uslove za brigu i skrb o djeci, o čemu se uvjerio i Centar za socijalni rad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: CSR) na licu mjesta, dok apelantica osim svojih tvrdnji u iskazu nije dokazala u kakvim uvjetima živi. Općinski sud je nakon provedenih dokaza zaključio da mldb. djeca od faktičkog prestanka bračne zajednice žive sa ocem, te je na osnovu mišljenja CSR i vještaka psihologa ocijenio da je za mldb. djecu povoljnije da ostanu kod oca. Naime, kako je sud naveo, apelanticin izbor novog partnera i mjesta življenja je rezultat njenog izbora, odnosno da to nisu potrebe djece, kao i da bi izdvajanje djece iz okruženja u kojem su do tada živjela predstavljalo značajan stres za njih. Pri tome, Općinski sud je odbio apelanticine prigovore u pogledu povjeravanja djece tuženom i njegove mogućnosti da brine o djeci. Istakao je da je svoju odluku donio u najboljem interesu mldb. djece u skladu sa odredbom člana 142. stav 2. PZ, te je odlučio kao u stavu II izreke.

10. Pored toga, utvrđeno je da je trenutni odnos apelantice i mldb. djece u značajnoj mjeri narušen, posebno zbog činjenice da je apelantica insistirala da se njeni susreti sa djecom odvijaju uz prisustvo njenog novog partnera, iako se djeca nisu prilagodila činjenici da su njihovi roditelji razvedeni. Na osnovu rješenja CSR i mišljenja vještaka psihologa Općinski sud je u skladu sa odredbom čl. 145. stav 1. i 304. stav 1. PZ utvrdio način održavanja ličnih odnosa apelantice sa mldb. djecom. Visinu iznosa za izdržavanje djece sud je odredio u skladu sa odredbom člana 235. st. 1, 2. i 3. PZ, imajući u vidu apelanticine mogućnosti (nalazi se na porodiljskom odsustvu sa primanjima oko 2.200,00 kuna). Također, sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da sve vrijeme nije ostvarivala kontakt sa mldb. djecom, s obzirom da je privremenim rješenjem CSR odlučeno, između ostalog, o načinu ostvarivanja i viđanja mldb. djece sa apelanticom.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 053390 21 Gž 2 od 29. aprila 2022. godine, donesenom nakon održane rasprave, uvažene su apelanticine žalbe podnesene protiv prvostepene presude i dopunskog rješenja o izuzeću od 9. novembra 2021. godine, pa je ukinuta i prvostepena presuda i to dopunsko rješenje (stav I izreke). Odlučeno je da se razvodi brak između apelantice i tuženog (stav I tačka 1. izreke) i određeno da se zajednička mldb. djeca parničnih stranaka L. K.,M. K. i I. K. povjeravaju na odgoj i čuvanje tuženom (stav I tačka 2. izreke; četvrto dijete, V.K, tokom postupka je smrtno stradalo u saobraćajnoj nezgodi). Određen je način održavanja ličnih odnosa apelantice sa mldb. djecom (stav I tačka 3. izreke) i obavezana je apelantica da doprinosi izdržavanju mldb. djece u visini od ukupno 300,00 KM (stav I tačka 4. presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II izreke). Apelanticina žalba u odnosu na rješenje kojim je odbijen zahtjev za izuzeće od 19. oktobra 2021. godine je odbijena (stav III izreke).

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da u donošenju prvostepene odluke nije mogao učestvovati sudija koji je po zakonu morao biti izuzet (zbog komentara uredujućeg sudije o apelantici), kao i da prvostepeni sud nije pozvao na raspravu predstavnika CSR. Stoga je, u skladu sa odredbom čl. 209. st. 1. i 2. tačka 1. i 357. stav 2. ZPP, uvažio apelanticinu žalbu u odnosu na prvostepenu presudu i dopunsko rješenje o izuzeću. S druge strane, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu u odnosu na rješenje o izuzeću od 19. oktobra 2021. godine uz obrazloženje da navedeni razlozi ne predstavljaju razloge za izuzeće, već moguće žalbene razloge. Kantonalni sud je na održanoj raspravi izveo dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, te je pročitao dopis CSR od 4. aprila 2022. godine kao odgovor na žalbu, jer je žalba naknadno dostavljena CSR, te apelanticin podnesak od 22. aprila 2022. godine (kojim je obavijestila sud o stradanju mldb. V. K. i predložila izvođenje novih dokaza). Dalje, Kantonalni sud je odbio apelanticin prijedlog za provođenje novih dokaza (dopune izvještaja CSR, nalaza vještaka psihologa i saslušanje stranaka) koje je apelantica isticala na ponovljenoj raspravi pred prvostepenim sudom kao i u žalbenim navodima. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da među strankama nije sporna činjenica da nije bilo kontakata apelantice sa mldb. djecom od ranije ukinute presude, što u konačnici vodi razvoju sindroma „otuđenja od roditelja“. Također, Kantonalni sud je zaključio da među strankama nije sporno da su njihovi bračni odnosi teško i trajno poremećeni, kao i da zajednički život više nije moguć, zbog čega je odlučio kao u stavu I tačka 1. izreke presude.

13. Na osnovu stanja prvostepenog spisa, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica napustila porodičnu kuću u kojoj je živjela sa tuženim i mldb. djecom, da se privremeno nastanila u Republici Hrvatskoj sa novim partnerom koji se razveo od svoje supruge sa kojom ima troje mldb. djece koja su povjerena na odgoj i čuvanje majci. Dalje, utvrđeno je da je apelantica sa novim partnerom dobila dijete, da žive kao podstanari, da se trenutno nalazi na porodiljskom bolovanju sa primanjima od cca 2.200,00 kuna, kao i da je njena nova adresa prebivališta u Novom Zagrebu. Također, iz prvostepenog spisa proizlazi da su mldb. djeca stranaka ostala da žive sa tuženim koji je zaposlen i ima redovna primanja, da su djeca nastavila sa redovnim školskim i sportskim aktivnostima, kao i da tuženom oko brige i odgoja mldb. djece pomažu njegovi roditelji i majka apelantice. Utvrđeno je da su se rijetki kontakti apelantice i mldb. djece obavljali u prostorijama CSR i kući apelanticine tetke, međutim kontakti su prekidani zbog otpora djece (negodovanje djece i svađa stranaka), budući da je apelantica na susrete dolazila u pratnji novog partnera. Navedeno je da su zbog toga mldb. djeca, u skladu sa uputama psihologa i CSR, uključena u psihološki tretman kako bi se umanjile negativne emocionalne i psihološke posljedice porodičnih događanja i poboljšali i ustalili redovni odnosi i kontakti sa apelanticom.

14. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka psihologa, koje je podržao i CSR u svojoj anamnezi i raspravi pred sudom, Kantonalni sud je ocijenio da je u trenutnoj situaciji u najboljem interesu mldb. djece da se povjere na odgoj i čuvanje tuženom (stav I tačka 2. izreke presude). Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode (iznesene u žalbi i na raspravi) da tuženom pri odgoju i brizi o djeci pomažu njegovi roditelji i apelanticina majka te da je u interesu djece da se povjere njoj. Također, Kantonalni sud je naveo da je iz stava I tač. 2. i 4. izreke presude izostavio ime mldb. V. K, koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, te da zbog toga nisu povrijeđene odredbe člana 2. ZPP. Naime, Kantonalni sud je istakao da stradanje mldb. V. K. ne predstavlja dokaz da mldb. djeca nisu imala valjanu skrb i brigu kod tuženog, zbog čega bi se mijenjala odluka u pogledu povjeravanja djece na odgoj i čuvanje. Prilikom odlučivanja o načinu održavanja ličnih odnosa apelantice sa mldb. djecom (stav I tačka 3. izreke), Kantonalni sud je imao u vidu nalaz vještaka psihologa i činjenicu da apelantica živi u Republici Hrvatskoj gdje je zasnovala novu zajednicu, kao i interes djece kojima je za normalan razvoj neophodan kontakt sa roditeljem koji ne živi sa njima. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je nezakonito i pretenciozno da se kontakti sa djecom održavaju bez prisustva njenog novog partnera. Istakao je da bi navodi u pogledu načina na koji tuženi izvršava brigu i skrb mogli biti odlučni kod eventualne promjene odluke o povjeravanju djece i održavanja ličnih odnosa i kontakata. Na kraju, Kantonalni sud je obavezao apelanticu da, u skladu sa njenom trenutnom materijalnom situacijom, doprinosi izdržavanju mldb. djece u znatno manjem iznosu od prosječnih potreba osoba koje se izdržavaju (stav I tačka 4. izreke).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje apelantica je ukazala na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica je navela da je Kantonalnom sudu ukazala da je došlo do izmijenjenih okolnosti, kao i da je predložila izvođenje novih dokaza (dopunu izvještaja CSR, dopunu nalaza vještaka i saslušanje parničnih stranaka) koje je bezuspješno predlagala i na raspravi pred prvostepenim sudom, a koje Kantonalni sud nije prihvatio. U vezi s tim, apelantica smatra da je povrijeđeno i njeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelantica smatra da Kantonalni sud nije mogao donijeti odluku suprotno odredbi člana

230. ZPP odnosno, da nije mogao donijeti odluku na njenu štetu s obzirom da je samo ona izjavila žalbu. Apelantica je istakla da je Kantonalni sud „samo kopirao“ prvostepenu presudu bez izvođenja novih dokaza i izvođenja već izvedenih dokaza, pri čemu je iz presude izuzeo samo smrtno stradalo dijete. Također, apelantica je ukazala na sadržaj člana 3. Konvencije o pravima djeteta, istaknuvši da je u konkretnom slučaju „ozbiljno zakazao najbolji interes djeteta koji je od prvenstvenog značaja za sud u skladu sa Konvencijom“.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke u kojoj je izveo sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom te je obrazložio zašto je odbio prijedlog za izvođenje novih dokaza. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke imao u vidu najbolji interes mldb. djece, u skladu sa odredbama Konvencije o pravu djece, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 209. (st 1. i 2. tačka 1.)

(1)Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

1) ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet (član 357. ZPP);

Član 217. stav 3.

(3)Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebalo ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 357. stav 2.

(2)Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) Član 129.

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 140.

(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 142. stav 2.

(2)Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145 stav 1.

(1)U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 235.(st.1, 2. i 3.)

(1)U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2)Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Član 304.

(1)Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

20. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [donesena 20. studenog 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku] („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 15/90, „Službeni list RBiH", broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH", broj 42/08) Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. april 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. sa referencama na drugu relevantnu praksu).

26. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica imala pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i osporava dokaze tuženog, kao i da koristi sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, Kantonalni sud stvarno ispitao suštinu spora između parničnih stranka te da stoga nije došlo do povrede apelanticinog prava na pristup sudu.

27. U vezi s apelanticinim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

28. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio apelanticine žalbene navode, koje ona ponavlja i u apelaciji i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocijenio djelimično osnovanim žalbene navode apelantice vezane za pristrasnost uredujuće sudije zbog čega je ukinuo prvostepenu presudu i dopunsko rješenje, što je detaljno obrazložio (vidi, tačka 12. ove odluke). Nadalje, polazeći od činjeničnog utvrđenja do kojeg je došao ponovnom ocjenom izvedenih dokaza na raspravi održanoj pred tim sudom, Kantonalni sud je dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe PZ i ZPP. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelanticinim navodima, Kantonalni sud detaljno prezentirao sadržaj dokaza koje je ocijenio i činjenična utvrđenja do kojih je došao te okolnosti kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe PZ. Osobito je detaljno obrazložio zašto smatra da je u datim okolnostima povjeravanje djece na odgoj i čuvanje tuženom u najboljem interesu mldb. djece (vidi, tačka 14. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naročito detaljno obrazložio zašto nije prihvatio dokaze koje je apelantica predložila (vidi, tačka 12. odluke). Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da je o svim ključnim pitanjima dao odgovarajuće obrazloženje. Zbog toga se ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica ponavljanja navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje je Kantonalni sud imao u vidu i dao razloge zašto su neosnovani.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, budući da su takvom odlukom mldb. djeca povjerena na zaštitu i vaspitanje ocu, što nije u interesu djece.

35. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da je nesporno da odnos između apelantice i njene djece spada u „porodični život“u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Šabota- Gajić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 6. novembra 2007. godine, predstavka broj 27966/06, tačka 50. i Ribić protiv Hrvatske, presuda od 2. aprila 2015. godine, predstavka broj 27148/12, tačka 88).

36. Dalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1297/16 od 7. juna 2016. godine, tačka 30), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

37. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka predstavlja miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Dalje, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. djece tuženom, u okolnostima konkretnog slučaja, donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djece, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba. Naime, Ustavni sud zapaža da je cijenio provedene dokaze i da je jasno obrazložio zašto je u najboljem interesu djece da ostanu sa tuženim. Sa tim mišljenjem se saglasio i CSR. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenom presudom nije onemogućen apelanticin odnos sa njenom mldb. djecom već je, u datim okolnostima, djeci osigurana zaštita i briga koja je nužna za njihovu dobrobit. Također, Kantonalni sud je cijenio prava i obaveze roditelja tj. apelantice i tuženog u smislu odredbi PZ i Konvencije o pravima djeteta. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije okončan apelanticin porodični život sa njenom mldb. Djecom, već je modificiran u skladu sa okolnošću da roditelji više ne žive skupa. Dalje, osporena odluka je donesena uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredaba relevantnog prava, kao i u interesu mldb. djece, čime se ispunjava uslov iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije – zaštita prava mldb. djece. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo nužna mjera u demokratskom društvu. Naime, odluka o povjeravanju mldb. djece jednom od roditelja mora se donijeti kada zajednički život njihovih roditelja više nije moguć, a odluka u konkretnom slučaju zadovoljava i princip proporcionalnosti. Osim toga, Ustavni sud naglašava da interes mldb. djece, koja su odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je predmet osporavanja odluka donesene u parničnom postupku u kojem je odlučivano o pravima i obavezama parničnih stranaka i mldb. djece koja proističu iz odredbi PZ. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka ne pokreće bilo koje pitanje iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je osporenom odlukom dato detaljno i argumentirano obrazloženje u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, obzirom da je odluka o povjeravanju djece tuženom donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava princip proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić