Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3573/21 (S. Š.)

Odluka donesena 01. 12. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3573/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine, u predmetu broj AP-3573/21, rješavajući apelaciju Selmira Šljivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selmira Šljivića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 060068 20 Rsži 2 od 9. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selmir Šljivić iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 060068 20 Rsži 2 od 9. juna 2021. godine.

2. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje protiv JU Radio-televizija Živinice (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa (između ostalog, razlike neisplaćenih plata sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12%).

3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 060068 17 I 2 od 19. aprila 2017. godine određeno je izvršenje po apelantovom prijedlogu „sa izmjenom u dijelu isplate zakonske zatezne kamate na novčane iznose iz prijedloga za izvršenje koja počev od 24. decembra 2016. godine pa do isplate iznosi 0,2% godišnje, umjesto 12% kako je navedeno u prijedlogu“.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 Rs 060068 20 I 3 od 28. avgusta 2020. godine, u ponovnom postupku je, između ostalog, usvojen apelantov prigovor i određena isplata zakonske zatezne kamate po stopi od 12% godišnje, počev od 14. jula 2016. godine pa do isplate. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine presudom broj U-30/17 od 25. septembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: presuda Ustavnog suda FBiH) utvrdio da Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se na iznos glavnice određene izvršnim ispravama iz radnog odnosa plaća zatezna kamata po stopi od 0,2% godišnje, nije u skladu sa Ustavom FBiH.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 060068 20 Rsži 2 od 9. juna 2021. godine je, između ostalog, djelimično uvažena izvršenikova žalba, te je prvostepeno rješenje: a) preinačeno i na snazi je ostavljeno prvostepeno rješenje dijelu u kojem je zatezna kamata određena po stopi od 0,2% za period od 24. decembra 2016. do 22. novembra 2017. godine, i b) potvrđeno u dijelu u kojem je zatezna kamata određena po stopi od 12% za period od 14. jula do 24. decembra 2016. godine i od 22. novembra 2017. godine pa do isplate.

6. Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH, 12. septembra 2017. godine, donio rješenje o privremenoj mjeri, koje je objavljeno 22. novembra 2017. godine. Ovim rješenjem je privremeno obustavljena primjena Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, do donošenja odluke o ustavnosti zakona. Dalje, utvrđeno je da je Ustavni sud FBiH presudom utvrdio da taj zakon nije u skladu sa Ustavom FBiH, ali da u toj presudi nije utvrdio njeno retroaktivno djelovanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je izvršenik pao u docnju 14. jula 2016. godine kada je na snazi bio Zakon o visini stope zatezne kamate, kojim je zatezna kamata bila propisana po stopi od 12%. Stoga, kako je sud naveo, izvršenik duguje zateznu kamatu po toj stopi za period od 14. jula do 24. decembra 2016. godine. Međutim, kako je Zakonom o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate (stupio na snagu 24. decembra 2016. godine) propisano da se na potraživanja iz radnih odnosa plaća zatezna kamata po stopi od 0,2%, izvršenik je u obavezi da u periodu od 24. decembra 2016. do 22. novembra 2017. godine plati zateznu kamatu po stopi od 0,2%. Također, imajući u vidu odluku Ustavnog suda FBiH, Kantonalni sud je naveo da izvršenik, od 22. novembra 2017. godine kada je doneseno rješenje o privremenoj mjeri pa do isplate, duguje zateznu kamatu po stopi od 12%, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe, smatra da je u postupku došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a poziva se i na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da mu je sud trebao dosuditi zatezne kamate po stopi od 12% za cijeli period, budući da je Ustavni sud FBiH odlukom utvrdio da Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate nije u skladu sa Ustavom FBiH. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda isključivo u dijelu kojim je preinačeno prvostepeno rješenje.

Relevantni propisi

8. Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 101/16 od 23. decembra 2016. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ br.

27/98 i 51/01), u članu 2. iza stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi:

„Izuzetno od stava 1. ovog člana na iznos glavnice određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudskim poravnanjima iz osnova radnog odnosa plaća se zatezna kamata po stopi od 0,2% godišnje.“.

9. Rješenje o privremenoj mjeri Ustavnog suda FBiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 90/17 od 22. novembra 2017. godine) Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 101/16), […] donio je

RJEŠENJE

O PRIVREMENOJ MJERI

1. Privremeno se obustavlja primjena Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 101/16) do donošenja odluke o ustavnosti istog Zakona.

(...)

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se poziva, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primijeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da u odluci Ustavnog suda FBiH nije propisano retroaktivno djelovanje njegove presude, zbog čega je u periodu od stupanja na snagu Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, pa do donošenja rješenja o privremenoj mjeri, apelantu dosuđena zatezna kamata po stopi od 0,2%, u skladu sa tada važećim materijalnim propisima. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-7655/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7655/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelantici obračunata zatezna kamata i po stopi od 0,2%. Ustavni sud je zaključio „...da je, suprotno apelacionim navodima, Banka obračunala apelanticina potraživanja u skladu sa zakonom koji je u vrijeme obračuna i na dan prijenosa sredstava bio na snazi odnosno, da je prilikom obračuna zakonskih zateznih kamata imala u vidu Rješenje o privremenoj mjeri Ustavnog suda FBiH u predmetu U- 30/17, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvo arbitrarno postupanje“. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili očigledno nerazumno. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. U odnosu na navode kojima se ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje povrede prava na djelotvoran pravni lijek. Apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga je i pozivanje na član 17. Evropske konvencije neosnovano.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić