Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/21 („Ocean“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-334/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-334/21, rješavajući apelaciju „Ocean“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ocean“ d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 112176 20 Rev od 17. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ocean“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 112176 20 Rev od 17. novembra 2020. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 112176 20 Pž2 od 12. maja 2020. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 112176 14 Ps od 8. novembra 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 112176 14 Ps od 8. novembra 2019. godine obavezan je „Eurobenz“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu vrati dio mašine autopraone marke „Vega“ (stav I izreke; u daljnjem tekstu: autopraona „Vega“). Stavom II izreke presude odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor koji je zaključio sa tuženim 30. decembra 2005. godine, kao i zahtjev da mu tuženi naknadi štetu u preciziranom iznosu na ime umanjene vrijednosti mašine „Vega“. Stavom III izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog (preciznije naveden u stavu III izreke presude), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke).
3. Na temelju izvedenih dokaza, Okružni privredni sud je utvrdio da su apelant kao prodavac i tuženi kao kupac zaključili 30. decembra 2005. godine ugovor o prodaji autopraone „Vega“, kao i da je tuženi platio dogovoreni iznos, a apelant isporučio i montirao autopraonu. Nakon što je predstavnik proizvođača utvrdio da autopraona ne odgovara potrebama tuženog, apelant je, shodno dogovoru sa tuženim od 10. aprila 2007. godine, isporučio autopraonu marke „Pegasus 240“ uz račun-otpremnicu. Tuženi je novu autopraonu trebao montirati na postojeće dijelove autopraone „Vega“, uz obavezu da ostale dijelove mašine „Vega“ vrati apelantu. Dalje, utvrđeno je da tuženi nije vratio dijelove mašine, te da je tokom trajanja parnice angažovao treće lice koje je montiralo novu autopraonu „Pegasus 240“. Također, u postupcima koje je tuženi vodio protiv apelanta pred Okružnim privrednim sudom, pravosnažno su odbijeni zahtjevi tuženog za raskid ugovora i vraćanje kupoprodajne cijene za mašinu „Vega“ i za isplatu iznosa na ime cijene za autopraonu „Pegasus 240“. Obrazloženo je da je u tim postupcima vještak mašinske struke utvrdio vrijednost mašina „Vega“ i „Pegasus 240“. Primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Okružni privredni sud je utvrdio osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u stavu I izreke. Ukazao je da su parnične stranke izvršile prenov (novaciju) obaveze iz ugovora od 30. decembra 2005. godine i dogovorile da se preostali dijelovi mašine „Vega“ vrate apelantu. Također, zbog prenova je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio raskid ugovora od 30. decembra 2005. godine. U konačnici, zahtjev za naknadu štete odbijen je zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta. Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog te je, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Viši privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 112176 20 Pž2 od 12. maja 2020. godine odbio kao neosnovane apelantove žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu (stav II izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je došlo do prenova ugovora čiji se raskid traži, ali da je zbog ranije pravosnažne presude (kojom je odbijen zahtjev za raskid spornog ugovora) taj dio zahtjeva trebalo odbaciti. Međutim, s obzirom na iste pravne posljedice ova činjenica nije utjecala na pravilnost prvostepene odluke. Dalje je obrazloženo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za naknadu štete zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, ali da to nije imalo uticaja na pravilnost prvostepene odluke. Ukazano je da su se parnične stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji, te je stoga apelant aktivno legitimisan da traži naknadu štete iz tog odnosa. Međutim, prema mišljenju Višeg privrednog suda, apelant nije u skladu sa teretom dokazivanja dokazao koju je štetu pretrpio i u kojem iznosu. S obzirom da niti jedna stranka nije uspjela u postupku, te imajući u vidu apelantov neznatan uspjeh, Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. Presudom broj 57 0 Ps 112176 20 Rev od 17. novembra 2020. godine, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenja nižestepenih sudova, te je, između ostalog, naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da je prestao zakonski osnov da se traži raskid spornog ugovora zbog prenova. Također, Vrhovni sud je ukazao na zakonske pretpostavke koje su neophodne za naknadu štete, te je istakao da je apelant u konkretnom slučaju trebao dokazati osnov i visinu štete koju potražuje. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete koju potražuje od tuženog. Naime, kako navodi Vrhovni sud, šteta koju potražuje apelant mogla se samo odnositi na dijelove mašine „Vega“ koje je tuženi bio dužan vratiti apelantu, o čemu se vještak nije izjasnio. Ukazano je da se šteta koju apelant potražuje nije mogla odnositi na štetu na dijelu mašine „Vega“ koja je ostala kod tuženog i na koji je montiran „Pegasus 240“.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju, apelant ponavlja prigovore koje je isticao tokom postupka, te ističe da je u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (čl. 154., 155. i 158. ZOO). Apelant je ukazao na hronologiju postupka te je istakao da su redovni sudovi pogrešno odlučili u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu štete, suprotno navodima vještaka mašinske struke. Predložio je da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32., kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Posebno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova o neosnovanosti apelantovog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić