Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1619/21 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Državno vlasništvo
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1619/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja , na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP-1619/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću br: 01 0 U 017759 22 U od 28. marta 2022. godine, 01 0 U 016343 21 U 2 od 10. novembra 2021. godine, 01 0 U 016548 20 U od 29. aprila 2021. godine i 01 0 U 016549 20 U od 31. marta 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 11. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 016549 20 U od 31. marta 2021. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 07-27-2-1509/20 od 20. oktobra 2020. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne i geodetske poslove Grada Bihaća (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/1-31-3138-13/19 od 15. septembra 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1619/21.

2. Apelantica je 29. juna 2021. godine podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 016548 20 U od 29. aprila 2021. godine, Rješenja Uprave broj 07-27-2-1553/20 od 22. oktobra 2020. godine i Rješenja Službe broj 06/1-31-3138-21/19 od 16. septembra 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2320/21.

3. Apelantica je 19. januara 2022. godine podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 016343 21 U 2 od 10. novembra 2021. godine, Rješenja Uprave broj 07-27-2-1269/20 od 16. jula 2021. godine i Rješenja Službe broj 06/1-31-3138-17/19 od 29. jula 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-221/22.

4. Apelantica je 27. aprila 2022. godine podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 017759 22 U od 28. marta 2022. godine, Rješenja Uprave broj 07-27-2-1910/21 od 17. decembra 2021. godine i Rješenja Službe br. 06/1-31-3138-12/19 od 22. septembra 2021. godine i 7. avgusta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1453/22.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio da, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, spoji predmete AP-1619/21, AP-2320/21, AP-221/22 i AP-1453/22 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1619/21.

6. Rješenjima Službe koja su navedena u tač. 1.-4. ove Odluke usvojen je prijedlog JP „Ceste Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: predlagač) za potpunu eksproprijaciju. U svrhu realizacije Projekta „Izgradnja trake za spora vozila na cesti M5 [...]“ (u daljnjem tekstu: Projekat) rješenjima su potpuno eksproprisane nekretnine precizirane u izrekama tih rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje se nalaze u apelanticinom faktičkom vlasništvu i posjedu sa dijelom 1/1. Rješenjima je određeno da stvarnom vlasniku – apelantici ne pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine.

7. U obrazloženju rješenja je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o šumskom i poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Zbog toga je ocijenjeno da je apelantica stvarni vlasnik spornih nekretnina. Služba je zaključila da je korisnik ekspropijacije uz prijedlog za eksproprijaciju dostavio propisane dokaze kojima su utvrđene potrebne činjenice. Shodno tome, Služba je usvojila prijedlog u skladu sa članom 28. Zakona o eksproprijaciji FBiH (u daljnjem tekstu: ZoE). Služba je dalje ukazala da je odredbom člana 12. stav 2. ZoE propisano da, u slučaju kada se radi izvođenja radova, građenja, rekonstrukcije ili održavanja autoceste, brze ceste, magistralne, regionalne ili lokalne ceste, ekspropriše nekretnina u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, grada, općine, javnih preduzeća ili javnih ustanova, ne plaća se naknada za eksproprisanu nekretninu. Takođe, ukazala je da je odredbom člana 40. Zakona o cestama FBIH (u daljnjem tekstu: ZoC) propisano da, kada se radi građenja, rekonstrukcije ili održavanja autoceste, brze ceste, magistralne, regionalne ili lokalne ceste eksproprira nekretnina u državnom vlasništvu, ne plaća naknada za eksproprirane nekretnine. Služba je zaključila da u skladu sa citiranim odredbama ZoE i ZoC apelantici ne pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine.

8. Uprava je rješenjima navedenim u tač. 1.-4. ove Odluke odbila žalbe koje je apelantica podnijela protiv navedenih rješenja.

9. Uprava je ocijenila da je rješenjima Službe pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome, Uprava je u pojedinim rješenjima, vezano za apelanticine žalbene navode, obrazložila da se odredba člana 12. stav 2. ZoE treba tumačiti ekstenzivno i u skladu sa ciljem tog zakona. Uprava je ukazala da iz sadržaja te odredbe proizilazi jasna intencija zakonodavca da od prava na naknadu za eksproprisane nekretnine izuzme sve „nivoe vlasti“ odnosno sve administrativno-teritorijalne cjeline koje čine FBiH i sa njima povezane javno-pravne subjekte, javna preduzeća i javne ustanove. Drugim riječima namjera zakonodavca je bila da kroz izuzimanje od prava na naknadu svih administrativno-teritorijalnih nivoa i sa njima povezanih javno-pravnih subjekata smanji administrativne barijere, ubrza procese važne za izgradnju ključne prometne infrasktrukture i izbjegne „prelijevanje“ javnih sredstava i fondova sa jednog na drugi nivo vlasti. Posljedično tome namjera zakonodavca je da se podigne i nivo efikasnosti državnog aparata u cjelini i ubrza realizaciju javnih investicija važnih za ukupan društveni razvoj. Uprava je, imajući u vidu takvu intenciju i kontekst i složeno državno uređenje apelantice i FBiH, obrazložila da se iznimka od prava vlasnika na naknadu predviđena odredbama člana 12. stav 2. ZoE proteže i na apelanticu, iako u toj odredbi nije taksativno navedena. Takođe, Uprava je u pojedinim rješenjima zaključila da su prvostepena rješenja, pored pravilne primjene odredaba ZoE, zasnovana i na pravilnoj primjeni odredaba ZoC.

10. Kantonalni sud je presudama u tač. 1-4. ove Odluke odbio tužbe koje je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave. U obrazloženju je navedeno da su organi uprave u konkretnim slučajevima pravilno primijenili odredbe ZoE i ZoC kada su odlučili da apelantici ne pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine. U jednoj od tih presuda Kantonalni sud je ocijenio da je taj zaključak organa uprave zasnovan na pravilnoj primjeni odredba ZoC.

11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica ukazuje da je osporenim odlukama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome, u suštini ponavlja navode iz postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Naime, tvrdi da se odredba člana 12. stav 2. ZoE nije mogla primjeniti u konkretnom slučaju i da joj pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije i njenih protokola. Međutim, primjenljivi standardi su isti.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava odnosno odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, AP- 992/15 od 25. listopada 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

17. U vezi sa apelanticinim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe ZoE i ZoC, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud detaljno, jasno i argumentovano, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, obrazložili svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelantici ne pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je isticala u postupku povodom pravnih lijekova, koje su Uprava i Kantonalni sud razmotrili i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelantica eksplicitno ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

19. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1619/21 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio