Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3921/21 (S. i D. V.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3921/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3921/21, rješavajući apelaciju Srede Vučanovića i Duška Vučanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Srede Vučanovića i Duška Vučanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br.
71 0 P 235035 21 Rev 3 od 10. novembra 2021. godine i 71 0 P 235035 22 Rev 4 od 31. avgusta 2022. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sredo Vučanović i Duško Vučanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, zajedno: apelanti) iz Kotor Varoši, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine. Apelanti su 17. januara 2022. godine dopunili apelaciju i osporili Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 3 od 10. novembra 2021. godine. Apelanti su 4. oktobra 2022. godine dopunili apelaciju i osporili Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 22 Rev 4 od 31. avgusta 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Z. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 8. i 9. septembra 2022. godine, te 11. i 20. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. septembra i 14. oktobra 2022. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima na izjašnjenje 3. i 20. oktobra 2022. godine, ali oni nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Hronologija parničnog postupka okončanog Odlukom Ustavnog suda broj AP 1762/20
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 235035 18 P 2 od 27. decembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da su ona i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice po osnovu svojih doprinosa stekli zajedničku nepokretnost (bliže označena u izreci, u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost) od po 1/6 dijela, što su apelanti dužni priznati i izdati joj valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava svojine s 1/6 dijela; da se utvrdi da je djelimično ništav Ugovor o poklonu od 27. novembra 2009. godine u dijelu kojim je prvoapelant poklonio drugoapelantu udio od 1/6 dijela na spornoj nepokretnosti. Dalje je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se obaveže prvoapelant da tužiteljici, po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine na ime ¼ dijelova njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u spornoj nepokretnosti za određeni period, isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen tužbeni zahtjev da se obavežu apelanti da tužiteljici, po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine na ime ¼ dijelova od prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u spornoj nepokretnosti za određeni period, solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepenom presudom tužiteljica je obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka. Osnovni sud je u obrazloženju naveo, između ostalog, da su tužiteljica i prvoapelant zaključili brak 20. februara 1974. godine, da je faktička bračna zajednica prestala tokom 1996. godine, te da je brak razveden 2010. godine. Zatim, Osnovni sud je naveo da je prvoapelant na osnovu Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanju poslovnog objekta i sticanja prava susvojine od 15. aprila 1991. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor od 15. aprila 1991. godine) faktički stekao 1/3 sporne nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da iz rješenja tog suda od 25. aprila 1991. godine proizlazi da je prvoapelantu dozvoljeno polaganje isprava s ciljem predbilježbe prava svojine na spornoj nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da će tek kada se završi rekonstrukcija i opremanje sporne nepokretnosti prvoapelant steći pravo uknjižbe prava susvojine, odnosno da će tada predbilježba biti opravdana. Stoga je Osnovni sud zauzeo stanovište da prvoapelant 25. aprila 1991. godine nije stekao pravo susvojine na spornoj nepokretnosti od 1/3 dijelova, jer da jeste on bio bi uknjižen u evidenciju svojine, tj. u zemljišnu knjigu.
7. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 235035 19 Gž 2 od 24. juna 2019. godine odbijena je tužiteljičina žalba i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju naveo da predbilježba nema stvarnopravne posljedice za sticanje prava svojine, odnosno susvojine na spornoj nepokretnosti. Okružni sud je naglasio da je predbilježba uslovni i privremeni upis prava na nepokretnostima, te da iz izvedenih dokaza proizlazi da se prvoapelant upisao suvlasnikom na spornoj nepokretnosti 19. februara 2008. godine, nakon faktičkog prestanka bračne zajednice. Okružni sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je sporna nepokretnost stečena njenim doprinosom i radom za vrijeme trajanja bračne zajednice u periodu od 1974. do 1996. godine, kada je prestala, te stoga nema karakter bračne stečevine u smislu odredbe člana 270 stav 5 Porodičnog zakona.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine usvojena je tužiteljičina revizija, te u konačnici utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice stekli spornu nepokretnost, što su apelanti dužni priznati i izdati tužiteljici valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava svojine s 1/6 dijela, te je utvrđeno da je djelimično ništav Ugovor o poklonu nepokretnosti od 27. novembra 2009. godine. U preostalom dijelu u kojem je tužiteljica tražila isplatu prihoda ostvarenih po osnovu zakupnine, te u dijelu odluke o troškovima postupka, drugostepena presuda je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je prvoapelantu dozvoljeno polaganje isprava s ciljem predbilježbe prava svojine na 1/3 sporne nepokretnosti. Vrhovni sud je istakao da činjenica da je prvoapelant upisan 2008. godine kao suvlasnik sporne nepokretnosti nije od značaja za sticanje zajedničke svojine, niti na tužiteljičin udio. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice stekli zajedničku imovinu (1/3 sporne nepokretnosti) u smislu odredbi čl. 270 stav 5 i 272 stav 1 Porodičnog zakona i da je udio u sticanju svakog od supružnika 1/6 dijela. S obzirom na to da je prvoapelant, protivno odredbi člana 271 Porodičnog zakona, Ugovorom o poklonu od 27. oktobra 2009. godine raspolagao i dijelom zajedničke imovine koji pripada tužiteljici, Vrhovni sud je zaključio da je Ugovor o poklonu djelimično ništav u 1/6 dijela raspolaganja spornom nepokretnošću.
9. Apelanti su 15. maja 2020. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine.
10. Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1762/20 od 8. septembra 2021. godine usvojena je apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine, utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedena presuda Vrhovnog suda je ukinuta i predmet je vraćen tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1762/20 od 8. septembra 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U obrazloženju odluke Ustavni sud je naglasio da Vrhovni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je prvoapelant, zaključivanjem Ugovora od 15. aprila 1991. godine i upisom predbilježbe sticanja prava susvojine, stekao vanknjižnu susvojinu na spornoj nepokretnosti. Na osnovu tog zaključka, sud je zauzeo stanovište da susvojinski dio na spornoj nepokretnosti predstavlja bračnu stečevinu. Ustavni sud je takođe zaključio da obrazloženje osporene odluke ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira koji reguliše pravno dejstvo predbilježbe, što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relevantan aspekat koji je od uticaja na konačnu odluku u konkretnom slučaju.
Ponovni postupak nakon presude Vrhovnog suda od 19. februara 2020.
godine (tužiteljičin zahtjev za isplatu prihoda od zakupnine)
11. U međuvremenu, dakle prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Okružni sud, kojem je presudom Vrhovnog suda od 19. februara 2020. godine predmet vraćen na ponovno odlučivanje u dijelu isplate prihoda od zakupnine, donio je Presudu broj 71 0 P 235035 20 Gž 3 od 24. februara 2021. godine. Apelanti su obavezani da tužiteljici isplate određene novčane iznose po osnovu prihoda od zakupnine, kako je bliže navedeno u izreci presude. Okružni sud je u obrazloženju naveo, između ostalog, da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da su zakupci poslovnih prostora isplatili apelantima određene novčane iznose na ime zakupnine za određene periode (sve bliže navedeno u obrazloženju presude). S obzirom na to da je presudom Vrhovnog suda od 19. februara 2020. godine utvrđeno da tužiteljici pripada 1/6 susvojinskog dijela na spornoj nepokretnosti, Okružni sud je naveo da tužiteljici po osnovu zakupnine pripada dio ostvarenog prihoda utvrđenog susvojinskog dijela.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine djelimično je uvažena revizija apelanata, preinačena presuda Okružnog suda od 24. februara 2021. godine u dijelu u kojem je usvojena tužiteljičina žalba, te su u konačnici apelanti obavezani da tužiteljici po osnovu prihoda od zakupnine isplate precizirane novčane iznose za određene periode (bliže navedeno u izreci). Istovremeno, nižestepene presude su ukinute i tužba je odbačena u dijelu u kojem je tužiteljica tražila isplatu po istom osnovu, ali za drugi vremenski period. Vrhovni sud je u obrazloženju uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te je zaključio da su apelanti u obavezi da isplate tužiteljici precizirane iznose srazmjerno njenom susvojinskom dijelu. Vrhovni sud je takođe ukazao da se za određeni period isplate zakupnine radi o presuđenoj stvari, iz kojeg razloga je, shodno članu 196 stav 2 ZPP, tužba u tom dijelu odbačena. Ponovni postupak nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1762/20
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 3 od 10. novembra 2021. godine, donesenom u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, usvojena je tužiteljičina revizija, presuda Okružnog suda od 24. juna 2019. godine preinačena tako što je tužiteljičina žalba uvažena, presuda Osnovnog suda od 27. decembra 2018. godine preinačena tako što je utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice stekli spornu nepokretnost sa po 1/6 dijela, te je utvrđeno da je djelimično ništav Ugovor o poklonu nepokretnosti od 27. novembra 2009. godine. Istovremeno, presuda Okružnog suda je ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o tužiteljičinom zahtjevu kojim je tražila isplatu prihoda od zakupnine za određene periode, te u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je prvoapelant tek 19. februara 2008. godine upisan u zemljišnoj knjizi s pravom susvojine na spornoj nepokretnosti ne znači da on nije ranije stekao određenu imovinu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant imao pravni osnov za sticanje prava susvojine od 1/3 dijela, što proizlazi iz Ugovora od 15. aprila 1991. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da to pravo nije bilo evidentirano u zemljišnoj knjizi samo zbog nepostojanja zemljišne knjige, ali je u katastru nepokretnosti bilo evidentirano postojanje pravnog posla – ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da je predbilježba, kao uslovni upis, izvršena na osnovu Ugovora od 15. aprila 1991. godine, shodno tada važećim odredbama člana 122 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru i katastru). Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je shodno odredbama čl. 124 i 128 istog zakona predbilježba „naknadno opravdana prvo upisom prvotuženog [prvoapelant] stavkom promjena 158/2007 na osnovu ugovora od 21. 3. 2006. godine“ o kupoprodaji još 1/3 dijela sporne nepokretnosti (zaključen sa AD „Trgoprom“ Kotor Varoš), „kada je [prvoapelant] upisan kao posjednik s 2/3 dijela u PL 2484 k.o. Kotor Varoš, te i kasnijim upisom [prvoapelanta] u zemljišnu knjigu sa 2/3 susvojinskog dijela po istom tom ugovoru od 15. 4. 1991. godine i ugovoru od 21. 3. 2006. godine“. Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant, do upisa u zemljišnu knjigu, bio vanknjižni suvlasnik čije pravo po Ugovoru od 15. aprila 1991. godine nije osporeno. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da činjenica da je u 2008. godini izvršen upis prvoapelanta u zk. uložak znači da je tek tada stekao pravo iz Ugovora od 15. aprila 1991. godine, jer su se uspostavljanjem zk. uloška stekli uslovi da se pravni osnov sticanja koji je prvoapelant imao realizuje upisom u zemljišnu knjigu. Sporna nepokretnost je do tada, kako je naveo Vrhovni sud, bila vanknjižna svojina prvoapelanta i takav tretman bi imala sve i da 2008. godine nije izvršen upis prvoapelanta u zemljišne knjige jer mu taj pravni osnov po konkretnim ugovorima niko nije osporio. Vrhovni sud je ukazao da je u skladu s odredbama čl. 270 stav 5 i 272 stav 1 Porodičnog zakona pravilno bilo zaključiti da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice stekli zajedničku imovinu. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je prvoapelant Ugovorom o poklonu od 27. oktobra 2009. godine raspolagao dijelom zajedničke imovine koji pripada tužiteljici, što je protivno odredbama člana 271 Porodičnog zakona, pa je stoga Ugovor o poklonu djelimično ništav u 1/6 dijela raspolaganja spornom nepokretnošću. S obzirom na Odluku Ustavnog suda broj AP 1762/20 od 8. septembra 2021. godine kojom je u cijelosti ukinuta presuda Vrhovnog suda od 19. februara 2020. godine, Vrhovni sud je ukazao da odluke koje su u međuvremenu donesene (Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 235035 20 Gž 3 od 24. februara 2021. godine i Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 28. avgusta 2021. godine) ne mogu imati pravno dejstvo.
15. Nakon toga Okružni sud, kojem je presudom Vrhovnog suda od 10. novembra 2021. godine predmet vraćen na ponovno odlučivanje u dijelu isplate prihoda od zakupnine, donio je Presudu broj 71 0 P 235035 21 Gž 4 od 17. februara 2022. godine. Tom presudom je djelimično usvojena tužiteljičina žalba, pa je prvostepena presuda od 27. decembra 2018. godine preinačena tako što su obavezani apelanti da tužiteljici po tom osnovu isplate precizirane novčane iznose za određene vremenske periode (kako je navedeno u izreci presude). Istovremeno, prvostepena presuda je ukinuta i tužba odbačena u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da joj prvoapelant isplati pripadajući iznos po osnovu prihoda od zakupnine za određene vremenske periode (bliže navedeno u izreci presude). Okružni sud je u obrazloženju naveo da je presudom Vrhovnog suda od 10. novembra 2021. godine pravosnažno utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant tokom bračne zajednice stekli zajedničku nepokretnu imovinu i da je tužiteljica suvlasnik sporne nepokretnosti, kao i da je djelimično ništav Ugovor o poklonu zaključen između apelanata. Okružni sud je obrazložio da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi za koje vremenske periode i koje novčane iznose su apelanti primili po osnovu zaključenih ugovora o zakupu (sve bliže navedeno u obrazloženju presude). Okružni sud je zaključio da su apelanti, srazmjerno tužiteljičinom susvojinskom dijelu (1/6) u obavezi da joj isplate novčane iznose koje je dosudio. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, Okružni sud je naveo da se za određeni vremenski period radi o presuđenoj stvari u smislu odredbi člana 196 stav 2 ZPP.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 22 Rev 4 od 31. avgusta 2022. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv presude Okružnog suda od 17. februara 2022. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da revizijom nije dovedena u pitanje pravilnost osporene presude. Vrhovni sud je naveo da je nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke utvrđeno šta su prvoapelant i drugoapelant dobili po osnovu izdavanja u zakup i za koji period, tako da su u obavezi da tužiteljici isplate dosuđene iznose srazmjerno njenom susvojinskom dijelu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U navodima apelacije apelanti ukazuju da je Vrhovni sud zanemario upute i stanovišta iz odluke Ustavnog suda. Nadalje, apelanti navode da je Vrhovni sud parafrazirao propise in apstracto, te da je pogrešan zaključak da sporna nepokretnost predstavlja zajedničku imovinu stečenu za vrijeme trajanja braka. Nadalje, apelanti ukazuju da je Vrhovni sud zanemario da je Ugovor od 15. aprila 1991. godine ugovor o ulaganju, što je bio conditio sine qua non za sticanje prava susvojine. Apelanti su ukazali da je prvoapelant mogao postati vlasnik sporne nepokretnosti tek izvršenom dogradnjom i rekonstrukcijom koja je završena 2006. godine, tj. deset godina po faktičkom prestanku braka, a ne na osnovu predbilježbe iz 1991. godine. Zatim, apelanti ukazuju da je Vrhovni sud predbilježbi dao pravni i faktički značaj kakav ona nema. Činjenica da su tužiteljica i prvoapelant bili u braku u vrijeme predbilježbe ne dovodi po sili zakona do utvrđenja da je sporna nepokretnost njihova zajednička imovina ako je do ulaganja došlo nakon faktičkog prestanka braka. Apelanti ukazuju da u periodu od 1991. do 1996. godine prvoapelant nije mogao opravdati predbilježbu jer nije bio u mogućnosti da vrši ulaganje u spornu nepokretnost, pa nije mogao steći pravo susvojine u tom periodu, niti postati vanknjižni suvlasnik. Apelanti su predložili da Ustavni sud po apelaciji i dopunama apelacije donese jednu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka, da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali, te je shodno tome predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. stav (5) (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 271. st. (1) i (2) (1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
22. Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 22/1984, 12/1987, 26/1990 i 36/1990) u relevantnom dijelu glasi:
Član 97. stav 1. tačka 1.
U katastar nekretnina upisuju se ova prava:
pravo svojine, susvojine (suvlasništvo), zajedničke svojine;
2. Vrste upisa Član 115.
Upis u katastar nekretnina su uknjižba, predbilježba (uslovni upis) i zabilježba.
Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama.
Predbilježba je uslovni, privremeni upis prava na nekretninama kojom se sticanje, prenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem.
Zabilježba je upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama (lični odnosi: maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženja roditeljskog prava, kao i otvaranje stečaja, postojanje spora, postupak eksproprijacije, prvenstveni red, prinudna uprava i dr.).
b. Predbilježba Član 120.
Ako podnesena isprava ne odgovara svim propisanim uslovima za uknjižbu, može se dozvoliti predbilježba.
Član 122.
Predbilježba će se izvršiti:
a)na osnovu odluke suda ili organa uprave, koja još nije postala pravnosnažna, a kojom se pravo na nekretninama utvrđuje, stiče, odbija ili prestaje;
b)na osnovu privatne isprave kojom se stiču, prenose ili prestaju prava na nekretninama, a koja još nije podobna za uknjižbu;
c)u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 128.
Predbilježba u svrhu brisanja ili prenosa hipotekarnog potraživanja na treća lica izvršiće se na osnovu dokaza da je treće lice kod suda položilo iznos hipotekarnog potraživanja.
Član 124.
Opravdanje predbilježbe vrši se:
a)na osnovu pravosnažne odluke suda ili organa uprave;
b)nakon otklanjanja nedostataka u privatnoj spravi.
Član 128.
Ako se u određenom roku predbilježba opravda, izvršiće se uknjižba prava na nekretninama.
Član 129.
Ako je predbilježba nekog prava upisana protiv nosioca uknjiženog prava na nekretninama, dozvoliće se dalji upisi kako protiv uknjiženog tako i protiv predbilježenog nosioca tog prava, a pravno postojanje tih upisa zavisiće od toga da li će se predbilježba opravdati.
Ako se predbilježba opravda, po službenoj dužnosti istovremeno brisaće se i svi upisi koji su protiv uknjiženog nosioca prava bili izvršeni.
Ako predbilježba nekog prava bude brisana, po službenoj dužnosti brisaće se istovremeno i svi upisi koji su izvršeni povodom ove predbilježbe.
Brisanje hipoteke na kojoj postoji podzaložno pravo može se dozvoliti s tim da pravno dejstvo brisanja podzaložnog prava nastupa tek kada hipoteka bude brisana.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su apelanti prvobitno podnesenom apelacijom osporili Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine. Navedenu presudu apelanti su primili 22. septembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2021. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1762/20 od 8. septembra 2021. godine donio Presudu broj 71 0 P 235035 21 Rev 3 od 10. novembra 2021. godine, u kojoj je eksplicitno konstatovao da u međuvremenu donesena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 28. avgusta 2021. godine nema pravno dejstvo. Stoga, nema uslova da Ustavni sud ispituje apelacione navode u odnosu na prvobitno osporenu presudu od 25. avgusta 2021. godine.
26. Nadalje, Vrhovni sud je nakon Presude broj 71 0 P 235035 21 Rev 3 od 10. novembra 2021. godine donio i Presudu broj 71 0 P 235035 22 Rev 4 od 31. avgusta 2022. godine koje su apelanti osporili u dopunama apelacije. Tim presudama je konačno odlučeno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. Dakle, u konkretnom slučaju konačne odluke su presude Vrhovnog suda od 10. novembra 2021. i od 31. avgusta 2022. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum prijema odnosno donošenja osporenih presuda (23. decembra 2021. i 31. avgusta 2022. godine) i datum podnošenja dopuna apelacije 17. januara 2022. i 4. oktobra 2022. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud podsjeća da je u ranijoj odluci već utvrdio da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
33. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku, koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud u presudi od 10. novembra 2021. godine ukazao da je tužiteljica dokazala da je prvoapelant u vrijeme trajanja bračne zajednice stekao imovinu kao vanknjižni vlasnik. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je prvoapelantu, na osnovu Ugovora od 15. aprila 1991. godine, dozvoljeno polaganje isprava s ciljem sticanja predbilježbe prava svojine na 1/3 dijela sporne nepokretnosti. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da je predbilježba izvršena shodno članu 122 tada važećeg Zakona o premjeru i katastru, te da je naknadno opravdana u skladu s odredbama čl. 124 i 128 istog zakona. Ustavni sud zapaža da je citiranim odredbama propisan osnov za izvršenje i opravdanje predbilježbe, te uknjižba prava na nepokretnosti kada se predbilježba opravda. Ustavni sud primjećuje da navedenim zakonskim odredbama, na koje se u obrazloženju presude pozvao Vrhovni sud, nije regulisano pravno dejstvo predbilježbe (vidi Relevantne propise, tačka 22).
35. Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbi člana 115 Zakona o premjeru i katastru kojim je propisano da je predbilježba uslovni, privremeni upis prava na nepokretnostima kojom se sticanje, prenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3211/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u obrazloženju presude uopšte nije bavio analizom konkretne zakonske norme kojom je regulisano, između ostalog, sticanje prava na nepokretnosti u slučaju naknadnog opravdanja predbilježbe, niti je ovu zakonsku odredbu doveo u vezu s okolnostima konkretnog predmeta. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, osim konstatacije i zaključka da je izvršena predbilježba i naknadno opravdanje predbilježbe, u obrazloženju osporene odluke nije razmotrio pitanje njenog pravnog dejstva. Naime, nije sporno da je apelant izvršio predbilježbu na osnovu Ugovora iz 1991. godine, ali Vrhovni sud nije obrazložio šta je tom predbilježbom apelant stekao, tj. da li se imovina stiče samim upisom predbilježbe ili njenim naknadnim opravdanjem.
36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je apelant do upisa u zemljišnu knjigu bio vanknjižni vlasnik dijela sporne nepokretnosti, ali taj zaključak nije obrazložio. Naime, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 97 stav 1 tačka 1 Zakona o premjeru i katastru propisano da se u katastar nepokretnosti upisuje pravo svojine, susvojine (suvlasništvo) i zajednička svojina. Dakle, ostaje nerazjašnjeno zašto je apelant u javnim evidencijama upisao predbilježbu ako je već na osnovu Ugovora iz 1991. godine ispunjavao uslove za uknjižbu prava svojine. Stoga, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Vrhovnog suda da pravo svojine nije bilo evidentirano samo zbog nepostojanja zemljišne knjige, kod činjenice da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da nije ispunjavao uslove za uknjižbu, čini proizvoljnim.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud u ponovnom postupku nije bavio pitanjem pravnog dejstva upisa predbilježbe u smislu relevantnih odredbi Zakona o premjeru i katastru, što ukazuje na zaključak da Vrhovni sud nije uvažio stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1762/20.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. S obzirom na to da se radi o povezanim tužbenim zahtjevima, te da o potraživanju po osnovu prihoda od zakupnine ne može biti odlučeno prije nego što sud donese odluku da li sporna nepokretnost čini bračnu stečevinu, Ustavni sud smatra da je bilo svrsishodno, pored presude Vrhovnog suda od 10. novembra 2021. godine, ukinuti i presudu Vrhovnog suda od 31. avgusta 2022. godine.
Pravo na imovinu
40. Apelanti, takođe, navode da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak u vezi s povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer Vrhovni sud, nakon odluke Ustavnog suda kojom je već jednom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedostatka u obrazloženju odluke tog suda, nije uvažio stavove koje je Ustavni sud iznio u Odluci broj AP 1762/20 i nije razmotrio pravno dejstvo upisa predbilježbe.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić