Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-799/21 (JU „Srednja škola metalskih zanimanja“ Sarajevo)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-799/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-799/21, rješavajući apelaciju Javne ustanove „Srednja škola metalskih zanimanja“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija JU „Srednja škola metalskih zanimanja“ Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 345671 17 Rsž 2 od 22. decembra 2020. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija JU „Srednja škola metalskih zanimanja“ Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 345671 Rsž 2 od 22. decembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU „Srednja škola metalskih zanimanja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 10. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 345671 17 Rsž 2 od 22. decembra 2020. godine. Apelantica je 15. marta i 22. septembra 2021. godine dopunila apelaciju dostavom punomoći za zastupanje odnosno Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 345671 21 Rev od 20. jula 2021. godine kojim je odbačena njena revizija. Apelacija je dopunjena i 12. septembra 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 25. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od tužioca Fahrudina Pezića (u daljnjem tekstu: tužilac) odgovor je zatražen 12. jula 2022. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 13. septembra 2022. godine dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica nije dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Tužilac je 26. aprila 2013. godine podnio tužbu protiv apelantice. Odgovor na tužbu dostavljen je 28. maja 2013. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 345671 13 Rs od 9. januara 2017. godine odbijen je tužiočev preinačeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavno rješenje o otkazu Ugovora o radu od 27. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) i da ne proizvodi pravno djelovanje, te da se apelantica obaveže da tužioca vrati na radno mjesto nastavnika praktične nastave na kojem je radio prije donošenja navedenog rješenja. Također je odbijen i tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu isplati plaće za period od 17. aprila 2013. do 31. augusta 2014. godine u ukupnom preciziranom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora zakonitost otkaza ugovora o radu koji je apelantica dala tužiocu. Općinski sud je naveo da je spornim rješenjem tužiocu otkazan ugovor o radu zbog učinjenih težih prijestupa i/ili težih povreda radnih dužnosti iz člana 189. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je utvrdio da je apelantica tužiocu otkazala ugovor o radu zbog disciplinskog prekršaja počinjenog 11. i 12. marta 2013. godine. Povod davanja otkaza bio je članak objavljen u dnevnim novinama „Oslobođenje“ od 7. marta 2013. godine u vezi s nesuglasicama između tužioca i porodice S., koja u zgradi u kojoj je nastanjen tužilac ima poslovni prostor. Općinski sud je utvrdio da je članak stavljen na oglasnu ploču zbornice, nakon čega je tužilac u zbornicu uveo tri učenika kojima je rekao da fotografiraju članak i da će mu oni biti svjedoci na sudu. Dalje je utvrđeno da je tužilac u dva navrata tražio od pomoćnika direktora 11. marta 2013. godine da skine članak s oglasne ploče, što je on odbio, te ga je tužilac također snimio. Osim toga, tužilac je sutradan u zbornici snimao nastavnike i sekretara škole.
8. Općinski sud je dalje utvrdio da je disciplinski postupak proveden u skladu sa zakonom. Konstatirao je da su 12. marta 2013. godine primljene prijave pomoćnika direktora i sekretara škole protiv tužioca zbog kršenja radne discipline. Dalje je utvrđeno da je apelantica, u skladu sa članom
194. Pravilnika, formirala komisiju koja je provela postupak, utvrdila činjenično stanje i donijela odluku o otkazu ugovora o radu. Sud je dalje utvrdio da je otkaz ugovora o radu dat u propisanom roku od 15 dana (član 89. Zakona o radu; u daljnjem tekstu: ZOR), da je dat u pismenoj formi i da je obrazložen (član 94. ZOR-a), te da dispozitiv rješenja sadrži povrede radnih obaveza koje su pravno kvalificirane prema članu 189. Pravilnika. Općinski sud je zaključio da je apelantica u postupku donošenja navedenog rješenja postupila u skladu s odredbama ZOR-a, zbog čega je odbila kao neosnovan prigovor tužioca da u dispozitivu rješenja nije konkretizirana povreda radne obaveze. Prema tome, Općinski sud je zaključio da sporno rješenje nije ništavno jer je procedura otkaza ugovora o radu tužiocu zakonito provedena. Stoga je zaključio da su neosnovana i tužiočeva potraživanja po osnovu plaće za period od 17. aprila 2013. do 31. augusta 2014. godine.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 345671 17 Rsž 2 od 22. decembra 2020. godine uvažio tužiočevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo: „Da bi jedan vanredni otkaz bio zakonit, on mora biti i materijalnopravno i formalnopravno zakonit“, te istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio relevantne dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim je ukazao da je drugo pitanje „kakav je značaj prvostepeni sud dao utvrđenim činjenicama i kako ih je podveo pod primjenjivo materijalno pravo“. Odbio je kao neosnovane tužiočeve prigovore u vezi s procedurom otkaza. Kantonalni sud je ukazao da tužilac osporava zaključak prvostepenog suda o materijalnopravnoj valjanosti spornog rješenja odnosno postojanje opravdanog razloga za vanredni otkaz i da smatra da je prvostepeni sud utvrđenim činjenicama dao pogrešan značaj. U vezi s tim je obrazložio da je „na sjednici vijeća iznova cijenio provedeni dokaz – Pravilnik“ te je prezentirao njegove odredbe koje se tiču razloga za otkaz (lakših i težih povreda radne dužnosti).
10. U vezi s događajem od 11. i 12. marta 2013. godine, Kantonalni sud je prihvatio i ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Međutim, kao sporno je istakao pitanje da li je „utvrđeni činjenični opis događaja opravdan razlog za vanredni otkaz ugovora o radu“. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da je tužilac nesumnjivo „pretjerano reagirao u zaštiti svojih prava“ povodom članka koji se našao na oglasnoj ploči zbornice, ali isto tako cijeni „da takva pretjerana reakcija i postupci tužioca nisu bili takve prirode da nastavak radnog odnosa s tužiocem nije bio moguć“. Obrazložio je da poslodavac nije dužan u radnom odnosu zadržati zaposlenika koji je konfliktan i koji izaziva negativnu atmosferu na radu. Međutim, sud je ukazao da apelantica nije posebno dokazivala da bi zadržavanje tužioca u radnom odnosu nakon spornog događaja „onemogućilo normalno odvijanje radnog odnosa, naročito ne u dijelu provođenja nastavnog procesa“. Ukazao je da je apelantica ponašanje tužioca „pogrešno [okvalificirala] kao težu povredu radne dužnosti usljed koje radni odnos više nije moguć“. Naime, kako je obrazloženo, apelanticino rukovodstvo „nije spriječilo zloupotrebu korištenja oglasne ploče u zbornici, koji događaj je tužioca nesporno isprovocirao“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je sporno rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito i da ono ne proizvodi pravno djelovanje. Stoga je Kantonalni sud, u skladu sa članom 96. ZOR-a, preinačio prvostepenu presudu shodno članu 229. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i naložio apelantici da tužioca vrati na rad i na poslove koje je radio prije otkaza, kao i da mu isplati tražene naknade plaće u visini na koju parnične stranke nisu imale primjedbi.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da se osporena presuda Kantonalnog suda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava „ranijeg člana 88. ZOR-a“ i procesnog prava iz odredbe člana 229. tač. (2) i (4) ZPP-a. Smatra da se sud nezakonito upustio u raspravljanje o pitanju „da li je teža povreda radne obaveze takva da nastavak radnog odnosa nije bio moguć, mada je trebao da cijeni da li je bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos“. Također, u vezi s primjenom odredbi ZPP-a, navodi da Kantonalni sud „očito“ nije primijenio odredbu člana 229. ZPP-a u kojem su navedeni razlozi za preinaku presude prvostepenog suda. Naime, apelantica smatra da nijedan od pet pobrojanih razloga iz citiranog člana nije naveden u presudi tog suda, mada se „možda radi o razlogu iz stava 4. člana 229.“ Apelantica stoga smatra da osporena odluka sadrži nedostatke koji mogu dovesti u sumnju pravilnost suđenja i odlučivanja. Dalje navodi da osporenom presudom nije samo obavezana da tužioca vrati na posao i da mu isplati plaće, doprinose i zakonske zatezne kamate koje, kako ističe, „u ovom momentu iznose nekih 30.000,00 KM, nego bi u konačnici, ako se ova presuda održi na snazi, apelantica bila obavezana da isplati tužiocu sve plaće, doprinose itd. za cijeli period sudskog postupka od nekih osam godina, a to bi u konačnici moglo iznositi više od 200.000,00 KM“. Smatra da su takve štete realne i da se dešavaju zbog sporog suđenja, pa smatra da „takvo postupanje sudova Ustavni sud mora sankcionirati odgovarajućim stavovima i mjerama“. Apelantica smatra da joj je odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
12. U dopuni apelacije od 12. septembra 2022. godine apelantica je navela da je tužilac vraćen na posao 24. januara 2021. godine i da je nakon četiri mjeseca od apelantice zatražio neplaćeno odsustvo u trajanju od godinu dana, tj. do 17. augusta 2022. godine. Istakla je da je tužilac otišao u Njemačku i da se, nakon proteka roka na koji mu je odobreno neplaćeno odsustvo, ne želi vratiti na posao. b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju dostavio rješenje kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nije počinjena povreda prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
15. Općinski sud smatra da u postupku pred tim sudom nije bilo povrede prava na koja apelantica ukazuje. U vezi s navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Općinski sud je ukazao na hronologiju postupka te istakao da je tužba tužioca tom sudu podnesena 26. aprila 2013. godine s privremenom mjerom osiguranja. Ukazao je da je sud istog dana rješenjem odbio „prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja“, a 20. juna 2013. godine „prijedlog za određivanje mjere osiguranja“. Zatim je sud naveo da je Kantonalni sud rješenjem od 1. novembra 2013. godine odbio tužiočevu žalbu, te da je nakon vraćanja spisa prvostepeni sud donio presudu. Naveo je da je tužilac protiv te presude podnio žalbu 26. januara 2017. godine i da je spis dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje 7. septembra 2017. godine. Smatra da u postupku pred tim sudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 88. stav 1. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Član 96. Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
- naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 229. tačka 2) i 4)
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Ustavni sud zapaža da je apelantica javna ustanova, te u vezi s tim podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica ne uživa dovoljan stepen autonomije od javne vlasti, u smislu prakse Evropskog suda (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hrvatska gospodarska komora protiv Srbije, presuda od 25. aprila 2017. godine, tačka 38). Stoga će Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a) Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
U odnosu na osporenu odluku
22. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na apelanticinom nezadovoljstvu osporenom odlukom, da joj je prekršeno pravo na obrazloženu odluku, te da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise na njenu štetu.
23. U vezi s apelanticinim navodima Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-
992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih irelevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudskoodlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i eksplicitne razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da je prvostepenu presudu preinačio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. tačka 2. i 4. ZPP-a (vidi tačku 17. ove odluke). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 229. ZPP-a, koja je pozicionirana u dijelu Zakona „Odluke drugostepenog suda po žalbi“, propisani slučajevi u kojima je drugostepeni sud ovlašten „presudom preinačiti prvostepenu presudu“. Iz navedene odredbe proizlazi da drugostepeni sud takvu presudu može donijeti, između ostalog, „2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi“. Nadalje, drugostepeni sud takvu presudu može donijeti i „ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe ZPP-a na apelanticinu štetu. Naime, evidentno je da je Kantonalni sud, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 229. ZPP-a tačka 2), najprije na sjednici vijeća iznova cijenio provedeni dokaz – Pravilnik. Zatim je, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, u skladu s ovlaštenjima iz tačke 4, detaljno obrazložio zašto je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. čl. 88. i 96. ZOR-a, zbog čega je preinačio presudu prvostepenog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da je o svim ključnim pitanjima dao odgovarajuće obrazloženje. Zbog toga se ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti, kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nijednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
27. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak započeo podnošenjem tužbe 26. aprila 2013. godine i da je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 22. decembra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir je period od sedam godina i osam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se, u smislu člana 420. ZPP-a, radi o hitnom postupku i da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, ne može zaključiti da se radi o složenom predmetu. Također, iz dostavljene dokumentacije i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelantica svojim postupcima utjecala na dužinu trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko tri godine i osam mjeseci, a pred Kantonalnim sudom skoro pune četiri godine računajući od donošenja presude prvostepenog suda (9. januara 2017. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava standard „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud uopće nije referirao na apelanticine navode u vezi s prekomjernom dužinom postupka, a da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda o ovom pitanju.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pitanje naknade nematerijalne štete
30. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
31. Međutim, s obzirom na to da se radi o javnoj ustanovi za čiji se rad sredstva osiguravaju i u budžetu Kantona Sarajevo, kao i na okolnosti da apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje dovoljna satisfakcija u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4218/20 od 8. juna 2022. godine, tač. 46. i 47. i AP-920/20 od 5. maja 2021. godine, tač. 28. i 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
b) Pravo na imovinu
32. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakla u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je razmatrajući navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zaključio da u osporenoj odluci nema proizvoljnosti, kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, okolnost da je utvrđena povreda apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku u datim okolnostima ne može voditi zaključku da to istovremeno predstavlja i povredu njenog prava na imovinu. Osim toga, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zato što parnični postupak u postupku koji nije složen i koji je značajan za apelanticu trajao sedam godina i osam mjeseci, za šta nije dato bilo kakvo relevantno obrazloženje.
34. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim aspektima nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je Kantonalni sud uosporenoj odluci dao dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da je o svim ključnim pitanjima dao odgovarajuće obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno.
35. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.