Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/21 (M.G.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1734/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1734/21, rješavajući apelaciju M.G, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ “ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 054492 20 Rev od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054492 20 Rev od 16. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 054492 16 Rs od 18. novembra 2016. godine obavezan je tuženi „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati novčani iznos na ime bruto plaća i otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama kako je sve precizirano u presudi, uz naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog su odbijeni.

3. Općinski sud je utvrdio da je apelant, 16. decembra 2008. godine, zaključio sa tuženim ugovor o plaći, pravima i obavezama na period od četiri godine, a nakon toga, 2010. godine, i anekse na taj ugovor, te da mu je mjesečna plaća utvrđena u iznosu od 13.480,30 KM. Utvrđeno je da su aneksom ugovora strane ugovorile da se ugovor može raskinuti i prije ugovorenog roka. Bez obzira na razloge raskida ugovora apelant, prema ugovoru, zadržava pravo na isplatu bruto plate sve do kraja mandata od četiri godine. Također, apelant zadržava pravo na otpremninu u visini dvogodišnje bruto plate. Dalje je utvrđeno da su apelant i tuženi 6. juna 2013. godine zaključili sporazum o prestanku ugovora i njegovih aneksa. Ugovorne strane su se sporazumjele da se apelantu isplati polovina dijela otpremnine odmah, a drugi dio do kraja 2013. godine ukoliko tuženi bude redovno poslovao. Utvrđeno je da je tuženi djelimično postupio po tom sporazumu i apelantu na ime dijela otpremnine isplatio iznos od 80.332,45 KM. Također, utvrđeno je da je tuženi bio u gubitku. Prema sanacionom planu mjera za smanjenje troškova tuženog, 50% zaposlenika je proglašeno tehnološkim viškom i ukinute su stimulacije. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom odredbi čl. 17, 103. i 139. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da, s obzirom na iskazanu volju stranaka u ugovoru, ne postoje razlozi koji bi ukazivali na apsolutnu ništavost odredaba kojima su stranke regulirale isplatu plaće i otpremnine. Stoga je Općinski sud, uzimajući u obzir i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, apelantu dosudio iznose navedene u izreci prvostepene presude.

4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 56 0 Rs 054492 17 Rsž od 7. septembra 2020. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Žalbu tuženog sud je uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da ugovaranje visine plaće i otpremnine nije zabranjeno odredbama materijalnog prava, ali da se prilikom utvrđenja da li postoji ništavost takvih odredbi vodi računa o savjesnosti i poštenju ugovornih strana, kao i o moralnim shvatanjima društva (član 104. stav 3. ZOO). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je isplata ostatka otpremnine, kao i isplata ostatka plaća za period za koji apelant ne radi neopravdana, previsoka i nemoralna. Kantonalni sud je naglasio da je visina otpremnine i plaća neopravdana, da je protivna moralnim i ljudskim načelima, u situaciji kada radnici koji su zaposleni kod tuženog primaju drastično umanjenu plaću i kada njih 50% ide“ na čekanje“, upravo da bi se reducirali troškovi tuženog koji posluje sa gubitkom. Kantonalni sud je posebno cijenio što je apelant sporne novčane iznose (plaće i otpremnine) tražio za period u kome nije vršio funkciju direktora, odnosno nije uopće radio kod tuženog.

5. Vrhovni sud je, Presudom broj 56 0 Rs 054492 20 Rev od 16. februara 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, presuda drugostepenog suda je pravilna i zakonita, pa je podržao obrazloženje iz presude Kantonalnog suda.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da su suština spora prava iz radnog odnosa, a predmet apelacije je isplata potraživanja iz radnog odnosa. Apelant navodi da iz osporene presude nije jasno kojim prinudnim propisima je ugovor suprotan, kojim konkretno načelima društvenog uređenja je suprotan, te na koji način je suprotan moralu društva. Nadalje, apelant navodi da osporena odluka ne konkretizuje na osnovu čega dokazuje neopravdanost, prekomjernu visinu i nemoralnost visine iznosa koji je dosuđen apelantu, odnosno šta je kriterij „za moralne odnosno nemoralne visine plate i otpremnine“. Sem toga, Vrhovni sud se prilikom odlučenja nije referirao, niti na jedan propis koji je na snazi u BiH koji bi regulirao kriterije za visinu otpremnine i plate. Smatra da prava koja su mu uskraćena osporenom presudom „sasvim sigurno predstavljaju imovinu“, te da u konkretnom slučaju treba razmotriti da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.

7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Član 104. stav (3) (3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da, u smislu člana 104. stav 3. ZOO, nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu ostatka plaće i ostatka otpremnine, jer je isplata spornih iznosa neopravdana i protivna moralnim i ljudskim načelima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je visina otpremnine i plaća neopravdana, posebno imajući u vidu da radnici tuženog primaju drastično umanjenu plaću i kada njih 50% ide “na čekanje“ radi reduciranja troškova tuženog, koji posluje sa gubitkom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno cijenili da je apelant sporne novčane iznose tražio za period u kome nije vršio funkciju direktora, odnosno nije uopće radio kod tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao skoro isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2217/20 od 23. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu, Ustavni sud je utvrdio da je odbijanje tužbenog zahtjeva u takvoj situaciji proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa, zaključivši da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu niti na pravično suđenje. Dovodeći navedenu praksu u vezu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/21 (M.G.) | Sudska praksa | Aktio