Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3321/22 (Mldb. M.K.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Sloboda kretanja
- Građanski postupak
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine · čl. 27
- Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni i dopuni Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01 i 47/04)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine
- Uputstvo o izmjeni uputstva o načinu utvrđivanja ispunjavanja uvjeta za izdavanje putne isprave iz člana 18. stav (3) Zakona o putnim ispravama BiH · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uputstvo o načinu utvrđivanja ispunjavanja uvjeta za izdavanje putne isprave iz člana 18. stav (3) Zakona o putnim ispravama BiH · čl. 18
Predmeti (1)
AP-3321/22
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3321/22, rješavajući apelaciju mldb. M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. M. K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 063463 22 Gž 2 od 15. juna 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mldb. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju majka B. B. kao zakonska zastupnica i Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 23. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 063463 22 Gž 2 od 15. juna 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Centra za socijalni rad u Trebinju (u daljnjem tekstu: Centar) i punomoćnika tuženog M. K. koji je otac mldb. apelanta (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. septembra i 18. oktobra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Centar su odgovor na apelaciju dostavili 14. septembra, odnosno 1. novembra 2022. godine. Punomoćnik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori Okružnog suda i Centra su 5. oktobra i 7. novembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, ali izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 051296 17 P od 10. maja 2018. godine razveden je brak između apelantove majke i tuženog. Istom presudom apelant je povjeren na zaštitu i vaspitanje majci. Stavom 4. izreke presude odlučeno je: „Za putovanje u inostranstvo i izdavanje putne isprave mldb. M. K. potrebna je saglasnost oba roditelja.“ Navedena saglasnost određena je nakon zahtjeva Centra. Osnovni sud je kao pravni osnov za određivanje saglasnosti naveo član 18. stav 3. tačka d) Zakona o putnim ispravama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o putnim ispravama).
7. Odlučujući o apelantovoj tužbi kojom je tražio izmjenu presude iz prethodne tačke, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 063463 21 P2 od 27. decembra 2021. godine kojom je sporni stav 4. izreke presude brisan. Osnovni sud je zaključio da sporni stav 4. izreke presude nije u skladu s pozitivnim propisima i Evropskom konvencijom o ljudskih pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sporni stav 4. izreke presude, prema mišljenju Osnovnog suda, ograničava apelantovo pravo na slobodu kretanja, što nije u apelantovom najboljem interesu. Osnovni sud je uzeo u obzir da se apelant nalazi u uzrastu kada je poželjan kontakt s oba roditelja, što je nužno za njegov pravilan psiho-fizički razvoj. Međutim, Osnovni sud je zaključio da tuženi neće izgubiti kontakt s apelantom ukoliko apelant iz zdravstvenih razloga povremeno otputuje u Kanadu. Naime, Osnovni sud je imao u vidu da je apelant obolio od dijabetesa i da mu je zbog toga potrebna stalna njega i pomoć. Ostavljanjem na snazi spornog ograničenja apelantov otac bi, i pored postojanja Konvencije o građanskim aspektima međunarodne otmice djece (u daljnjem tekstu: Konvencija) koja obavezuje i Kanadu, „neopravdano uskraćivao apelantu saglasnost za izdavanje putne isprave i povremene odlaske u Kanadu“, što nije u najboljem interesu mldb. djeteta.
8. Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 063463 22 Gž 2 od 15. juna 2022. godine uvažio žalbu tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Tuženi je kao razlog za odbijanje davanja saglasnosti za izdavanja putne isprave u iskazu naveo da mu je bivša supruga „prijetila da će apelanta odvesti u Kanadu“. Navedena izjava apelantove majke je kod tuženog uzrokovala strah da će trajno izgubiti kontakt sa svojim sinom. Cijeneći uvjete za izmjenu presude, Okružni sud je uzeo u obzir da je apelant napunio četiri godine (rođen u februaru 2017. godine) i da je u međuvremenu obolio od dijabetesa. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, ne radi se o bolesti koja zahtijeva poseban medicinski tretman i liječenje van BiH. Osim toga, Okružni sud je imao u vidu da je tuženi predložio da apelanta osigura preko svog zdravstvenog osiguranja jer je zaposlen u Republici Hrvatskoj, gdje bi se apelant mogao liječiti. Uz to, Okružni sud je naglasio da se prema izvještaju Centra „ništa nije izmijenilo u percepciji majke prema ulozi drugog roditelja (oca) u zdravom odrastanju i formiranju njegove ličnosti“. Okružni sud je uzeo u obzir da se apelant nalazi u uzrastu kada su mu za pravilan razvoj potrebna oba roditelja. Obrazloženo je da ne postoje okolnosti na kojima bi se mogla zasnovati odluka o brisanju spornog stava 4. izreke presude o razvodu braka. Postojanje Konvencije, prema mišljenju Okružnog suda, ne pruža garancije za zaštitu prava tuženog.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se poziva na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da sporni stav 4. izreke presude o razvodu braka nije ni trebao biti određen u izreci presude o razvodu braka. Centar, po čijem je zahtjevu određeno sporno ograničenje, kretao se van svojih ovlaštenja. Izdavanje putnih isprava je postupak koji se vodi pred organom uprave shodno Zakonu o putnim ispravama, te sud nije imao pravni osnov za donošenje presude u spornom dijelu. Sporni stav 4. izreke presude nije u saglasnosti ni sa Zakonom o putnim ispravama jer niti jedan od osnova za stavljanje mldb. lica pod starateljstvo nije ispunjen. U vezi s tim, istaknuo je da je apelant povjeren majci na zaštitu i vaspitanje, a ne na starateljstvo. Porodični zakon jasno razdvaja ove pojmove. Spornim ograničenjem se krše odredbe Konvencije o pravima djeteta, posebno čl. 6. i 27. Naglašava se da je apelantova majka kanadska državljanka i da je tokom postupka ukazala da bi povremenim odlascima u Kanadu mogla apelantu osigurati besplatne preglede, terapiju, te neophodne aparate za kontrolu šećera u krvi. Nametnutim ograničenjem, zbog kojeg apelant ne može dobiti pasoš, apelant ne može otići ni „do mora“ u susjednu Republiku Hrvatsku.
b) Odgovori na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju razlozi o kojima se sud izjasnio i koje i dalje podržava.
11. Centar se u odgovoru pozvao na relevantne međunarodne dokumente o pravima djeteta, odredbe Porodičnog zakona, a detaljno se bavio tumačenjem odredbi Zakona o putnim ispravama i Uputstva o načinu utvrđivanja ispunjavanja uvjeta za izdavanje putne isprave iz člana 10. stav (3) tačka c) Zakona o putnim ispravama (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Saglasnost oba roditelja za izdavanje putne isprave za mldb. dijete nije potrebna u izuzetnim slučajevima iz člana 18. stav (3) tačka d) Zakona o putnim ispravama. Shodno tome, malodobno dijete može preći granicu BiH u pratnji jednog roditelja ukoliko posjeduje valjanu putnu ispravu, te ukoliko ne postoje druge zakonske smetnje koje je izrekao sud, Centar za socijalni rad ili drugi nadležni organ (tumačenje koje je dala Granična policija BiH na traženje Centra). Centar je naglasio da se termin „dodijeljeno starateljstvo nad djetetom“ iz člana 18. stav (3) tačka d) Zakona o putnim ispravama treba posmatrati šire, u svjetlu relevantnih odredbi Porodičnog zakona i u smislu vršenja roditeljskog prava kada sud odlučuje o razvodu braka i o povjeravanju mldb. djece na staranje. Prema mišljenju Centra, navedena odredba je u najboljem interesu djece i ima zaštitnički karakter jer omogućava da oba roditelja budu prisutna u odrastanju djeteta. Centar je naglasio da je tuženi u postupku iznio stav da je spreman dati saglasnost za prelazak preko granice mldb. apelantu za potrebe njegovog liječenja ukoliko apelantova majka jasno navede vrijeme odlaska i vraćanja u mjesto putovanja. Iz odgovora proizlazi da je na osnovu razgovora s apelantovim roditeljima Centar zaključio da se ništa nije izmijenilo u „percepciji majke u odnosu na drugog roditelja u zdravom odrastanju i formiranju njegove ličnosti“. U vezi s tim, Centar je pojasnio da je majka kontinuirano preduzimala sve mjere da oteža ostvarivanje kontakta apelanta s tuženim. Štaviše, promjenom prebivališta (Trebinje- Nevesinje) majka je pokušala izbjeći realizaciju tih kontakata.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (donesena 20. studenog 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu SFRJ, u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
U ovoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3. st. 1. i 2.
1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.
2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.
Član 6.
1. Države članice priznaju da svako dijete rođenjem ima pravo na život.
2. Država članice osiguravaju u najvećoj mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta.
Član 27. stav (1)
1. Države članice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard primjeren fizičkome, mentalnome, duhovnome, moralnome i društvenom razvoju djeteta.
13. Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01, 47/04, 53/07, 15/08, 33/08 i 39/08 – ispravka, 60/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 18. st. (2), (3) i (4) Za maloljetna odnosno poslovno nesposobna lica zahtjev za izdavanje putnih isprava podnosi jedan od roditelja uz saglasnost drugog roditelja, odnosno drugi zakonski zastupnik.
Izuzetno od odredbi iz prethodnog stava putna isprava će se izdati u slijedećim slučajevima:
a) ako se jedan od roditelja vodi kao nestala osoba,
b) ako je jedan od roditelja nepoznatog prebivališta ili boravišta, i
c) ako je jedan od roditelja nedostupan organu nadležnom za izdavanje putne isprave
d) ako je jednom od roditelja, odlukom suda, dodijeljeno starateljstvo nad djetetom, osim u slučaju da istom odlukom suda izdavanje putne isprave i putovanje djeteta u inozemstvo nije uslovljeno saglasnošću oba roditelja.
Organi nadležni za izdavanje putne isprave dužni su po službenoj dužnosti utvrditi ispunjavanje uslova iz stava 3. ovog člana u skladu sa podzakonskim aktom koje donosi Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine.
14. Uputstvo o načinu utvrđivanja ispunjavanja uvjeta za izdavanje putne isprave iz člana 18. stav (3) Zakona o putnim ispravama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 55/09 i 12/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 4.
Ukoliko je odlukom suda o dodjeljivanju starateljstva nad maloljetnom osobom izdavanje putne isprave uslovljeno saglasnošću oba roditelja, nadležni organ će od drugog roditelja, kojem nije dodijeljeno starateljstvo nad maloljetnom osobom, zatražiti pisano izjašnjenje o davanju saglasnosti za izdavanje putne isprave maloljetnoj osobi.
15. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 72.
Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao.
Član 73.
(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva staviće prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.
(3) Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom postupku.
Član 81.
Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju.
Član 81a.
(1) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se roditelji o njemu brinu prije svih drugih.
(2) Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo kada je u odgovarajućem postupku utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta.
(3) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
(4) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i sa srodnicima i drugim licima sa kojim ga vezuje posebna bliskost, ako je to u najboljem interesu djeteta.
(5) Zahtjev za održavanje kontakta djeteta i bliskog srodnika mogu podnijeti bliski srodnici i dijete.
Član 89.
(1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona.
Član 94.
Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta.
3. Starateljstvo nad maloljetnim licima Član 201.
Pod starateljstvo staviće se maloljetno lice:
- čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od jedne godine,
- čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo,
- čijim roditeljima je oduzeta poslovna sposobnost, odnosno koji još nisu stekli poslovnu sposobnost ili im je poslovna sposobnost ograničena,
- čiji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece,
- čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti da se redovno staraju o svome djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 063463 22 Gž 2 od 15. juna 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 16. augusta 2022. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
22. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
23. Ustavni sud ukazuje da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, predstavka broj 28975/05, tačka 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, predstavka broj 33592/96, tačka 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani i izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu.
24. Ustavni sud zapaža da spornim stavom 4. izreke presude apelantu nije određena zabrana putovanja van BiH, niti zabrana izdavanja putne isprave, već je to pravo uvjetovano saglasnošću oba roditelja. Tuženi ne daje saglasnost za izdavanje putne isprave niti za putovanje van granica BiH zbog straha da bi apelant s majkom, koja ima kanadsko državljanstvo, mogao otputovati u Kanadu i tamo ostati. U odnosu na pravo na koje se apelant poziva, Ustavni sud ukazuje da je pitanje izdavanja putnih isprava regulirano Zakonom o putnim ispravama. U konkretnom slučaju Okružni sud je primijenio odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Zakona o putnim ispravama koja predstavlja izuzetak od pravila propisanog članom 18. stav (2) tog zakona. Općenito, za izdavanje putne isprave mldb. djetetu treba saglasnost oba roditelja. Međutim, ukoliko je dijete presudom o razvodu braka povjereno na brigu i vaspitanje jednom roditelju, mldb. dijete može dobiti putnu ispravu i bez saglasnosti drugog roditelja, osim u slučaju da istom odlukom suda (o razvodu braka) izdavanje putne isprave i putovanje djeteta u inostranstvo nije uvjetovano saglasnošću oba roditelja. Dakle, sud je ovlašten da u presudi o razvodu braka nametne uvjet da je za izdavanje putne isprave i putovanje van BiH za mldb. dijete potrebna saglasnost i onog roditelja kojem dijete nije dodijeljeno na staranje. U takvom slučaju nadležni organ će po službenoj dužnosti zatražiti pismenu saglasnost od onog roditelja kojem mldb. dijete nije povjereno na brigu i vaspitanje, kako je to propisano članom 4. Uputstva. Ipak, ni Uputstvo, niti Zakon o putnim ispravama ne propisuju proceduru u slučaju da roditelj odbije dati saglasnost. Shodno tome, nameće se zaključak da je apelantu, sve dok tuženi odbija dati saglasnost, onemogućeno izdavanje putne isprave i putovanje u inostranstvo. Ovo ograničenje je uvjetovano voljom tuženog i ono će trajati sve dok tuženi ne dâ saglasnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanje prava na slobodu kretanja, a da je osporenom odlukom Okružnog suda kojom je nametnut sporni uvjet došlo do miješanje u to apelantovo pravo.
25. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da zakon bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata. Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da je sporni uvjet nametnut na zahtjev nadležnog Centra, a sud je presudu zasnovao na članu 18. stav (3) tačka d) Zakona o izdavanju putnih isprava. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu kretanja bilo propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da pojam „starateljstvo“ iz navedene odredbe podrazumijeva samo situacije iz člana 201. Porodičnog zakona, a ne i povjeravanje djeteta jednom od roditelja na brigu, čuvanje i vaspitanje odlukom suda o razvodu, naročito uzimajući u obzir i odredbu člana 72. Porodičnog zakona.
27. Nadalje, Ustavni sud smatra da je sporno ograničenje bilo neophodno radi „zaštite prava i sloboda drugih“ s obzirom na to da mu je cilj bio očuvanje bliskih kontakata apelanta s tuženim, imajući u vidu da je apelant u životnoj dobi kada mu je za normalan psihofizički razvoj neophodno prisustvo oba roditelja.
28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li je propisani uvjet bio nužan u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu u kojem se majka, državljanka Španije, žalila na pravo na slobodu kretanja nje i njene djece, koja su joj dodijeljena na vaspitanje i koja su također imala špansko državljanstvo. Podnosiocima predstavke je odlukom suda u Italiji, gdje su živjeli, privremeno zabranjeno putovanje van Italije, konkretno u Španiju. U tom predmetu Evropski sud nije utvrdio kršenje prava na slobodu kretanja imajući u vidu da je zabrana kretanja bila ograničenog karaktera (trajala je dvije godine) i da je privremeno ograničenje bilo u najboljem interesu djece zbog, kako je tokom postupka utvrđeno, jake emocionalne veze koju su djeca imala s ocem, italijanskim državljaninom (vidi Evropski sud, Roldan Texeira i drugi protiv Italije, odluka od 26. oktobra 2000. godine, predstavka broj 40655/98).
29. Isto tako, Ustavni sud naglašava da je prema praksi Evropskog suda zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3073/09 od 7. aprila 2011. godine, Odluka broj AP-4010/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
30. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da već duže od četiri godine tuženi ne želi apelantu dati saglasnost za izdavanja putne isprave i odobriti mu putovanja u inostranstvo jer se plaši da će apelant s majkom, koja ima kanadsko državljanstvo, otići u Kanadu i da će tamo ostati i izgubiti vezu s tuženim. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da se radi o dužem vremenskom periodu u kojem tuženi uskraćuje saglasnost apelantu za izdavanje putne isprave. Trajanje ovakve situacije je neizvjesno jer saglasnost zavisi od volje tuženog, odnosno dogovora apelantovih roditelja. Prilikom odlučenja, Okružni sud je uzeo u obzir mišljenje Centra „da se ništa nije izmijenilo u percepciji majke prema ulozi drugog roditelja (oca) u zdravom odrastanju i formiranju njegove ličnosti“. U vezi s tim, iz odgovora Centra je vidljivo da apelantova majka „na svaki način sprečava kontakte apelanta s ocem“. Kako je za apelantov psihofizički razvoj, shodno njegovom uzrastu, bitan kontakt s ocem, a to apelantova majka sprečava, Centar je na navedenim okolnostima zasnovao stav da se sporna mjera ne treba ukinuti.
31. Od posebnih okolnosti koje je apelantova majka navela u tužbi, Okružni sud je cijenio činjenicu da je apelant u međuvremenu obolio od dijabetesa. Za Okružni sud ta okolnost nije bila relevantna za odlučenje budući da se radi o bolesti za čije liječenje nije nužan odlazak u Kanadu jer se dijabetes može uspješno liječiti i u BiH. U vezi s tim, Okružni sud je imao u vidu i prijedlog apelantovog oca – tuženog da se apelant, preko njegovog osiguranja, liječi u Republici Hrvatskoj. Također, Okružni sud je naveo da činjenica da je Kanada potpisnica Konvencija ne pruža garancije za zaštitu prava tuženog da kontaktira s apelantom ukoliko bi apelant s majkom otišao u Kanadu, naročito zato što i apelant i njegova majka imaju kanadsko državljanstvo.
32. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud i Centar su u boljoj poziciji da procijene najbolji apelantov interes s obzirom na poznavanje svih okolnosti bitnih za odlučivanje. Imajući to u vidu, u svjetlu razloga koje je Okružni sud dao u obrazloženju presude (vidi tačku 8. ove odluke), Ustavni sud prihvaća da je ostavljanje na snazi spornog uvjeta u najboljem apelantovom interesu i da je takav uvjet neophodan u demokratskom društvu i proporcionalan cilju kojem se težilo. Pri tome, razlozi koje apelant navodi da je spornim ograničenjem apelantu onemogućeno i putovanje u susjedne zemlje (Republiku Hrvatsku ili Republiku Crnu Goru) tokom ljeta „na more“ u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Konačno, iz odgovora Centra proizlazi da je tuženi tokom postupka izrazio stav da je za potrebe liječenja mldb. apelanta spreman dati saglasnost za putovanje van BiH i izdavanje putne isprave ukoliko apelantova majka jasno definira zahtjev iz kojeg će biti vidljivo vrijeme i mjesto odlaska i povratka s putovanja, što je sud cijenio pri donošenju svoje odluke.
33. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na život
34. Apelant se poziva i na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S obzirom na to da se garancije ovog prava, onako kako je ono definirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom, te pošto ništa ne ukazuje da je u navedenom postupku moguća povreda tog prava, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja bilo u skladu sa zakonom i s ciljem zaštite prava tuženog, te nužno u demokratskom društvu.
36. Nema ni kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada se kršenje ovog prava ne može vezati za predmetni postupak u okviru kojeg se odlučivalo o uvjetima za brisanju spornog uvjeta koji za izdavanje putne isprave i putovanje van granica BiH zahtijeva saglasnost oba roditelja.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić