Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-259/21 („Ljbilje“ d.o.o. Ljubinje)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-259/21
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-259/21, rješavajući apelaciju „Ljbilje“ d.o.o. Ljubinje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo „Ljbilje“ d.o.o. Ljubinje protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 St 012211 20 Rev od 14. oktobra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Ljbilje“ d.o.o. Ljubinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktorka Snežana Kokotović, podnijelo je 25. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 St 012211 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 St 012211 20 Pž od 17. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 St 012211 19 St od 21. maja 2020. godine. Iz apelacionih navoda takođe proizlazi da apelant osporava i Rješenje Okružnog privrednog suda broj 62 0 St 012211 19 St od 26. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 6. do 9. juna 2022. godine od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i JP „Kanalizacija i čistoća“ u stečaju d.o.o. Ljubinje (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da dostava apelacije na odgovor stečajnom dužniku nije bila moguća poštom, dostavljena mu je 27. oktobra 2022. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u periodu od 15. juna do 19. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok stečajni dužnik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. Ustavni sud je 31. avgusta 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantovoj zastupnici, koja se nije izjasnila na odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 62 0 St 012211 19 St od 21. maja 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za razrješenje stečajnog upravnika u postupku nad stečajnim dužnikom.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 62 0 St 012211 19 St od 26. juna 2020. godine zaključen je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom (sve bliže opisano u izreci tog rješenja). U obrazloženju Okružni privredni sud je istakao da je 22. novembra 2019. godine doneseno rješenje kojim je otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika, imenovan stečajni upravnik i pozvani povjerioci da prijave svoja potraživanja, te je rješenje javno objavljeno u skladu sa zakonom. Protiv navedenog rješenja o otvaranju stečajnog postupka nije podnesena žalba, te je ono postalo pravosnažno. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelantov prigovor kao stečajnog povjerioca o nelegitimnosti prijedloga za otvaranje stečajnog postupka neosnovan i zlonamjeran.
7. Okružni privredni sud je dalje ukazao da je prema izvještaju stečajnog upravnika stečajni dužnik od svojih potraživanja uspio naplatiti određeni novčani iznos, koji nije dovoljan ni za pokriće troškova stečajnog postupka i dugova stečajne mase. Okružni privredni sud je istakao da su navedenu informaciju prihvatili svi povjerioci osim apelanta. Naime, apelant je istrajavao na zahtjevu da se sačini plan reorganizacije stečajnog dužnika. Međutim, prihvaćen je stav stečajnog upravnika da se nisu stekli uslovi za pokretanje postupka reorganizacije jer je to protivno „ekonomskim principima i zdravoj logici“. Stečajni dužnik, kako je navedeno, nema imovine, njegove obaveze prema povjeriocima iznose 143.820,37 KM, a njegova potraživanja su uglavnom nenaplativa zbog zastarjelosti tih potraživanja, kao i nepostojanja ugovora s korisnicima. Zbog toga nedostaje pravno uporište za tužbe koje bi eventualno bile podnesene. Stoga je Okružni privredni sud istakao da je neosnovano od takve firme tražiti da bude profitabilna i da može izmirivati tekuće i prethodne obaveze. Sud je takođe ukazao da je na Skupštini prihvaćen izvještaj stečajnog upravnika i obrazloženi prijedlog da se zaključi stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, shodno članu 191 u vezi sa članom 199 tačka 5 Zakona o stečaju, s obzirom na to da su za izvještaj i prijedlog odluke glasali svi povjerioci i zainteresovana lica osim apelanta.
8. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 62 0 St 012211 20 Pž od 17. avgusta 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 21. maja 2020. godine i 26. juna 2020. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj 62 0 St 012211 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
9. Navedenim odlukama Višeg i Vrhovnog suda dodatno je obrazloženo da ni stečajni sudija po službenoj dužnosti (član 75 Zakona o stečaju) nije razriješio stečajnog upravnika, niti je takav prijedlog podnijela Skupština povjerilaca (član 76 tačka 12 navedenog zakona). Zbog toga je ocijenjeno da je apelantov zahtjev za razrješenje stečajnog upravnika trebalo odbaciti kao nedopušten. Naglašeno je da stečajni dužnik ne raspolaže sredstvima ni za pokriće troškova stečajnog postupka, niti se iz uplaćenog predujma mogu podmiriti troškovi koji su već stvoreni, pa da je stoga neosnovano insistirati na reorganizaciji stečajnog dužnika. U odnosu na navode da je nezakonito rješenje kojim je imovina stečajnog dužnika vraćena osnivaču Opštini Ljubinje, naglašeno je da navedena imovina knjigovodstvene vrijednosti 953,16 KM čini dug stečajne mase koji služi za namirenje troškova stečajnog postupka, koje je u iznosu od 4.000,00 KM ranije platila Opština Ljubinje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ponavlja navode da je stečajni postupak vođen u suprotnosti s pozitivno-pravnim propisima, tj. da je stečajni postupak pokrenulo neovlašćeno lice Opština Ljubinje. Naime, navedena opština nije stečajni povjerilac niti dužnik, pa nije imala aktivnu legitimaciju za otvaranje stečajnog postupka, shodno odredbama člana 53 Zakona o stečaju. Apelant smatra da su navodi suda da je rješenje o otvaranju stečajnog postupka postalo pravnosnažno bez osnova jer je sud dužan da o ništavosti vodi računa po službenoj dužnosti, pa s obzirom na to da je stečajni postupak pokrenulo neovlašćeno lice, čitav postupak i sva rješenja koja proizlaze iz takvog postupka su ništavna. Apelant je ponovo istakao da je rješenje kojim je imovina stečajnog dužnika vraćena Opštini Ljubinje nezakonito. Takođe je istakao da je netačan navod da je prihvaćen izvještaj stečajnog upravnika o ekonomskom stanju stečajnog dužnika, kao i prijava nedostatka stečajne mase, budući da je apelant bio protiv takvog rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su, u suštini, istakli da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16) u relevantnom djelu glasi:
Povjerioci stečajne mase Član 94.
Iz stečajne mase se prije stečajnih povjerilaca namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.
Član 191.
(1) Ako se nakon otvaranja stečajnog postupka ispostavi da stečajna masa nije dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka, stečajni sudija će zaključiti postupak.
(2) Stečajni postupak se ne zaključuje ako se predujmi dovoljan novčani iznos.
(3) Na postupak zaključenja stečajnog postupka primjenjuju se čl. 55. i 97. ovog zakona.
(4) Prije donošenja rješenja o zaključenju stečajnog postupka, stečajni sudija će saslušati skupštinu povjerilaca, stečajnog upravnika i povjerioce stečajne mase, a saslušanje se može održati na izvještajnom ročištu.
(5) Ako u stečajnoj masi postoje gotovinska sredstva, stečajni upravnik je dužan da, prije zaključenja stečajnog postupka, namiri troškove stečajnog postupka.
(6) Nakon zaključenja stečajnog postupka, stečajni sudija nije više obavezan na unovčavanje predmeta stečajne mase.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 62 0 St 012211 20 Rev od 14. oktobra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno, u suštini, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
20. Ustavni sud naglašava da je odlukama koje se osporavaju apelacijom odlučivano o ispunjenju uslova za zaključenje stečajnog postupka. Međutim, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje na navodnu nezakonitost rješenja kojim je otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom. Naime, apelant smatra da je stečajni postupak pokrenulo neovlašćeno lice, pa da su zbog toga sva rješenja koja su donesena u tom postupku ništava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno ukazano da je rješenje o otvaranju stečajnog postupka postalo pravosnažno, što ne osporava ni apelant. Ustavni sud naglašava da je jedno od osnovnih obilježja vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji zahtijeva, inter alia, da se tamo gdje su sudovi konačno odlučili o nekom pitanju, njihova odluka ne smije dovoditi u pitanje (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Brumᾰresku protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 1999. godine, predstavka broj 28342/95, tačka 61, kao i Odluka Ustavnog suda broj AP-2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačka 66). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da su apelantovi navodi o ovom pitanju neosnovani kod nesporne činjenice da je rješenje o otvaranju stečajnog postupka pravosnažno, između ostalog, nije ga ni sam apelant osporavao iako je javno objavljeno, te da s obzirom na protek vremena ne može biti predmet osporavanja apelacijom kojom je blagovremeno osporeno rješenje o okončanju stečajnog postupka.
21. Osim navedenog, apelant osporava stanovišta redovnih sudova u odnosu na odbijanje njegovog prijedloga za reorganizaciju stečajnog dužnika, kao i u odnosu na odluku o vraćanju preostale stečajne imovine osnivaču stečajnog dužnika. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova dala odgovore na ova pitanja i da se takvim obrazloženjima ne dovodi u pitanje poštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje (vidi tač. 7 i 9 u ovoj odluci).
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
23. Apelant smatra da mu je u konkretnom stečajnom postupku prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne, precizne i detaljne razloge zašto su u konkretnom slučaju zaključili stečajni postupak u skladu s relevantnim odredbama člana 191 Zakona o stečaju.
25. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić