Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-348/21 (M. N.)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-348/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-348/21, rješavajući apelaciju Mitra Novakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57 stav (2) tač. a) i b), člana 58 i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mitra Novakovića podnesena protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 061552 19 Rev 2 od 24. novembra 2020. godine kojim su preinačene nižestepene presude i usvojen protivtužbeni zahtjev GP „Rad“ a.d. Bijeljina u stečaju.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Novakovića podnesena protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 061552 19 Rev 2 od 24. novembra 2020. godine kojim su ukinute nižestepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu i o troškovima postupka i predmet vraćen na ponovni postupak zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mitar Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 061552 19 Rev 2 od 24. novembra 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Fonda PIORS (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i GP „Rad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i prvotuženi su dostavili odgovore, koji su 21. septembra 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Fonda PIORS – Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i GP „Rad“ a.d. Bijeljina u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Tužbom je tražio da se utvrdi da je, po osnovu preciziranog kupoprodajnog ugovora od 1. februara 2006. godine, koji je kao kupac zaključio s prednikom drugotuženog kao prodavcem, stekao pravni osnov za pravo svojine i posjeda na stanu preciziranom u presudi (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tražio je da se utvrdi da su navedeno tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik i posjednik. Drugotuženi je podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dio ugovorene kupoprodajne cijene za sporni stan.
6. Redovni sudovi su utvrdili da je prvotuženi bio investitor, a drugotuženi izvođač radova na izgradnji stambeno-poslovnog objekta u kojem se nalazi sporni stan. Apelant je s drugotuženim 26. februara 2001. godine zaključio kupoprodajni ugovor o kupoprodaji spornog stana. Ugovoreno je da apelant sporni stan plati dijelom u novcu u iznosu iz presude, a dijelom u naturi, odnosno davanjem u zamjenu manjeg stana koji je tada još bio u izgradnji. Taj ugovor nije ovjeren u sudu. Apelant se uselio u sporni stan koji i sada koristi. Apelant i drugotuženi su ponovo, 1. februara 2006. godine, zaključili istovjetan ugovor kao i 2001. godine i aneks tog ugovora, prema kojem su se saglasili o vansudskom poravnanju koje će služiti kao osnov za apelantov upis u javne knjige. Apelant se međutim nije uknjižio u javnim knjigama pa je podnio tužbu. Apelant je takođe istakao da je odredba ugovora prema kojoj treba platiti potraživani novčani iznos ništava jer su usmeno ugovorili da apelant taj iznos ne plaća.
7. U vezi s tim, Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 061552 14 P od 14. decembra 2015. godine odbijeni su apelantov tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev drugotuženog. Rješavajući žalbe stranaka, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 80 0 P 061552 16 Gž od 19. decembra 2016. godine uvažio je apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu tako da je taj zahtjev u cijelosti usvojen. Presudom je odbijena žalba drugotuženog u odnosu na protivtužbeni zahtjev i presuda je u tom dijelu potvrđena. Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 061552 17 Rev od 30. novembra 2017. godine usvojio reviziju drugotuženog, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovni postupak.
8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 061552 18 P2 od 4. februara 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 061552 19 Gž 3 od 18. septembra 2019. godine. Presudom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, a protivtužbeni zahtjev drugotuženog je odbijen. U obrazloženjima obje presude, u odnosu na protivtužbeni zahtjev, navedeno je da su saslušani svjedoci potvrdili da su apelant i tužilac usmeno ugovorili da apelant ne treba isplatiti novčani iznos. S obzirom na navedeno, sudovi su zaključili da je odredba ugovora o obavezi plaćanja novčanog iznosa ništava. Međutim, kako je zaključeno, ta činjenica nema nikakvog uticaja na punovažnost konkretnog ugovora.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 061552 19 Rev 2 od 24. novembra 2020. godine usvojio reviziju drugotuženog, ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu i u odnosu na troškove postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presudom su nižestepene presude preinačene i u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotuženog te je apelant obavezan da mu isplati navedeni novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod drugotuženog da se nižestepeni sudovi pri odlučivanju nisu kretali u granicama tog zahtjeva, već da su ga samoinicijativno mijenjali i prilagođavali. Iz tog razloga nižestepene presude su ukinute i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.
10. U odnosu na protivtužbeni zahtjev je navedeno da, ako su ništave odredbe ugovora koje su bitne za postojanje ugovora, onda je i cijeli ugovor ništav (član 103 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Ako su ništave odredbe kupoprodajnog ugovora koje se odnose na predmet ugovora i cijenu, koji su bitni elementi kupoprodajnog ugovora, onda je ništav cijeli ugovor (član 454 ZOO-a). Međutim, prema zaključku Vrhovnog suda, odredbe konkretnog ugovora o cijeni i načinu njene isplate kao bitnih elemenata ugovora nisu ništave. Naime, oba ta elementa dogovorena su pismenim ugovorom, a član 9 Zakona o prometu nepokretnosti priznaje samo pismeno sastavljen ugovor o prometu nepokretnosti. Osim toga, apelant nije dokazao da je navedeni novčani iznos već platio. Zbog toga, usmeni dogovor apelanta i drugotuženog o neplaćanju novčanog dijela kupoprodajne cijene ne proizvodi dejstvo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza donijeli odluke zasnovane na zakonu. Suprotno tome, smatra da je odlukom Vrhovnog suda obavezan da plati ono što je već platio. Ističe i da je usmeno ugovorio neplaćanje novčanog iznosa. Navodi da takvom odlukom Vrhovnog suda ostaje i bez spornog stana i svog ranijeg stana koji je dao u zamjenu. Smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom „od rutinske situacije napravio problem zbog kojeg će [apelant] postati beskućnik“ jer su nižestepene presude u odnosu na apelanta ukinute.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je apelacija nedopuštena u odnosu na dio presude koji se odnosi na apelantov tužbeni zahtjev jer je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak koji još uvijek nije okončan. U odnosu na ostale navode Vrhovni sud je istakao da su oni neosnovani s obzirom na to da apelant nije ostao bez imovine jer nesmetano živi u većem stanu, iako se nije uknjižio, isključivo zbog toga što tuženom nije nikada platio novčani dio kupoprodajne cijene i zbog nedostataka u ugovoru koji nisu dopuštali uknjižbu.
13. Prvotuženi je naveo da ničim nije onemogućavao apelanta da uknjiži pravo svojine, kao i da je zbog toga bespredmetno davanje odgovora na apelaciju.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9. st. 2. i 3.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na preuranjenost
18. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
19. U konkretnom slučaju, ukinute su nižestepene presude u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelant nije obavijestio Ustavni sud da je postupak o predmetu apelacije okončan. Iz navedenog proizlazi da je postupak još u toku pa slijedi da je apelacija preuranjena.
20. Nakon pravosnažnog okončanja tog dijela postupka, nezavisno od vrste odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan, na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8 Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na ostali dio osporene presude
22. Apelant osporava i dio presude Vrhovnog suda koji se odnosi na usvajanje protivtužbenog zahtjeva drugotuženog i obavezivanje apelanta na plaćanje novčanog iznosa.
23. U odnosu na taj dio, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za pravo svojine na nepokretnosti, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
28. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
29. Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti eksplicitno propisana pismena forma ugovora (a samim tim i aneksa na ugovor) o prometu nepokretnosti, kako je to obrazložio Vrhovni sud. Propisano je i da svaki ugovor koji je zaključen suprotno navedenim odredbama ne proizvodi dejstvo. Ustavni sud zapaža da je, u vezi s tim, u postupku pred nižestepenim sudovima apelant tvrdio da je s drugotuženim zaključio usmeni aneks ugovora kojim su dogovorili da apelant nije obavezan na plaćanje novčanog iznosa za kupovinu spornog stana. Međutim, sve da je apelant i dokazao tu svoju tvrdnju, navedeni usmeni ugovor ne bi proizvodio pravno dejstvo shodno citiranim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti jer nije zaključen u obaveznoj pismenoj formi, kako je to obrazložio i Vrhovni sud. Navedeni stav je podržao i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-3937/16 od 15. februara 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, navedenom odlukom Ustavni sud je odbacio kao očigledno (prima fecie) neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presuda redovnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta iz tog predmeta. Apelant iz tog predmeta je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti. Međutim, redovni sudovi su shodno preciziranim odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti odbili taj zahtjev, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da i u konkretnom predmetu nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nema ništa ni što bi ukazivalo da je apelant, kako to tvrdi, ostao bez ijednog stana, niti je apelant tu tvrdnju učinio vjerovatnom.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da su mu u postupku koji je okončan osporenim dijelom odluke Vrhovnog suda prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tih prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Takođe, u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu ili pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije takođe neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je utvrdio da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti u dijelu koji je, navodno, usmeno zaključen nema pravnog dejstva i kada je obrazloženje te odluke Vrhovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada nije očigledno da su apelantovo pravo na imovinu i pravo na dom došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8 Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
34. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić