Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1152/21 (J. B.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1152/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1152/21, rješavajući apelaciju Josipa Brajkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac

Helen Keller, sutkinja

Marin Vukoja, sudac na sjednici održanoj 29. svibnja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Josipa Brajkovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 471349 16 Gž od 16. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Josipu Brajkoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Brajkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 471349 16 Gž od 16. listopada 2020. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Brajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 8. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 471349 21 Rev od 9. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 471349 16 Gž od 16. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 471349 14 P od 19. listopada 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4550/20 od 12. siječnja 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-4550/20 koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Ustavni sud je toj u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. prosinca 2021. godine je od Općinskog suda i Kantonalnog suda te tuženog „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 6. siječnja 2022. godine, Općinski sud 7. siječnja 2022. godine, dok tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

5. Odgovori na apelaciju su 25. veljače 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 21. studenog 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 471349 14 P od 19. listopada 2015. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan novčani iznos od 1.640,16 KM, i to na ime duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljene boli i straha, kao i troškova liječenja, sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za isplatu kamata na troškove za određeno razdoblje.

9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je nakon provedenog vještačenja apelant tužbeni zahtjev opredijelio na ukupan novčani iznos od 2.610,00 KM, i to na ime duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti, za pretrpljenu bol i strah i za troškove liječenja, te da je tužbu povukao u odnosu na novčani iznos od 5.090,00 KM. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da se tijekom 2014. godine u mjestu Čapljina dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su sudjelovali apelant i osiguranik tuženog A. K. (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog). Također je utvrdio da je nesporna osnova potraživanja, te da je nesporno da je između apelanta i osiguranika tuženog podijeljena odgovornost tako da je apelantov doprinos 10 %, a osiguranika tuženog 90 %. Dalje je naveo da je apelant, između ostalog, na ime troškova liječenja tražio novčani iznos od 600,00 KM. Međutim, sud je ukazao da je apelant na ime tih troškova dostavio dokaze samo za novčani iznos od 122,40 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu, u skladu s odredbom članka 189. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima i usvojenim prigovorom podijeljene odgovornosti, pripada naknada za troškove liječenja u iznosu od 110,16 KM. Dalje je naveo da je odluku o troškovima donio u skladu s odredbom članka 386. stavak (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je apelantu dosudio novčani iznos preciznije naveden u presudi.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 471349 16 Gž od 16. listopada 2020. godine, između ostalog, apelantova žalba je odbijena, a žalba tuženog je djelomično uvažena, te je prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na troškove parničnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je apelant istaknuo prigovor da je radi liječenja imao veće troškove od dosuđenih. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelant te navode, u skladu s odredbom članka 123. ZPP-a, nije dokazao, pa je odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu pravilna. Kantonalni sud je dalje naveo da je utemeljen žalbeni navod tuženog da Općinski sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka. Naime, naveo je da je apelant tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 7.700,00 KM, a da mu je dosuđeno 1.640,16 KM. To dalje znači da je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev apelant uspio sa 22 %, dok je tuženi uspio sa 78 %. Dalje je ukazao da apelantovi ukupni troškovi iznose 1.725,60 KM, pa bi mu, razmjerno uspjehu u parnici, pripadao ukupan iznos troškova od 644,65 KM (u apelantove troškove postupka, između ostalih, obračunate su pristojbe na tužbu i odluku, te troškovi vještačenja, na način i u iznosima preciznije navedenim u presudi). Također, Kantonalni sud je naveo da ukupni troškovi tuženog iznose 1.080,00 KM, te da bi razmjerno uspjehu u parnici tuženom pripadao ukupan novčani iznos od 824,20 KM. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da je u skladu s odredbom članka 386. stavak (2) i članka 397. stavak (2) ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Osim toga, naveo je da apelantu ne pripadaju troškovi koji se odnose na korištenje automobila na relaciji Sarajevo – Ljubuški jer je apelant mogao angažirati odvjetnika iz sjedišta postupajućeg suda.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 471349 21 Rev od 9. veljače 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Apelant smatra da mu redovni sudovi nisu pravilno dosudili naknadu na ime troškova liječenja te da je imao mnogo veće troškove, ali da nije čuvao račune o tim troškovima. Apelant dalje navodi da je nakon preciziranja tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi, u odnosu na dosuđeni iznos, u sporu uspio sa 65 %, te smatra da mu u skladu s tim uspjehom pripadaju i troškovi postupka. Apelant ističe da su mu redovni sudovi morali dosuditi troškove pristojbe na tužbu i presudu, troškove vještačenja neovisno o konačnom uspjehu u parnici, te da mu je Kantonalni sud trebao dosuditi troškove prijevoza. Također smatra da je postupak predugo trajao, pa traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovori na apelaciju

15. Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, odnosno da je apelacija neutemeljena. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 386. stavak (2) (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. Članak 397. stavak (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijeloga postupka. VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbačena kao preuranjena. U konkretnom slučaju apelant je u roku, koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i rješenje Vrhovnog suda od 9. veljače 2021. godine. S obzirom na to da je navedenim rješenjem apelantova revizija odbačena, slijedi da je konačna odluka ranije osporena presuda Kantonalnog suda. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.a)Pravo na pravično suđenje

18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise u ovom dijelu presude. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode u svezi s visinom dosuđene naknade na ime troškova liječenja, koje je isticao i tijekom parničnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je apelantu na ime troškova liječenja dosuđen novčani iznos za koji je apelant dostavio dokaze i u skladu s usvojenim prigovorom podijeljene odgovornosti. S druge strane, Ustavni sud uočava da iz navedenih obrazloženja proizlazi da apelant nije dokazao da je imao veće troškove liječenja od dosuđenih. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama dana detaljna i relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

21. Također, apelant osporava presudu Kantonalnog suda u odnosu na dosuđene troškove postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno obrazložio u čemu se sastoje troškovi postupka, te da je naveo relevantne odredbe ZPP-a na kojima je utemeljio svoju odluku. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud detaljno naveo koji su sve troškovi priznati apelantu (vidi točku 11. ove odluke). Ustavni sud naglašava da redovni sudovi imaju diskrecijsko pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji način će stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome što se smatra djelomičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-536/04 od 27. svibnja 2005. godine, toč. 22. i 23., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, u svezi s apelantovim navodima da mu je Kantonalni sud trebao dosuditi troškove prijevoza, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda slijedi da apelantu ne pripadaju ti troškovi jer je apelant mogao angažirati odvjetnika iz sjedišta postupajućeg suda. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je isto pitanje razmatrao u više odluka i da u tom smislu nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, točka 27., dostupnu na www.ustavnisud.ba) . Ustavni sud nema razloga da u konkretnom slučaju promijeni stav koji je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje u navedenoj odluci. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u svezi s dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u u tom pogledu nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Europski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. veljače 2020. godine, predstavka broj 38868/17).

22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni. U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Opravdanost duljine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

24. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe, 21. studenog 2014. godine, pa do donošenja presude Kantonalnog suda, 16. listopada 2020. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi pet godina i 11 mjeseci.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.

26. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao 11 mjeseci od podnošenja tužbe, dok je Kantonalnom sudu trebalo pet godina da odluči o žalbama. Kantonalni sud u svezi s tim pitanjem nije dao nikakvo obrazloženje, ali Ustavni sud ukazuje da bi tako dugo prolongiranje donošenja odluke drugostupanjskog suda bilo veoma teško opravdati, izuzev u doista izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud ne smatra da postoje bilo kakve izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, niti se, kako je već rečeno, Kantonalni sud o tome izjašnjavao. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sustavni problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53−66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32−34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

29. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao pet godina i 11 mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina, pri čemu ne postoji bilo kakvo opravdanje za tako dugo prolongiranje donošenja odluke u drugostupanjskom postupku u predmetu koji nije složen.

31. Ustavni sud, nasuprot prethodnom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno.

32. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1152/21 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio