Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3332/22 (O. A. O. A. - D.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Upravni postupak
  • Strani državljanin
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Azil
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3332/22

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3332/22, rješavajući apelaciju O. A. O. A. - D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija O. A. O. A. - D.

podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 041921 22 Uvp od 28. juna 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. A. O. A. - D.

podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 041921 22 Uvp od 28. juna 2022. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine..

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. O. A. O. A. - D. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Jemena, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ Sarajevo, podnio je 24. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 041921 22 Uvp od 28. juna 2022. godine i S1 3 U 041921 22 U od 13. maja 2022. godine, kao i Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-7756-6/20 od 8. decembra 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 5. septembra 2022. godine od Suda BiH i Ministarstva je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 26. septembra 2022. godine, koje je Ustavni sud 25. oktobra 2022. godine dostavio apelantu.

4. Apelant je 1. novembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-7756-6/20 od 8. decembra 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za azil i određen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Ministarstvo je istaklo da je apelant državljanin Jemena, ali je Jemen napustio kada je imao dvije - tri godine, od kada je boravio u Dubaiu, Ujedinjeni Arapski Emirati (u daljnjem tekstu: UAE ili Dubai). Ministarstvo je navelo da je ispitalo osnovanost apelantovog zahtjeva za azil u BiH u odnosu na situaciju u obje zemlje, objasnilo je situaciju u Jemenu, te zaključilo da se apelant ne može vratiti u tu zemlju.

7. Ministarstvo je ukazalo da je apelant kao razlog nemogućnosti povratka u UAE naveo da tamo ne može produžiti boravišnu i radnu dozvolu. Apelant je istakao da je radio u policiji u UAE, da je doživio nesreću i više se nije mogao baviti tim poslom, a nije imao vremena da pronađe drugi posao. Zbog toga je izgubio dozvolu za boravak u UAE, te je zato morao napustiti državu. Apelant je istakao „da postoji mogućnost da se vrati u Dubai i da to nije nemoguće“, ali da je „to veoma teško zbog otežanog pronalaska posla“ u UAE, kao i da osobi sa jemenskim putnim ispravama treba viza za ulazak u UAE. Ministarstvo je nadalje ukazalo da iz Izvještaja UNHCR od 12. maja 2020. godine proizlazi da je u nedostatku valjanog prebivališta, za prijem u UAE potrebno ili zaposlenje ili radna viza ili viza za posjetu ili turistička viza. Državljani trećih zemalja, s važećim boravkom u UAE, mogu sponzorirati boravišne vize za supružnika i djecu pod određenim uslovima. Ministarstvo je također ukazalo, pozivajući se na izvještaj „Federalne uprave za identitet i državljanstvo (ICA)“, pod kojim uvjetima se može dodijeliti državljanstvo u UAE. Naime, u relevantnim zakonskim odredbama je navedeno da „državljanstvo države može se dodijeliti svakom Arapinu koji uživa punu poslovnu sposobnost, ako je neprekidno i zakonito boravio u članicama Emirata najmanje sedam godina neposredno prije datuma podnošenja zahtjeva za naturalizaciju, pod uvjetom da ima legalan izvor primanja, da uživa ugled, da je dobrog ponašanja i nije osuđivan ni za jedno krivično djelo koje uključuje moralnu izopačenost ili nepoštenje“.

8. Ministarstvo je istaklo da je apelantova pozicija u Dubaiu znatno povoljnija u odnosu na ostale, jer je arapske etničke pripadnosti imajući u vidu da se državljanstvo „može dodijeliti svakom Arapinu“ koji ispunjava određene uslove. Prema navedenim izvještajima, apelant je mogao dobiti državljanstvo UAE nakon sedam godina. Naime, kako je navedeno, apelant je zakonito boravio u UAE, imao je legalan izvor primanja i ugled, što proizlazi iz dostavljenih diploma, zahvalnica i priznanja policije Dubaia. Također, navedeno je da je apelant nakon povrede mogao regulisati svoj boravak na osnovu oca, koji i dalje radi u policiji. S obzirom da je apelant ostvario visok stepen integracije u UAE, ima porodične i druge stvarne veze s UAE, Ministarstvo je zaključilo da je apelantu u UAE osigurana zaštita u smislu člana 50. b) Zakona o azilu.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 041921 22 U od 13. juna 2022. godine apelantova tužba je odbijena. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 041921 22 Uvp od 28. juna 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

10. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da apelant ne ispunjava uslove za sticanje izbjegličkog statusa iz člana 19. Zakona o azilu, jer se činjenice koje su utvrđene u postupku ne mogu smatrati osnovom za dodjelu izbjegličkog statusa. Sud BiH je naveo da apelant ne ispunjava ni uslove za ostvarivanje supsidijarne zaštite, kako to propisuje član 22. Zakona o azilu. Također, sud je ukazao da je nesporna činjenica da se apelant ne može vratiti u Jemen. Međutim, kako je obrazloženo, Ministarstvo je pravilno ispitalo uslove u odnosu na UAE kao zemlju apelantovog uobičajenog boravišta. Naime, Sud BiH je dodatno obrazložio da je apelant sa dvije godine života, sa svojim roditeljima, braćom i sestrama preselio u UAE, gdje je boravio 25 godina. Apelant je bio zaposlen kao vojni policajac od 2012. godine, te je, navodno, nakon povrede diska, ne navodeći kad se to desilo, prestao da radi i izgubio radnu dozvolu. Apelant je 7. januara 2020. godine napustio UAE. Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak da je apelant mogao ostvariti državljanstvo u UAE. Također, apelant je mogao regulisati boravak u UAE na osnovu statusa svog oca i nakon povrede (za koju tvrdi da se dogodila, ali nije priložio dokaze o tome). Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da se njegov zahtjev za dodjelu azila nije mogao razmatrati u odnosu na UAE prema članu 50. stav 1. tačka b) Zakona o azilu, jer u toj zemlji apelant nije podnosio zahtjev za azil. Pravilnim tumačenjem navedene odredbe jasno proizlazi da se ne zahtijeva da je apelantu u prvoj zemlji odobren izbjeglički status, nego da se radi o zemlji koja mu, s obzirom na njegove lične okolnosti, može pružiti zaštitu.

11. Sud BiH je takokđer naveo da nema dokaza da je UAE posebno zainteresovana za apelanta kao pojedinca zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj grupi. Osim toga, ne postoje dokazi koji bi mogli potvrditi da apelant u UAE ne bi mogao regulisati svoj boravak, obzirom da apelant 25 godina nije imao smetnji da boravi u toj zemlji. Sud BiH je naglasio da apelant nije dokazao da je bio prinuđen da napusti UAE zbog prijetnji ili nekog drugog kršenja ljudskih prava, niti je apelant dokazao da će iz UAE biti prisilno vraćen u Jemen. Apelant nije ni sporio da je UAE napustio svojom voljom, te da nije bio izložen prijetnjama. Sud BiH je pojasnio da apelantovi navodi ostavljaju utisak da je zahtjev za azilom samo produkt njegove želje da ode u neku drugu zemlju, a ta želja ne može biti osnov za dodjelu statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Apelant je ukratko naveo hronolgiju svog dolaska i odlaska iz UAE, te je, između ostalog, istakao da je 2020. godine „zadobio povredu poslije saobraćajne nesreće koje je zahtijevala duže liječenje“. U vezi s tim, apelant je istakao da je bio prinuđen da istupi iz službe, što je dovelo do gubitka radne dozvole. Nadležni organi UAE nisu donijeli odluku o njegovom protjerivanju, ali gubitkom radne dozvole apelant nije imao zakonski osnov za boravak, pa je morao napustiti UAE. Zatim, apelant je istakao da je Ministarstvo zanemarilo činjenicu da on ne može po automatizmu ostvariti pravo na boravak u UAE, jer je to pravo usko vezano za pronalazak poslodavca. Također, u vezi sa zaključkom Ministarstva da je apelant mogao steći državljanstvo u UAE, apelant je istakao da zakonska mogućnost nužno ne znači da bi on zaista i stekao državljanstvo. Apelant je istakao da se odbijanjem zahtjeva za azil našao u situaciji da mu prijeti protjerivanje u zemlju koja je prestala biti zemlja njegovog uobičajenog boravka, tj. u kojoj nije zaštićen od prisilnog udaljenja ili vraćanja u Jemen, sve u suprotnosti s principom non-refoulement. Apelant je naglasio da je neizvjesno da li bi uopće UAE dozvolila njegov povratak. Naime, državljanima 13 većinskih muslimanskih zemalja (između ostalog i Jemena) privremeno je obustavljeno izdavanje novih viza do daljnjeg. Također, apelant je ukazao da rezident može sponzorirati sina koji studira i to do njegove 18. a izuzetno do 21. godine (apelant se u vezi sa ovim tvrdnjama pozvao na članke objavljene na web stranicama koje se, onako kako ih je apelant naveo, nisu mogle otvoriti). Stoga, apelant smatra da nije moguće da se pridruži članovima svoje porodice u UAE. Apelant je istakao da u odnosu na UAE nije navodio razloge koji upućuju na strah od progona. Međutim, nemogućnost povratka zbog zakonskog okvira o boravku i kretanju stranaca, te okolnost da apelant ne može zatražiti azil u UAE, jasno ukazuju da povratak u tu državu nije moguć. Zbog toga smatra da je njegov zahtjev trebalo sagledati isključivo u odnosu na Jemen kao zemlju apelantovog državljanstva. Apelant je također istakao kako mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

II.Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Ministarstvo je istaklo da je odbijen apelantov zahtjev za azil jer je apelantu UAE pružila zaštitu, i to ne samo zaštitu u kontekstu izbjegličkog prava, nego je apelant bio integrisan u društvo i radio u državnim organima u UAE. Ministarstvo smatra da povratak apelanta u jednu takvu zemlju ne može voditi riziku od mučenja, nehumanog i ponižavajuće postupanja ili kažnjavanja. Sistem azila konceptualno ne podržava sekundarna kretanja i licima koja su zaštitu pronašla u jednoj zemlji uskraćuje se zaštita druge zemlje, ako još uvijek može koristiti zaštitu koja mu je pružena u prvoj zemlji. Ministarstvo je istaklo da bi se u postupku azila apelantu mogla pružiti zaštita ukoliko bi mu prijetila opasnost da iz UAE bude vraćen u Jemen, čime bi došlo do kršenja non-refoulementa. Međutim, cijeneći apelantov iskaz i dovodeći ga u vezu sa informacijama o situaciji u UAE, Ministarstvo nije utvrdilo da takva opasnost postoji.

16. Apelant je, u izjašnjenju na odgovore, istako da je Ministarstvo zaključilo da apelant može boraviti u UAE, ali da to ničim nije opravdalo. Naime, apelant ne ispunjava uslove za boravak u UAE, s obzirom na svoje lične okolnosti. Apelant je istakao da on kao osoba bez državljanstva UAE i bez vize, nema nikakvu mogućnost legalnog boravka u UAE, te da bi bio očito izložen riziku progona u Jemen. Apelant je istakao da to proizlazi i iz izvještaja UNHCR, koji Ministarstvo nije citiralo do kraja. Također je istakao da Ministarstvo nije uopće cijenilo da li bi apelant u UAE imao pristup azilskoj proceduri u slučaju da ne može regulisati svoj boravak, s obzirom na rizik od protjerivanja u Jemen, što bi bilo suprotno članu 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je istakao da je navedeno suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (Ilias i Ahmed protiv Mađarske, broj predstavke 47287/15; M. K. i drugi protiv Poljske, predstavka broj 40503/17; u daljnjem tekstu: Evropski sud), koja u ovakvim slučajevima obavezuje državu da ispita da li bi apelant u toj trećoj, za njega navodno sigurnoj državi, imao mogućnost pristupa azilskoj proceduri. V.Relevantni propisi

17. Zakon o azilu ("Službeni glasnik BiH", br. 11/16 i 16/16 – ispravka), u relevantnom djelu glasi:

Član 19.

(Izbjeglički status) Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.

Član 22.

(Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

Član 50. stav 1. tačka b) (Prva zemlja azila) Prvom zemljom azila smatra se država u kojoj:

b) tražitelj azila uživa drugu vrstu zaštite koja uključuje zaštitu od prisilnog udaljenja ili vraćanja i još uvijek može koristiti tu zaštitu.

UNHCR - Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE): Zemlja porijekla, informacija u vezi sa povratkom i (ponovnim) prijemom pojedinaca koji su prethodno prebivali u UAE i kojima za povratak potrebna viza - 12. maj 2020. godine (https://www.refworld.org/docid/5ebab6694.html), u relevantnom djelu glasi:

2. Ponovni prijem u UAE na osnovu važeće boravišne dozvole Ponovni prijem u UAE ovisi od posjedovanja važećeg pasoša i validne boravišne dozvole u situaciji kada je osoba koja posjeduje dozvolu napustila UAE prije više od šest mjeseci, a duže odsustvo nije prethodno odobreno, boravišna dozvola će u skladu sa tim biti poništena. U tom slučaju, ponovni ulazak neće biti moguć na temelju prethodne boravišne dozvole.

Osobe koje su bile u braku sa državljanima UAE, ali su dobile formalan razvod, nemaju više sponzorstvo svojih bivših bračnih partnera.

Ukoliko nema važeće boravišne dozvole, ulazak u UAE zahtijeva zaposlenje i radnu dozvolu (vidi pod 3.) ili vizu za posjetioce ili turističku vizu (vidi pod 4.).

3. Prijem na osnovu radnog odnosa Da bi se boravišna dozvola dobila putem ugovora o radu, osoba o kojoj je riječ bi prvo trebala osigurati/dobiti posao u UAE.

U tom slučaju bi kompanija podnijela zahtjev i sponzorirala boravak za tu osobu. Uposlenik bi trebao podnijeti zahtjev Ministarstvu za ljudske resurse i emiratizaciju (MoHRE) ili zahtjev za radnu dozvolu. Ukoliko zahtjev bude odobren, dozvola važi dva mjeseca, u kom periodu osoba može ući u UAE u svrhu zapošljavanja (radna dozvola) i dobivanja boravišne dozvole, uz prolazak liječničkog pregleda i sigurnosne provjere. U ovisnosti od uslova ugovora o radu varira valjanost boravka sa boravišnom dozvolom. Obično se izdaje na 1, 2 ili 3 godine. Rad prije dobivanja boravišta je nezakonit i može dovesti do pritvaranja, novčane kazne i/ili deportacije.

Tek kada je izvršen gore navedeni postupak, uposlenik može sponzorirati članove svoje porodice pod uvjetom da on/a zadovoljava sve neophodne uslove. Članovi porodice bi, stoga, trebali ostati u svojoj zemlji boravka dok uposlenik ne uspije osigurati svoj boravak u UAE.

Muškarci i žene iz trećih zemalja sa važećom boravišnom dozvolom UAE mogu sponzorirati boravišne vize za svoje supružnike i djecu pod sljedećim ulovima:

- Pasoš i boravišna viza sponzora trebaju biti važeći najmanje šest mjeseci;

- sponzor zarađuje najmanje mjesečno primanje od AED 4.000 (oko USD 1.090) ili AED 3,.00 (oko USD 817) plus besplatan smještaj;

- posjeduje ugovor o radu ili potvrdu o plati;

- ugovor o najmu;

- vjenčani list i rodne listove djece. U slučaju kada je udata žena sponzor svojoj djeci, mora posjedovati ovjerenu potvrdu da se njen suprug tome ne protivi.

Ukoliko razvedena žena želi biti sponzor svojoj djeci potrebno je da ima potvrdu da je staratelj. Dokumenti o starateljstvu nad djecom, ukoliko su izdati izvan UAE, moraju biti valjano ovjereni od strane Ambasade UAE u domovini i Ministarstva vanjskih poslova UAE.

- Pasoši članova porodice trebaju biti važeći najmanje šest mjeseci.

- Zdravstveno osiguranje za djecu je obavezno […]

5. Ponovni prijem u UAE bez važeće boravišne dozvole ili vize za posjetioca/turističke vize Niti jednom ne-državljaninu koji se vraća u UAE (uključujući i prisilni povratak), a koji nema važeću boravišnu ili vizu za ulazak, ulazak neće biti dozvoljen. U principu, toj osobi neće biti dozvoljeno da se ukrca u avion za UAE i odbit će je osoblje aviokompanije u zemlji polaska. U slučaju da dođe do previda od strane aviokompanije i osoba sleti u UAE, neće mu/joj biti dozvoljeno da uđe u zemlju i aviokompanija će biti odgovorna za iznalaženje rješenja. Osoba može biti vraćena u mjesto polaska; međutim, ako je aviokompanija svjesna da osoba neće biti ponovo puštena da uđe u tu zemlju, vlasti mogu tražiti da se osoba pošalje u zemlju porijekla ili, ako to nije moguće, u treću zemlju u kojoj nije neophodna viza za ulazak. U praksi to znači da bi osoba o kojoj je riječ mogla provesti duže vrijeme „zaglavljena“ na aerodromu. U prijašnjim situacijama kada osoba nije mogla biti vraćena u zemlju polaska ili biti poslana u treću zemlju, UAE su kontaktirali UNHCR za iznalaženje rješenja za preseljenje u treće zemlje. Kako preseljenje u treće zemlje nije zagarantirano, takve okolnosti ostavljaju osobu u opasnosti od protjerivanja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]

21. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda izričito stoji na stanovištu da, pravo na ulazak i boravak u određenoj državi nije pravo koje je garantovano odredbama Evropske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, niti postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Maaouia protiv Francuske, presuda od 5. oktobra 2000. godine, predstavka broj 39652/98, tačka 35. sa daljnjim referencama).

22. Slijedom navedenog, Ustavni sud podsjeća da i pravo na dodjelu izbjegličkog statusa i supsidijarne zaštite spada u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1192/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi ostalih prava

24. Ustavni sud utvrđuje da u odnosu na ostala prava apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

25. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i iz član 3. Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

27. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

28. Ustavni sud podsjeća da države imaju pravo, na temelju međunarodnog prava i u skladu sa svojim ugovornim obvezama, uključujući Evropsku konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Međutim, protjerivanje stranca od strane države ugovornice može otvoriti pitanje poštivanja člana 3. Evropske konvencije, pa time dovesti do odgovornosti države na osnovu Evropske konvencije kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotična osoba, ako bude protjerana, biti izložena stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji (vidi, F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 111.). Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj sudovi „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opštu situaciju i njegove lične okolnosti“ (vidi, Saadi protiv Italije, presuda od 28. februara 2008. godine, predstavka broj 37201/06, tač. 130. i 131.). Dakle, uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razm,atranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima.

29. U apelaciji se naglašava da apelantu, kao državljaninu Jemena, neće biti dozvoljeno niti da uđe u UAE, da nema nikakvu mogućnost legalnog boravka u UAE te bi bio izložen riziku progona u Jemen. U vezi s tim, apelant je naveo da je zabranjeno izdavanje viza državljanima Jemena, pozivajući se na članak objavljen na web stranici Reuters-a od 25. novembra 2020. godine (https://www.reuters.com/article/idUSKBN2850OI). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u navedenom članku rečeno da je zabrana izdavanja viza državljanima Jemena privremenog karaktera i da bi trebala kratko trajati. Apelant nije dostavio dokaze da je navedena zabrana i dalje na snazi.

30. Dalje, u prilog tvrdnji da mu neće biti dozvoljen ulazak u UAE, apelant pozvao i na portal Vlade UAE - „Službeni vodič za život, rad, posjete i ulaganja u UAE“, prema kojem apelantov boravak u UAE ne bi mogao sponzorisati njegov otac zato što je apelant punoljetan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je na portalu Vlade UAE navedeno ograničenje koje se odnosi na sponzoriranje sina do njegove 25 godine (dok za sinove sa posebnim potrebama nema dobnog ograničenja; https://u.ae/en/information-and-services/visa-and-emirates-id/residence-visas/ residence-visa-for-family-members). Ustavni sud zapaža da na navedenom portalu nije navedeno dobno ograničenje do18. godine za sponzoriranje sina, kako je to apelant naveo. Ustavni sud zapaža da je zaključak da apelantov boravak može sponzorirati njegov otac zasnovan na međunarodnom izvještaju UNHCR-a, koji apelant ne osporava i u kojem nije navedeno ograničenje na koje se apelant poziva. U izvještaju UNHCR-a je navedeno koliko sponzor mora da zarađuje, koje dokumente treba da posjeduje/dostavi, kao i da je zdravstveno osiguranje za djecu obavezno (bliže navedeno u tački 3. međunarodnog izvještaja, vidi tačku . ove odluke). Pri tome, nevezano za zaključak da apelantov boravak može spozorirati njegov otac, Ustavni sud naglašava da je i apelant istakao u svom iskazu „da postoji mogućnost da se vrati u Dubai i da nije nemoguće“, ali je teško (vidi tačku 7.. ove odluke).

31. Apelant je tokom cijelog postupka, kao i u apelaciji, tvrdio da je napustio UAE zbog gubitka boravišne i radne dozvole jer se povrijedio i više nije mogao da obavlja posao policajca, a nije imao vremena da nađe novi posao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio dokaze o navodnoj povredi koja mu se dogodila, niti dokaze da je radi te povrede morao napustiti policiju. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio ni dokaze da mu je istekla radna i boravišna dozvola prije odlaska iz UAE. Ustavni sud podsjeća da je, u principu, na tražiocima azila da prilože dokaze za svoje navode, ali da će im se, zbog posebne situacije u kojoj se tražioci azila često nalaze, dati prednost prilikom procjene vjerodostojnosti njihovih izjava i dostavljenih dokumenata u njihovu korist (vidi, op cit. presuda F. G. protiv Švedske, tačka 113.). Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da apelanta Vlasti UAE nisu protjerale ili progonile, kao i da članovi apelantove porodice i dalje žive i rade u UAE. Stoga, to što apelant nije dostavio relevantne dokaze, ne može se opravdati specifičnom situacijom u kojoj se često nalaze tražioci azila. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama zaključeno da je apelantov iskaz neuvjerljiv. Ostalo je nejasno zašto je apelant napustio UAE, tj. zašto je izgubio posao policajca. Također, ostalo je nejasno da li je apelantu uskraćena boravišna i radna dozvola isključivo zato što se povrijedio i izgubio posao koji je do tada radio. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi ni da je apelant (sam ili putem svoje porodice) uopšte i pokušao da nađe novi posao, ako je to jedini način da reguliše svoj boravak u UAE kako to navodi. Ovakva apelantova pasivnost ne može poslužiti kao opravdanje prilikom razmatranja njegovih tvrdnji da ne može da reguliše svoj boravak u UAE. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i da se povrijedio 2020. godine (što je zahtijevalo duže liječenje), što također njegov iskaz čini neuvjerljivim, kod činjenice da iz apelacionog spisa proizlazi da je Dubai napustio 7. januara 2020. godine.

32. S druge strane, Ustavni sud naglašava, da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant sa svojom porodicom živio 25 godina u UAE bez ikakvih smetnji, da je radio kao policajac, da njegova porodica i dalje živi u UAE, tj. da je apelant ostvario visok stepen integracije u UAE. Također, iz nesporno utvrđenih činjenica proizlazi i da je apelant ispunjavao zakonom propisane uslove i da podnese zahtjev za državljanstvo u UAE, pogotovo jer je više puta pohvaljen kao policajac, što proizlazi iz dokaza koje je apelant dostavio u toku postupka.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak u osporenim odlukama, da nema dovoljno uvjerljivog osnova da se vjeruje da apelant ne bi mogao regulisati svoj ulazak/boravak u UAE. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje realni razlozi za vjerovanje da bi sad, u slučaju povratka u UAE, apelant bio prisilno vraćen u Jemen ili da bi u UAE bio podvrgnut tretmanu suprotnom članu 3. Evropske konvencije.

34. Također, imajući u vidu zaključke koji su doneseni u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na praksu Evropskog suda (vidi tačku 16. ove odluke). Naime, kod činjenice da je u osporenim odlukama zaključeno da apelant, s obzirom na svoje lične okolnosti, može regulisati legalan boravak u UAE, tj. da je nesmetano živio u UAE 25 godine, da ga Vlasti UAE nisu protjerale ili progonile, da je čak ispunjavao i uslove za državljanstvo, Ustavni sud smatra da nije bilo neophodno da se ispituje i da li će u UAE imati adekvatan pristup postupku azila.

35. Na kraju, Ustavni sud podsjeća, da se osporenim odlukama apelant ne protjeruje u UAE, nego mu je odbijen zahtjev za azil i naloženo da dobrovoljno napusti BiH. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema dovoljno uvjerljivog osnova da se vjeruje da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zato što nije utvrđeno da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut progonu, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili progonu u Jemen.

38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3332/22 (O. A. O. A. - D.) | Sudska praksa | Aktio