Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2093/22 („Robni terminal“ d.o.o. Tuzla i drugi)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2093/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-2093/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli „Robni terminal“ d.o.o. Tuzla i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Robni terminal“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036666 20 U od 26. aprila 2022. godine;
„MAKRO-DRVO“ d.o.o. Žepče protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036666 20 U od 20. maja 2022. godine;
OPZ "ERZUMANA" p.o. Kiseljak protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 038727 20 U od 6. jula 2022. godine i "AGRIPET" d.o.o. Brčko distrikt protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036520 22 Uvp od 25. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
„Robni terminal“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036666 20 U od 26. aprila 2022. godine;
„MAKRO-DRVO“ d.o.o. Žepče protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036666 20 U od 20. maja 2022. godine;
OPZ "ERZUMANA" p.o. Kiseljak protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 038727 20 U od 6. jula 2022. godine i "AGRIPET" d.o.o. Brčko distrikt protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036520 22 Uvp od 25. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2093/22
1. „Robni terminal“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 8. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036666 20 U od 26. aprila 2022. godine.
2. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 5. januara 2018. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom. Drugostepeni poreski organ je rješenjem od 1. februara 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO BiH) od 2. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja.
3. Presudom Suda BiH od 26. aprila 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja UIO BiH. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u kontrolisanom periodu nabavio vozilo i garažno mjesto, kao i da je po toj nabavci iskoristio pravo za odbitak ulaznog PDV-a, koje su mu poreski organi u postupku kontrole osporili. U vezi s tim je Sud BiH naveo da su pravilno poreski organi ocijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odbitak ulaznog PDV-a propisani odredbama člana
32. Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Sud BiH je ukazao da apelant nije dokazao da je vozilo i garažno mjesto koristio u poslovne svrhe.
2. AP-2964/22
4. „MAKRO-DRVO“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 26. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presudâ Suda BiH br. S1 3 U 036199 22 Uvp od 20. maja 2022. godine i S1 3 U 036199 20 U od 23. februara 2022. godine.
5. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 26. marta 2018. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom. Drugostepeni poreski organ je rješenjem od 25. maja 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem UIO BiH od 31. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja. Presudom Suda BiH od 23. februara 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja UIO BiH.
6. Presudom Suda BiH od 20. maja 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da dobra koja su nabavljena po spornim fakturama nikada nisu isporučena apelantu, te da on nije mogao raspolagati njima na način da obavlja oporezivu djelatnost. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je pravilan zaključak poreskih organa i prvostepenog suda da u konkretnom slučaju apelant nije ispunio sve uslove za odbitak ulaznog poreza. Naime, Sud BiH je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dokazao da je dobra primio od drugog poreznog obveznika, da ima pravo vlasništva nad njima smislu člana 4. stav (1) Zakona, niti da je dobra koristio u svrhu poslovanja u smislu člana 32. Zakona.
3. AP-3569/22
7. OPZ "ERZUMANA" p.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Elmir Jahić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 038727 20 U od 6. jula 2022. godine.
8. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 27. maja 2020. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom. Drugostepeni poreski organ je rješenjem od 17. jula 2020. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem UIO BiH od 23. oktobra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja.
9. Presudom Suda BiH od 6. jula 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja UIO BiH. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u kontrolisanom periodu nabavio mašine za fabriku stočne hrane i mašine za proizvodnju suncokretovog ulja, kao i da je po tim nabavkama iskoristio pravo za odbitak ulaznog PDV-a, koje su mu poreski organi u postupku kontrole osporili. U vezi s tim je Sud BiH naveo da su pravilno poreski organi ocijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odbitak ulaznog PDV-a propisani odredbama člana 32. Zakona i člana 63. Pravilnika. Naime, Sud BiH je ukazao da su u postupku kontrole poreski organi utvrdili da se navedene mašine ne koriste, kao i da apelant nije priložio saglasnost, odnosno zahtjeve za pokretanje postupka proizvodnje, te da nema dokaza da je ugovorio prodaju dobara vezano za upotrebu navedene opreme. Konačno, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak da činjenica da je apelant registrovan za obavljanje djelatnosti u poljoprivrednoj proizvodnji i djelatnosti koje su s tim povezane, ali za koje ne posjeduje dokaze da ih je obavljao u kontrolisanom periodu, niti iz poslovne dokumentacije proizlazi da je po osnovu obavljanja tih djelatnosti ostvario prihod, nije osnova za priznavanje prava odbitka ulaznog PDV-a.
4. AP-3652/22
10. "AGRIPET" d.o.o. Brčko distrikt (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Jelena Petrović advokat iz Bijeljine, podnio je 21. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 036520 22 Uvp od 25. avgusta 2022. godine.
11. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 23. oktobra 2019. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom. Drugostepeni poreski organ je rješenjem od 11. decembra 2019. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem UIO BiH od 1. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja. Presudom Suda BiH od 13. maja 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja UIO BiH.
12. Presudom Suda BiH od 25. avgusta 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je „Has Commerc“ d.o.o. Bukovik, na osnovu notarskog ugovora od 13. decembra 2017. godine, apelantu prodao nedovršeni poslovni objekat i na isti obračunao izlazni PDV. Također, utvrdio je da je apelant koristio pravo na odbitak ulaznog PDV-a, koje su mu poreski organi u postupku kontrole osporili. U vezi s tim je Sud BiH ukazao da je apelantu pravilno osporeno pravo na odbitak ulaznog PDV-a shodno odredbi člana 32. Zakona i člana 63. Pravilnika, s obzirom na to da je promet poslovnog objekta oslobođen plaćanja PDV-a. Konačno, Sud BiH je istakao da se prvostepeni sud pravilno pozvao i na odredbu člana 32. stav (9) Zakona, kojom je propisano da ako obveznik dobije fakturu na kojoj je PDV iskazan od strane lica koje, u skladu sa zakonom, ne može izdati takvu fakturu, on ne može ostvariti pravo na odbitak PDV-a koji je iskazan kao ulazni porez, bez obzira što je taj porez platio u dobroj namjeri.
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2093/22. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
14. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke, odnosno smatraju da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da im je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
16. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelanata koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate indirektnih poreza po osnovu PDV kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe zakona i pravilnika, u obrazloženjima osporenih odluke dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreskih organa. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i prava apelanata na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić