Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2907/22 (S.K.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2907/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2907/22, rješavajući apelaciju S. K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 325042 21 Gž od 13. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vanja Lakić advokat iz Banjaluke, podnio je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 325042 21 Gž od 13. maja 2022. godine.
2. Apelant je 30. januara 2023. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 325042 22 Rev od 14. decembra 2022. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog sud od 13. maja 2022. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS) da mu, na ime naknade materijalne štete u vidu troškova zastupanja u disciplinskom postupku, isplati novčani iznos određen u izreci prvostepene presude.
4. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant zaposlenik tužene, te da je tužena protiv njega pokrenula disciplinski postupak zbog povrede radne dužnosti. Zatim, utvrđeno je da je u disciplinskom postupku apelanta zastupao punomoćnik – advokat, koji je podnio zahtjev za naknadu troškova zastupanja. Takođe, utvrđeno je da je odlukom tužene apelant oslobođen disciplinske odgovornosti, ali da tom odlukom nije odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova zastupanja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da odluku o troškovima donosi organ koji vodi postupak o glavnoj stvari, odnosno posebnim zaključkom u smislu čl. 103. i
106. Zakona o opštem upravnom postupku. Pri tome, naveo je da se navedene odredbe primjenjuju u disciplinskom postupku u smislu člana 54. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost da podnese zahtjev za donošenje posebnog zaključka o troškovima postupka, što prema provedenim dokazima nije učinio. Dalje je Okružni sud naveo da je tužena provela disciplinski postupak protiv apelanta shodno odredbama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima i Pravilnika o disciplinskom postupku tužene. S obzirom na to, naveo je da u radnjama tužene nema elemenata protivpravnosti, a samim tim ni osnova da se obaveže tužena da apelantu nadoknadi troškove prouzrokovane u disciplinskom postupku.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ističe da je tužena dužna da nadoknadi troškove zastupanja u disciplinskom postupku jer je u tom postupku utvrđeno da apelant nije odgovoran za povredu radne dužnosti koja mu je stavljena na teret. Takođe, apelant ukazuje na odluke Okružnog suda od 15. marta 2019. godine, 25. juna 2019. godine i 7. maja 2021. godine, kojim je obavezana tužena da tužiocima nadoknadi troškove zastupanja u disciplinskom postupku, te u vezi s tim ističe povredu principa pravne sigurnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na odredbe Zakona o opštem upravnom postupku i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog ili sličnog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju jer su odlukama na koje apelant ukazuje poništena rješenja tužene donesena u disciplinskom postupku, te da su tužioci u disciplinskim postupcima podnijeli zahtjev za naknadu troškova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno..
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman