Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3597/22 (M.G.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povjeravanje djeteta
  • Građanski postupak
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3597/22

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3597/22, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 220366 21 Gž od 12.

jula 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 17. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 220366 21 Gž od 12. jula 2022. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 220366 20 P od 25. oktobra 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog D.G. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. septembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 3. oktobra 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 29. septembra 2022. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 17. oktobra 2022. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Postupajući po apelantičinoj tužbi protiv tuženog, Općinski sud je donio presudu broj 58 0 P 220366 20 P od 25. oktobra 2021. godine, kojom je razveden brak između tuženog i apelantice. Presudom je dalje određeno da će zajedničke malodobne kćerke N.G. i Ni.G. živjeti sa tuženim, kome su povjeravaju na odgoj, čuvanje i brigu i vršenje roditeljskog prava, a zajednički malodobni sin M.G. živjeti sa apelanticom, kojoj se povjerava na odgoj, čuvanje i brigu i vršenje roditeljskog prava. Također je određeno je da će se apelantica i tuženi zajedno starati o zdravlju, školovanju i upravljanju dječjom imovinom. Presudom je određen i način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelantice sa kćerima (od ponedjeljka nakon nastave do srijede u 19,30) i tuženog sa sinom (od petka u 19,30 do nedjelje u 19,30), te pored navedenog, više i češće po dogovoru roditelja i u skladu sa dječjim obavezama. Određeno je i vrijeme koje će djeca zajedno u kontinuitetu provesti kod apelantice i tuženog za vrijeme ljetnog i zimskog raspusta. Apelantica je obavezana plaćati mjesečni iznos od 400,00 KM na račun tuženog na ime doprinosa za izdržavanje kćerki, a tuženi 200,00 KM na ime doprinosa za izdržavanja sina na apelantičin račun.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su ispunjeni uslovi za razvod braka iz čl. 40. i 41. Porodičnog zakona FBiH. Nadalje, Općinski sud je vrlo detaljno obrazložio stavove roditelja po pitanju kome i kako će djeca biti dodijeljena, koje su mijenjali tokom postupka, kao i sve što je utvrdio u vezi sa odnosom svakog od roditelja sa djecom pojedinačno i svima zajedno. U vezi s tim, ukazano je da je među strankama prvobitno postojao sporazum da djeca provode jednako vremena sa oba roditelja i da je tuženi odustao od tog dogovora. Također je ukazano da je sinu M.G. dijagnosticiran autizam i utvrđena invalidnost u procentu od 100%. Dalje je navedeno da od prekida zajednice života supružnika, djeca žive sa tuženim, da Ni.G. i M.G dosta vremena provode kod apelantice, dok N.G. odbija da duže boravi kod nje. Općinski sud je ukazao i da je apelantica prihvatila da N.G. provodi kod nje vrijeme po svojoj želji, ali je istovremeno pokazala spremnost za razvijanje njihovog odnosa. S druge strane, ukazano je i da je tuženi prihvatio da se neće moći brinuti za sina M.G. na najbolji način, pa je tražio da se M.G. povjeri apelantici na odgoj. Općinski sud je naveo i da je vještak psiholog promijenila svoju ranije preporuku da djeca nastave živjeti sa tuženim uz preporuku da N.G. nastavi živjeti sa tuženim, a da Ni.G. i M.G. jednako vrijeme žive sa oba roditelja. Također, Općinski sud je prihvatio preporuku vještaka da se između djece održi povezanost, koja je od izuzetnog značaja u ovom periodu.

8. Općinski sud je prihvatio sporazum stranaka da sin M.G. (rođen 2015. godine) nastavi živjeti sa apelanticom, uzimajući u obzir preporuku organa starateljstva, trenutne okolnosti i dosadašnju praksu. Također je uzeo u obzir specifično zdravstveno stanje M.G. uzrokovano autizmom i količinu pažnje i truda koji su mu potrebni, kao i da od prekida zajednice života M.G. više od polovine vremena provodi sa apelanticom. U odnosu na kćerke, Općinski sud je prihvatio preporuku organa starateljstva i odlučio da će one nastaviti živjeti sa tuženim. U vezi s tim, obrazloženo je da se starija kćerka N.G. (rođena 2006. godine) izjasnila da želi da živi sa tuženim i da se apelantica saglasila sa navedenim. Također je obrazloženo da iz ostalih provedenih dokaza ne proizlazi da bi ovakva odluka bila protivna njenom najboljem interesu.

9. Općinski sud je ukazao da je mlađa kćerka Ni.G. (rođena 2008. godine) bila neodlučna po pitanju budućeg porodičnog okruženja, ali da je primjetna njena potreba da sa oba roditelja provodi vrijeme u kraćim intervalima. Dalje je ukazano da je kod Ni.G. primjetna povezanost sa sestrom i da je smatra uzorom. Imajući u vidu da je razvod i način na koji je došlo do prekida bračne zajednice velika promjena za Ni.G, Općinski sud je ocijenio da je važno u njenom životu zadržati konstantu u smislu mogućnosti da što više vremena provodi sa sestrom kod oba roditelja i da organizuje vrijeme koje provodi kod njih. Općinski sud je dalje naveo da je imao u vidu njenu neodlučnost i njene navode date vještaku, iz kojih proizlazi da je bilo pokušaja apelantičinog instruisanja da bi trebala reći da želi živjeti s njom. Na osnovu navedenog, ocijenjeno je da Ni.G nije spremna iskazati s kim želi da živi. Također je ocijenjeno da je neprihvatljivo prebacivati na nju odgovornost insistiranjem da se izjasni o tom pitanju, kad ona ne osjeća potrebu za tim. Općinski sud je naveo da iz izjava Ni.G. proizlazi da želi zadržati sadašnje stanje, odnosno da ne želi nove dodatne promjene, te da u suštini ne želi ni sa jednim roditeljem biti predugo u kontinuitetu. Iz navedenih razloga, Općinski sud je prihvatio preporuku organa starateljstva i ocijenio da je u najboljem interesu Ni.G. da nastavi živjeti s ocem, ali da pritom njena volja i raspored budu od uticaja na dužinu i raspored vremena koje će provoditi sa apelanticom.

10. Općinski sud je naveo da je u odnosu na kćerke imao u vidu i utvrđenje vještaka o tome koliko je važno da djeca provode vrijeme zajedno. Dalje je naveo da su kontakti kćerki sa apelanticom uređeni na jednak način i to u vrijeme kada je i sin kod apelantice, jer će tako sve troje djece imati mogućnost zajedno provoditi vrijeme kod oba roditelja. Ovakvom rješenju je Općinski sud dao prednost u odnosu na iskazane želje kćerki po pitanju vremena koje bi htjele provoditi sa apelanticom, ali je istovremeno ostavio mogućnost da se kćerke dogovore sa roditeljima o drugačijem načinu održavanja kontakata. Iako su u odnosu na Ni.G. kontakti sa apelanticom određeni u istom periodu i trajanju kao i za N.G, a što je manje nego što trenutno provodi, Općinski sud je ukazao da je ostavljena mogućnost da se ti kontakti održavaju češće i duže po međusobnom dogovoru roditelja. Naime, ocijenjeno je da je bitno uspostaviti rutinu u dječjim životima, koja će se potom usklađivati sa jihovim potrebama i željama.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 220366 21 Gž od 12. jula 2022. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda, dok je uvažena apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja o plaćanju takse na žalbu, preinačeno rješenje i apelantica obavezana da plati manji iznos na ime takse na žalbu. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje saslušanjem parničnih stranaka i to na osnovu vještačenja koje je obavio vještak psiholog, pribavljanjem mišljenje Centra za socijalni rad, provođenjem pedagoške i psihološke opservacije kćerki i psihološkom opservacijom stranaka i njihovom socijalnom anamnezom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dodijelio Ni.G. na čuvanje, odgoj i vaspitanje tuženom, prihvatajući obrazloženja prvostepenog suda o tome. Kantonalni sud je posebno istaknuo da će, bez obzira na odluku suda, međusobne odnose roditelja sa njihovo zajedničkom djecom najbolje i najispravnije urediti sami roditelji, vodeći računa da djeca što više vremena provedu skupa.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da je drugostepena odluka proizvoljna i neobrazložena, te da nisu ispitani svi njeni žalbeni navodi. Ističe da je time prekršeno njeno pravo na efektivan pravni lijek. Apelantica dalje navodi da se kćerka Ni.G. u jednom trenutku izjasnila da želi živjeti sa apelanticom, a u drugom trenutku da želi sa oba roditelja provoditi podjednako vrijeme. Dalje navodi da je vještak psiholog, u skladu sa izjavom Ni.G, izmijenila svoj osnovni nalaz i dala konačnu ocjenu da bi bilo prihvatljivo da Ni.G. i M.G. provode jednako vrijeme kod apelantice i tuženog, a da N.G. poveća vrijeme koje provodi kod apelantice. Posebno ističe da Ni.G. nije izjavila da želi živjeti sa tuženim a sa apelanticom održavati kontakte, već je insistirala da joj odgovara dotadašnji raspored viđanja. Stoga apelantica smatra da osporena odluka nije zasnovana na stručnom mišljenju vještaka, niti na iskazanoj volji djeteta, a niti na ustaljenoj dinamici dotadašnjeg odnosa koji je svima odgovarao. Smatra da nije bilo nikakvog objektivnog kriterija za neuvažavanje djetetovog mišljenja. Posebno ističe da se niko u postupku, posebno kćerke, nije žalio na nedostatno ili neadekvatno vrijeme koje su sestre zajedno provodile. Smatra da se Ni.G. ne smije uskraćivati ili ograničavati vrijeme koje provede sa apelanticom. Apelantica posebno ukazuje na nedosljednu primjenu Konvencije o pravima djeteta u odnosu na kćerke, jer je prihvaćena volja N.G, a nije Ni.G. Smatra da je osporena odluka rezultat kršenja prava djeteta iz Konvencije na slobodno izražavanje svojih stavova i njihovo uvažavanje, pa time i prava na pravično saslušanje. II.Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud navodi da ostaje kod obrazloženja koje je dao za prvostepenu odluku, te smatra da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje.

14. Tuženi smatra paušalnim i proizvoljnim apelacione navode, te izvučenim iz konteksta provedenih dokaza.

V.Relevantni propisi

15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20) Član 124. st. (1) i (2) (1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.

Član 125. st. (1) i (2) (1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

(2) Pravo je djeteta da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom.

Član 129.

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 140. stav (2) (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 142. stav (2).

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145. st. (1), (2) i (3) (1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.

(3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.

Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

16. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. Stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08)). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini osporava samo dio osporenog rješenja u pogledu odluke da se Ni.G. povjeri tuženom na odgoj, čuvanje i brigu i vršenje roditeljskog prava, pa će osporenu odluku ispitati samo u tom dijelu.

22. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

23. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, i Jeunesse protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, Odluke br. AP 1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP 1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, u okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi detaljno analizirali šta je u najboljem interesu Ni.G, imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona FBiH i provedene dokaze. Slijedom navedene analize, Općinski sud je zaključio, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, da je u najboljem interesu Ni.G. da se povjeri tuženom. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, smatra da su i Kantonalni i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge. Ustavni sud također smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje odluke o povjeravanju Ni.G. tuženom na brigu i odgoj i o načinu održavanja odnosa i kontakta sa apelanticom. Stoga Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu.

24. U pogledu apelantičinih navoda kojim ukazuje na proizvoljnu ocjenu izjava Ni.G, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2168/11 ukazao da je mišljenje djeteta jedan od elemenata koji mora da se procjenjuje kada je u pitanju odluka koja uključuje najbolji interes djeteta. Također je ukazao da ovaj elemenat nema prednost ili prevagu nad ostalim elementima, već značaj niza elemenata za procjenu najboljeg interesa djeteta mora da se cijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2168/11 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene odluke dati iscrpni razlozi i obrazloženja za zaključke koji su proizašli iz izjava Ni.G. Osim toga iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je odluka da Ni.G. bude povjerena tuženom zasnovana na procjeni dugoročnih potreba Ni.G, očuvanju porodičnog okruženja i održavanju veza, brizi, zaštiti i sigurnosti, obrazovnim potrebama. Sve navedeno također predstavlja elemente koji su dio procjene pri donošenju odluke u najboljem interesu djeteta. Shodno navedenom, u kontekstu ovlašćenja koja ima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu sa parničnim strankama i organom starateljstva procijene sve relevantne okolnosti, posebno izjave Ni.G, i donesu odluku o povjeravanju Ni.G. koje će biti u njenom najboljem interesu. Pri tome, Ustavni sud ne uočava bilo kakav proceduralni propust Kantonalnog suda, u smislu Porodičnog zakona FBiH, koji bi za posljedicu doveo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje.

25. Nadalje, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju u potpunosti poštovane i garancije iz člana 12. Konvencije o pravima djeteta. Naime, Kantonalni sud je osporenu odluku isključivo zasnovao na interesima Ni.G, koja je saslušana pred vještakom i nadležnim organom starateljstva. Međutim, odluka o povjeravanju Ni.G. tuženom je donesena na osnovu svih dokaza izvedenih na te okolnosti, budući da je Kantonalni sud ocijenio da Ni.G. nije bila odlučna u svom iskazu kod kojeg roditelja bi voljela nastaviti živjeti, što je detaljno i iscrpno obrazložio. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta budući da su prilikom donošenja osporenih odluka redovni sudovi vodili računa prvenstveno o interesima Ni.G. (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 266/19 od 12. marta 2019. godine, tač. 34.-39, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)

26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

27. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantičinih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostepene presude. Navedeni pravni lijek je Kantonalni sud, suprotno apelantičinim navodima, razmotrio i dao jasno obrazloženje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelantičini navodi neosnovani.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud pri donošenju odluka o povjeravanju zajedničke malodobne kćerke ocu detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristila podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka u konkretnom postupku, koji je Kantonalni sud razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

30. Na osnovu člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić