Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2060/22 (A. P.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2060/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-2060/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Aida Pašić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aida Pašić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 063304 21 Rsž od 14. listopada 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, odvjetnica iz Cazina, podnijela je 6. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 Rs 063304 22 Rev od 25. siječnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 063304 21 Rsž od 14. listopada 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Rs 063304 19 Rs od 8. srpnja 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-109/22 od 20. travnja 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 25. siječnja 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da se ugovor o radu koji je 15. studenog 2018. godine zaključen na određeno vrijeme između nje i tužene (JU „II srednja škola“ Cazin) ima smatrati ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tužene o prestanku radnog odnosa te da se naloži tuženoj da joj uspostavi radnopravni status na neodređeno vrijeme.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelantica u razdoblju od 2014. do 2018. godine bila u radnom odnosu kod tužene, na temelju više zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je u tom razdoblju apelantici više puta prekidan radni odnos. Zatim je sud utvrdio da je apelantica 9. travnja 2018. godine podnijela zahtjev za uspostavu radnog odnosa na neodređeno vrijeme. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da apelantica u vrijeme podnošenja zahtjeva nije ispunila uvjete za uspostavu radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelantica s tuženom nije zaključivala, odnosno obnavljala uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na razdoblje dulje od dvije godine bez prekida, u smislu članka 19. stavak 4. ranije važećeg Zakona o radu. Također je ukazao da apelantica s tuženom nije zaključivala, odnosno obnavljala uzastopne ugovore o radu na razdoblje dulje od tri godine bez prekida duljih od 60 dana, u smislu članka 22. stavak 4. Zakona o radu, koji je na snazi. Nadalje, sud je ukazao na odredbu članka 94. stavak 1. točka
g) Zakona o radu kojom je propisano da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je zaključen. Sud je naveo da je ugovorom o radu na određeno vrijeme od 15. studenog 2018. godine ugovoreno da apelantici radni odnos traje najdulje do kraja školske godine, odnosno istekom prava na korištenje godišnjeg odmora za školsku 2018./2019. godinu. Imajući u vidu da je apelantica po rješenju o korištenju godišnjeg odmora koristila godišnji odmor do 7. kolovoza 2019. godine, sud je ukazao da joj je rješenjem direktora tužene pravilno utvrđeno da joj radni odnos prestaje sa danom 7. kolovoza 2019. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljen apelantičin prigovor o pogrešnoj primjeni odredbe članka 94. stavak 1. točka g) Zakona o radu.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljnom i pogrešnom primjenom odredbi članka 94. stavak 1. točka g) Zakona o radu lišena prava na rad. Apelantica smatra da se na reguliranje njezinog radnopravnog statusa trebao primijeniti Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke. Također smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard „obrazložene odluke“. Naposljetku, apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, primijenili relevantne propise, te u svezi s tim obrazložili osporene odluke. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o neutemeljenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, nije ponudila bilo kakve relevantne argumente kojima bi opravdala svoje tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminirana po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman