Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-433/21 (V. P.)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dionice
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-433/21

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-433/21, rješavajući apelaciju Veljka Perišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Veljka Perišića.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 011626 20 Rev od 11. novembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Veljku Perišiću isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Perišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 011626 20 Rev od 11. novembra 2020. godine u odnosu na pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Veljko Perišić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 011626 20 Rev od 11. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljeni (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 011626 20 Gž 2 od 13. aprila 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 011626 13 P od 6. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužene Fabrike za pocinčavanje a.d. Srebrenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 30. juna do 4. jula 2022. godine. Tužena u ostavljanom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Odgovori redovnih sudova su 16. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 3. januara 2013. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i isplate. Presudom broj 82 0 P 011626 13 P od 6. maja 2019. godine Osnovni sud je djelimično uvažio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu na isplatu iznosa od 2.858,25 BAM na ime razlike između isplaćenog iznosa i iznosa koji je trebala isplatiti prema tržišnoj vrijednosti akcija, u smislu Zakona o privrednim društvima RS, zajedno s kamatama i troškovima postupka. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant kao akcionar tužene raspolagao određenim brojem akcija. Apelant je iskoristio zakonsko pravo na nesaglasnost tako što je, nakon obavještenja i poziva pravnog prednika tužene, 3. novembra 2012. godine podnio zahtjev za otkup akcija. Tužena je obavijestila apelanta da je ovlašćeni procjenitelj utvrdio vrijednost jedne akcije u iznosu od 2.1271 BAM. Tužena je 12. novembra 2012. godine na ime otkupa akcija isplatila apelantu ukupan iznos od 24.352,29 BAM.

8. Spor se vodio povodom zahtjeva da se utvrdi tržišna vrijednost akcije tužene na dan 3. novembar 2012. godine u iznosu od 9,53 BAM po jednoj akciji. Osnovni sud je naveo da je pred tim sudom ranije pravosnažno okončan spor u vezi s istim pravnim pitanjem. U vezi s tim je navedeno da se nesaglasni akcionar D. C. kao tužilac u tom predmetu nije saglasio s odlukom tužene od 3. novembra 2012. godine o promjeni organizacionog oblika društva, zbog čega je podnio tužbu. Taj spor je pravosnažno okončan presudom Okružnog suda od 20. septembra 2017. godine. Navedeno je da je u tom postupku sud utvrdio visinu tržišne vrijednost akcije tuženog na dan 3. novembar 2012. godine u iznosu od 2,38 BAM po jednoj akciji i da taj iznos predstavlja „pravosnažno utvrđenu vrijednost akcija tužene“. Obrazloženo je da je utvrđeni iznos po jednoj akciji u iznosu od 2,38 BAM viši od onog koji je ovlašćeni procjenitelj tužene utvrdio (2.1271 BAM) tako da je primjenom odredbi člana 435 ZPD-a apelantu isplaćena razlika u odnosu na isplaćenu vrijednost akcija u iznosu od 2.858,25 BAM.

9. Navedeno je da je sud u postupku cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke i druge materijalne dokaze, ali da oni, u smislu člana 435 stav 9 Zakona o privrednim društvima RS (u daljnjem tekstu: ZPD), s posljednjim izmjenama tog zakona iz 2013. godine nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda.

10. Presudom broj 82 0 P 011626 20 Gž 2 od 13. aprila 2020. godine Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je zaključio da su neosnovani prigovori da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 435 stav 9 ZPD-a, koji je važio u relevantnom periodu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nesaglasnost akcionara iz stava 9 člana 435 ZPD-a vezana za pravosnažnu presudu u pogledu visine isplate razlike do procijenjene vrijednosti akcije utvrđene tom presudom. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 435 st. 9, 11 i 12 ZPD-a s posljednjim izmjenama tog zakona iz 2019. godine.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 011626 20 Rev od 11. novembra 2020. godine odbio apelantovu reviziju. Prije svega, Vrhovni sud je podsjetio na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova koje je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka. Navedeno je da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je presuda u predmetu Denisa Cvitanovića „od uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, zbog odredbe člana 435 stav 12 Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17) kojom je propisano da ako sud pravosnažnom presudom donesenom u postupku povodom tužbe iz stava 9 ovog člana obaveže društvo da nesaglasnom akcionaru isplati razliku do pune cijene akcija, odnosno pune vrijednosti akcija, društvo ima obavezu da svim drugim nesaglasnim akcionarima iste klase akcija prizna i isplati istu vrijednost akcija nezavisno od činjenice da li su ti akcionari podnijeli tužbu iz stava 9 ovog člana“. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio utvrđujući dio tužbenog zahtjeva jer se u smislu člana 54 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) ne odnosi na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti neke isprave, nego na utvrđivanje činjenica. Zatim je Vrhovni sud podsjetio na stav drugostepenog suda koji je obrazložio da nalaz vještaka u konkretnom slučaju nije od značaja s obzirom na odredbu člana 435 st. 9 i 12 ZPD-a, s izmjenama iz 2019. godine, jer se nije mogla utvrditi veća vrijednost akcije od one utvrđene u pravosnažnoj presudi u predmetu Denisa Cvitanovića. U vezi s revizionim prigovorima o proizvoljnoj primjeni i tumačenju odredbi ZPD-a, Vrhovni sud je prihvatio da su se nižestepeni sudovi pozvali na odredbe ZPD-a s različitim posljednjim izmjenama tog zakona jer je u toku žalbenog postupka došlo do njegove izmjene. Međutim, Vrhovni sud je, nakon analize sadržaja člana 435 iz osnovnog teksta ZPD-a i njegovih daljnjih izmjena (uključujući i izmjene iz 2011, 2013. i 2019. godine), utvrdio da se relevantne odredbe člana 435 suštinski nisu izmijenile.

12. Obrazloženo je da ZPD u osnovnom tekstu koji je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 127/08 u odredbi člana 435 propisuje prava nesaglasnih akcionara, uslove za otkup akcija, te pravo na podnošenje tužbe i mogućnosti suda da za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcije odredi ovlašćenog procjenjivača ili drugog stručnjaka radi utvrđivanja saglasnosti koju je odredilo Društvo s tržišnom vrijednosti akcija (stav 10 člana 435 ZPD-a). Članom 435 stav 11 osnovnog teksta ZPD-a propisano je da se odluka iz stava 10 odnosi na sve nesaglasne akcionare ako je dosuđena vrijednost veća od iznosa koju je akcionarsko društvo ponudilo u skladu sa stavom 7 tog člana (da Društvo po prijemu zahtjeva plaća akcije u vrijednosti za koju vjeruje da je tržišna vrijednost). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 58/09) nije se mijenjala odredba člana 435 ZPD-a, a izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 100/11) izmijenjena je u dijelu st. 1 i 5, ali ne i st. 10 i 11 člana 435 ZPD-a. Potom je Vrhovni sud podsjetio da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 67/13) stav 12 člana 435 suštinski ostao isti kao raniji stav 10 tog člana, osim što je detaljnije definisano dejstvo sudske odluke koja je već donesena povodom tužbe nesaglasnog akcionara. Obrazloženo je da je tom izmjenom član 435 ZPD-a dopunjen stavom 13 kojim je propisano da svaki nesaglasni akcionar može tražiti tužbom isplatu razlike do pune vrijednosti akcija, odnosno vrijednosti akcija utvrđenu tom presudom. Odredba člana 435 ZPD-a izmjenama i dopunama iz 2017. godine nije izmijenjena, a izmjenama i dopunama iz 2019. godine stav 13 u relevantnom dijelu nije izmijenjen, osim što je novim izmjenama postao stav 14. U vezi s prigovorom da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili član 435 ZPD-a na apelantovu štetu, Vrhovni sud je naveo da je prigovor neosnovan. U vezi s tim, obrazloženo je da je navedena odredba jasna u pogledu pravnog dejstva odluke suda koja je donesena povodom tužbe nesaglasnog akcionara, u odnosu na sve postupke koje vode drugi nesaglasni akcionari protiv istog tuženog. Vrhovni sud je naveo da član 435 ZPD-a ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje od onog koje su dali nižestepeni sudovi. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene i tumačenja odredbi člana 435 ZPD-a. Apelant tvrdi da su redovni sudovi primjenjivali odredbe ZPD-a koje su važile u vrijeme donošenja odluke, iako je, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZPD-a koje su važile u vrijeme podnošenja tužbe. Apelant smatra da je u vezi s tim Vrhovni sud „olako prihvatio grešku“ nižestepenih sudova. Osim toga, apelant se ne slaže s načinom na koji su redovni sudovi tumačili odredbe člana 435 ZPD-a. U vezi s tim navodi da je „teško pretpostaviti da je intencija zakonodavca bila da se odredbom člana 435 ZPD-a u naš pravni sistem uvede pravilo sudskog precedenta“. Suština člana 435 ZPD-a je, kako dalje navodi, u tome „da se nesaglasni akcionar može, ako želi, pozvati na presudu i ništa više“.

14. Apelant smatra da je „proizvoljno tumačenje proširenog dejstva sudske odluke“ dovelo do kršenja njegovih procesnih prava. Prije svega, navodi da mu je onemogućen pristup sudu jer, iako mu je bilo omogućeno da pred sudom iznosi činjenice i dokaze, sudovi su sve radnje koje je preduzeo proglasili irelevantnim. Stoga su osporene odluke, kako dalje navodi, zasnovali isključivo na presudi koja je donesena u drugom postupku u kojem apelant nije učestvovao i na čiji ishod nije imao nikakav uticaj. Apelant navodi da je obraćanje sudu u konkretnom slučaju potpuno obesmišljeno i da je u postupku bio obespravljen jer je odlučenje u konkretnom slučaju „prepisano“ iz druge odluke. Takvo postupanje redovnih sudova otvara prostor za zloupotrebe i može biti iskorišćeno za potpuno uskraćivanje sudske zaštite nesaglasnim akcionarima. Apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao preko osam godina, što nije u skladu s garancijama prava na pravično suđenje, te zbog toga traži isplatu naknade štete u iznosu od 1.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09 i 100/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Vrijednost akcija iz nove emisije Član 235.

Akcije iz nove emisije prodaju se po tržišnoj cijeni utvrđenoj u skladu sa propisima kojima se uređuje tržište hartija od vrijednosti.

V – POSEBNA PRAVA NESAGLASNIH AKCIONARA I ČLANOVA

Prava akcionara na nesaglasnost i na otkup akcija od akcionarskog društva Član 435.

(1) Akcionar može da traži od društva da otkupi njegove akcije po tržišnoj vrijednosti ako glasa protiv ili se uzdrži od glasanja za odluku:

[...]

v) o promjeni pravne forme, [...] (3) Tržišna vrijednost akcija iz stava 1. ovog člana računa se na dan kada je donesena predmetna odluka društva na skupštini akcionara, ne uzimajući u obzir bilo kakvo očekivano povećanje ili smanjenje vrijednosti kao posljedicu te odluke.

[...] (9) Akcionar koji koristi prava iz stava 1. ovog člana navodi u tužbi svoju procjenu tržišne vrijednosti akcija, a društvo bez odgađanja o tužbi obavještava druge nesaglasne akcionare u skladu sa članom 272. ovog zakona. (10) Po podnesenoj tužbi iz stava 9. ovog člana sud može za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija odrediti ovlašćenog procjenjivača ili drugog stručnjaka radi utvrđivanja saglasnosti cijene koju je odredilo društvo sa tržišnom vrijednošću akcija, kao i da naloži društvu isplatu te vrijednosti i snošenje troškova i naknade procjene.

(11) Odluka suda iz stava 10. ovog člana odnosi se na sve nesaglasne akcionare, ako je dosuđena vrijednost veća od iznosa koje je akcionarsko društvo ponudilo u skladu sa stavom 7. ovog člana i objavljuje se u skladu sa članom 272. ovog zakona.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 67/13):

Član 17.

Član 435. mijenja se i glasi:

(9) Nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu protiv društva tražiti isplatu:

a) razlike do pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom 7. ovog člana, ako smatra da mu je na ime otkupne cijene za njegove akcije isplatilo iznos niži od te vrijednosti usljed toga što je bilo koja od tih vrijednosti iz stava 5. tačka b) ovog člana pogrešno utvrđena ili ako je društvo izvršilo samo djelimičnu isplatu i

b) pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom 7. ovog člana, ako mu društvo nije izvršilo isplatu po tom osnovu, a podnio je zahtjev u skladu sa stavom 6. ovog člana.

(10) Tužba iz stava 9. ovog člana podnosi se najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršene isplate u skladu sa stavom 7. ovog člana, odnosno od isteka roka za isplatu ako isplata nije izvršena.

(11) Ako je podneseno više od jedne tužbe iz stava 9. ovog člana, postupci se spajaju.

(12) Ako sud pravnosnažnom presudom donesenom u postupku po tužbi iz stava 9. ovog člana obaveže društvo da nesaglasnom akcionaru isplati razliku do pune vrijednosti akcija, odnosno punu vrijednost akcija, društvo ima obavezu da svim drugim nesaglasnim akcionarima iste klase akcija prizna i isplati istu vrijednost akcija, nezavisno od činjenice da li su ti akcionari podnijeli tužbu iz stava 9. ovog člana.

(13) Ako društvo ne postupi u skladu sa stavom 12. ovog člana u roku za izvršenje presude, svaki nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu tražiti isplatu razlike do pune vrijednosti akcija, odnosno vrijednost akcija koja je utvrđena tom presudom.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/19):

Član 2.

Član 435. mijenja se i glasi:

(9) Društvo ima obavezu da isplati nesaglasnom akcionaru tržišnu vrijednost akcija ili procijenjenu vrijednost akcija, ako nisu ostvareni obimi prometa akcijama za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija, u roku od 60 dana od isteka roka iz stava 8. tačka b) ovog člana.

(10) Prenos akcija isplaćenih u skladu sa stavom 9. ovog člana sprovodi se u skladu sa propisima Centralnog registra.

(11) Nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu protiv društva tražiti isplatu:

a) razlike do pune vrijednosti njegovih akcija, utvrđene u skladu sa stavom 9. ovog člana, ako smatra da mu je na ime otkupne cijene za njegove akcije društvo isplatilo iznos niži od te vrijednosti, usljed toga što je bilo koja od tih vrijednosti iz stava 6. t. b) i v) ovog člana pogrešno utvrđena, ili ako je društvo izvršilo samo djelimičnu isplatu i

b) pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom 9. ovog člana, ako mu društvo nije izvršilo isplatu po tom osnovu, a podnio je zahtjev u skladu sa stavom 8. ovog člana.

(12) Tužba iz stava 11. ovog člana podnosi se najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršene isplate, u skladu sa stavom 9. ovog člana, odnosno od isteka roka za isplatu, ako isplata nije izvršena.

(13) Ako je podneseno više od jedne tužbe iz stava 11. ovog člana, postupci se spajaju.

(14) Ako sud pravnosnažnom presudom donesenom u postupku po tužbi iz stava 11. ovog člana obaveže društvo da nesaglasnom akcionaru isplati razliku do pune vrijednosti akcija, odnosno punu vrijednost akcija, društvo ima obavezu da svim drugim nesaglasnim akcionarima iste klase akcija prizna i isplati istu vrijednost akcija, nezavisno od činjenice da li su ti akcionari podnijeli tužbu iz stava 11. ovog člana.

(15) Ako društvo ne postupi u skladu sa stavom 14. ovog člana u roku za izvršenje presude, svaki nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu tražiti isplatu razlike do pune vrijednosti akcija, odnosno vrijednost akcija koja je utvrđena tom presudom.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 011626 20 Rev od 11. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik primio je 23. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

U odnosu na pravo na pristup sudu

27. Apelant ukazuje na kršenje prava na pristup sudu. U vezi s tim, tvrdi da su sudovi zbog proizvoljnog tumačenja člana 435 ZPD-a „uveli precedent u naš pravni sistem“, te da mu je zbog toga samo formalno omogućen pristup sudu. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili tržišnu vrijednost akcije pozivanjem na odluku koja je donesena u drugom postupku u kojem apelant nije učestvovao.

28. U pogledu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) u svojoj praksi utvrdio opšte principe prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Evropski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6 Evropske konvencije, koji se odnosi na principe vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovu većeg dijela Evropske konvencije. Dakle, član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da se tužba koja se odnosi na njegova građanska prava i obaveze iznese pred sud. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76–77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu bit prava. Takođe, ograničenje neće biti spojivo s članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razumni odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, tačka 78).

29. Osim toga, Evropski sud ističe da nije njegov zadatak ispravljati činjenične i pravne pogreške koje je redovni sud navodno počinio, osim ako, i u onoj mjeri u kojoj su, izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Evropskom konvencijom U pravilu, nije na Evropskom sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama o nekom pitanju koje razmatraju (ibid, presuda Zubac, tačka 79). Takođe, Evropski sud naglašava da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant smatrao da je isplaćeni iznos vrijednosti akcije niži od tržišne vrijednosti, te da je u smislu člana 435 stav (8) ZPD-a iskoristio pravo da nadležnom sudu podnese zahtjev za procjenu vrijednosti akcija. Ustavni sud zapaža i da je postupak pred sudom u takvim slučajevima regulisan odredbama člana 435 ZPD-a, te da je u stavu (11) tog člana eksplicitno propisano da se odluka suda odnosi na sve nesaglasne akcionare, ako je dosuđena vrijednost veća od iznosa koje je akcionarsko društvo ponudilo u skladu sa stavom (7) tog člana. U konkretnom slučaju je tržišna vrijednosti akcije na dan 3. novembar 2012. godine bila već utvrđena u predmetu drugog nesaglasnog akcionara istog tuženog. Iako odredba prema kojoj se odluka suda o tome primjenjuje na sve akcionare predstavlja svojevrsno ograničavanje prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da je apelant, prije pokretanja postupka, mogao predvidjeti posljedice primjene člana 435 ZPD-a, te da u obrazloženjima odluka sudova o tom pitanju nema bilo kakve proizvoljnosti. Naprotiv, sudovi su o tome dali dovoljne i relevantne razloge, pa apelantovi navodi ne dovode u pitanje pravo na pristup sudu iz razloga koje je naveo.

31. Takođe, apelantovi navodi o „proširenom dejstvu sudske odluke“ donesene u drugom postupku, ali po zahtjevu drugog nesaglasnog dioničara tužene ne dovode u pitanje samu bit prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud smatra da takvo ograničenje ima legitiman cilj – da se svi nesaglasni akcionari stave u isti položaj u odnosu na utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija društva na određeni dan, bez obzira na to da li je nesaglasni akcionar pokrenuo sudski postupak ili ne. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak proveden u skladu s odredbama ZPP, da su na osnovu provedenih dokaza utvrđene relevantne činjenice na koje su redovni sudovi primijenili član 435 stav (11) ZPD-a. Ustavni sud zapaža i da su se odredbe člana 435 tokom trajanja postupka (2013. i 2019. godine) izmijenile, odnosno dopunile novim stavovima. Analizu člana 435 iz osnovnog teksta ZPD-a i njenih daljnjih izmjena dao je Vrhovni sud u svojoj odluci, zaključivši da se navedena odredba u suštinskom smislu nije bitno izmijenila i da je nižestepeni sudovi nisu proizvoljno primijenili. Osim toga, odredbe člana 435 ZPD odnose se bez izuzetka na sve akcionare, pa se ne može reći da je apelant primjenom tih odredbi snosio pretjeran pojedinačan teret. Uzimajući sve to u obzir, kao i to da je apelant mogao, kako je već navedeno, razumno predvidjeti sve posljedice primjene člana 435 ZPD-a, Ustavni sud smatra da je primjena takve odredbe bila i proporcionalna cilju koji se želio postići.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu. U odnosu na dužinu trajanja postupka

33. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38 i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

34. Ustavni sud ističe da je postupak u konkretnom slučaju trajao osam godina i deset mjeseci i da se ne radi o predmetu koji je hitan po zakonskim odredbama. S obzirom na činjenična i prava pitanja koja je trebalo riješiti, može se zaključiti da se ne radi o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja postupka. Cijeneći ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo duže od šest godina da odluči o tužbi. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge koji su uticali na tako dug period u kojem nije donesena presuda. S druge strane, Okružni sud i Vrhovni sud su svoje odluke donijeli u prikladnim rokovima. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

37. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelant ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je postupak koji nije bio složen trajao osam godina i deset mjeseci, što se ne može u konkretnim okolnostima smatrati „razumnim“ trajanjem postupka.

40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu kada je ograničenje na koje se apelant pozvao bilo propisano zakonom, imalo legitiman cilj i bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, te kada apelant ničim nije dokazao, niti je očigledno da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava.

42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-433/21 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio