Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-405/21 („Rad“ d.d. Cazin u stečaju)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Posjed
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 208
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-405/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-405/21, rješavajući apelaciju „Rada“ d.d. Cazin u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Rada“ d.d. Cazin u stečaju podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 044665 20 Pž 3 od 30. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Rad“ d.d. Cazin u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 5. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 044665 20 Pž 3 od 30. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 044665 18 Ps 3 od 31. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. juna 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 044665 18 Ps 3 od 31. januara 2020. godine naloženo je tuženom da apelantu preda u posjed nekretnine pobliže označene u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
5. Općinski sud je utvrdio da je apelant vlasnik nekretnina čiju predaju traži u posjed. Utvrđeno je da su sporne nekretnine bile uknjižene kao državno vlasništvo, ali da je apelant u 2001. godini imao uknjiženo pravo korištenja koje je, na osnovu rješenja o odobrenju upisa privatizacije državnog kapitala, izmijenjeno u pravo raspolaganja s dijelom 1/1. Općinski sud je utvrdio da se sporne nekretnine nalaze u faktičkoj vlasti tuženog od 1971. godine, te da je on na tim nekretninama izgradio trafostanicu i skladište – radionicu. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbi člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Primjenom člana 58. Zakona o stvarnim pravima, sud je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog, naglasivši da tuženi nije uspio dokazati da se nalazi u zakonitom posjedu, odnosno da je posjed spornih nekretnina zasnovao na punovažnom pravnom osnovu.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 044665 20 Pž 3 od 30. decembra 2020. godine žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdio da je tuženi na osnovu građenja stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
7. Postupajući po uputama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je revizionom odlukom ukinuo raniju odluku drugostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, Kantonalni sud je naveo da predmet rješavanja o protivtužbenom zahtjevu predstavlja prethodno pravno pitanje u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 53. stav 2. tačka 6. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naglasivši da sud nije vezan za pravni osnov, čak ni onda kada je sadržan u tužbi, niti pogrešno označen pravni osnov može dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi na osnovu dosjelosti nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Međutim, cijeneći činjenicu da sud nije vezan za pravni osnov iz tužbe, Kantonalni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tuženi, na osnovu pravnog instituta građenje na tuđem zemljištu iz člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, postao vlasnik izgrađenih objekata i zemljišta koje služi za njihovu redovnu upotrebu. Kantonalni sud je istakao da apelant nije osporio da je tuženi graditelj i vlasnik izgrađenih objekata. Sud je dalje ukazao da, prema članu 345. Zakona o stvarnim pravima, objekat izgradnjom postaje sastavni dio zemljišta. Kako je protivtužbeni zahtjev osnovan, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se sporne nekretnine predaju apelantu u posjed.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem od 5. aprila 2021. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni pozitivnopravni propisi.
10. Apelant navodi da je drugostepeni sud izvršio intervenciju u petitu protivtužbenog zahtjeva tako što ga je promijenio, pa je tako naveo da je tuženi vlasništvo na spornim nekretninama stekao na osnovu građenja umjesto na osnovu dosjelosti, kako je protivtužbom i traženo. Osim toga, apelant navodi da je tuženi u žalbi prvi put iznio potpuno nove činjenice i tvrdnje koje nije isticao u prvostepenom postupku, tj. da je vlasništvo na spornim nekretninama stekao na osnovu građenja. Dalje se navodi da je osporena odluka drugostepenog suda suprotna ranije utvrđenim stavovima Vrhovnog i Ustavnog suda u identičnim ili sličnim činjenično-pravnim predmetima. U tom kontekstu, apelant je ukazao na više odluka Vrhovnog suda koje nije dostavio u prilogu apelacije, te na odluke Ustavnog suda br. AP-2157/08 i AP-3292/19. Apelant navodi da je drugostepeni sud priznao vlasništvo tuženom na nekretninama, koje su u zemljišnoj knjizi upisane kao državno vlasništvo s dijelom 1/1, iako kao stranka nije bila obuhvaćena država, odnosno općina. II.Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
12. Općinski sud je naveo da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je svojom odlukom od 5. aprila 2021. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
1. Tužba i njen sadržaj Član 53. stav (3) […] (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Član 207. stav 1.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Član 208. stav 1.
(1)Presuda se može pobijati:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;
2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
14. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 59. stav (4) Građenje na tuđem zemljištu (4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
Član 345.
Jedinstvenost nekretnine (1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno.
(2) Vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao da je apelant izjavio reviziju protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 044665 20 Pž 3 od 30. decembra 2020. godine i da je taj postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 5. aprila 2021. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena. Shodno tome, Ustavni zaključuje da, nakon što je postupak pred Vrhovnim sudom okončan na navedeni način, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja osporena presuda Kantonalnog suda. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1, člana 6. stav 1. i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
19. Apelant, u suštini, osporava primjenu relevantnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
20. Apelant smatra da je sud proizvoljno postupio kada je zaključio da činjenice koje su utvrđene tokom postupka ukazuju na drugi pravni osnov od onoga koji je naveden u protivtužbi. Ustavni sud podsjeća da sud u parničnom postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (član 2. stav 2. ZPP), te da nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva (član 53. stav 3. ZPP). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud, prema navedenim odredbama ZPP, donosi odluku i kada utvrđene činjenice ukazuju na drugi pravni osnov od onog koji su navele stranke. Naime, sud je vezan utvrđenim činjenicama, ali ne i pravnim osnovom na koji su se stranke pozvale. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio relevantno pravo kada je na utvrđene činjenice, iz kojih je nesporno utvrđeno da je tuženi na spornom zemljištu izgradio objekte, zaključio da je tuženi vlasnik spornog zemljišta po osnovu građenja na tuđem zemljištu, a ne po osnovu dosjelosti, na šta se tuženi pozvao. Stoga je Kantonalni sud na utvrđene činjenice primijenio odredbe člana 59. stav (4) i člana 345. Zakona o stvarnim pravima koje se odnose na građenje na tuđem zemljištu, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije promijenio „petit tužbe“, odnosno protivtužbe, jer je tuženi nesporno tražio utvrđenje prava vlasništva na izgrađenim objektima pozvavši se na pogrešan pravni osnov.
21. Nadalje, apelant navodi da je tuženi u žalbi prvi put iznio nove činjenice koje nije isticao u prvostepenom postupku, tj. da je vlasništvo stekao na osnovu građenja, a ne na osnovu dosjelosti. Međutim, navodi na koje ukazuje apelant nisu činjenične, nego su pravne prirode, što je tuženi mogao isticati u žalbi u smislu člana 208. ZPP. Naime, tuženi je u žalbi ukazao da je Općinski sud pogrešno primijenio relevantno pravo jer iz utvrđenih činjenica slijedi da je on stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Ukazivanje na pogrešnu primjenu prava u žalbi je žalbeni razlog i nije zabranjeno prema ZPP, za razliku od isticanja novih činjenica. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je relevantno pravo proizvoljno primijenjeno kada je sud riješio žalbene navode tuženog koji su se ticali pogrešne primjene materijalnog prava.
22. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je navedeni stav Kantonalnog suda u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda zauzetim u presudama pobliže pobrojanim u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da apelant navedene presude nije dostavio u prilogu apelacije, pa se Ustavni sud ne može očitovati o tim navodima. Što se tiče odluka Ustavnog suda br. AP-2157/08 i AP-3292/19, Ustavni sud zapaža da navedene odluke ne pokreću ni činjenična niti pravna pitanja koja su slična konkretnom predmetu. Naime, apelant u konkretnom slučaju problematizira primjenu načela iura novit curia na utvrđeno činjenično stanje, dok se odluke br. AP-2157/08 i AP-3292/19 odnose na stjecanje prava vlasništva na državnim šumama, nedostatak pasivne legitimacije, te utvrđenje da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
23. U odnosu na navode da je drugostepeni sud priznao vlasništvo tuženom na nekretninama koje su u zemljišnoj knjizi upisane kao državno vlasništvo s dijelom 1/1, iako kao stranka nije bila obuhvaćena država, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio da je apelant u tužbi naveo da je on vlasnik nekretnina u odnosu na koje je tuženi podnio protivtužbu. Osim toga, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant bio vlasnik nekretnina čiju predaju traži u posjed. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
25. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
26. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek, da je redovni sud zloupotrijebio pravo i da je diskriminiran. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava veže za kršenje prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, kao i da nema ništa što bi ukazivalo da je redovni sud „zloupotrijebio pravo“, niti je apelant svojim tvrdnjama učinio vjerovatnim da je diskriminiran. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana 14. Evropske konvencije koji se odnose na zabranu diskriminacije te zabrane zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog primijenivši drugačiji pravni osnov od onog koji je naveden u protivtužbi.
28. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji i kada iz stanja spisa nije vidljiva zloupotreba prava od strane Kantonalnog suda.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić