Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-465/21 (Privredno društvo „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/21

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-465/21, rješavajući apelaciju Privrednog društva „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Privrednog društva „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom žalbe koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240422 14 Rsž od 10. januara 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Privrednom društvu „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Privrednog društva „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240422 14 Rsž od 10.

januara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privredno društvo „Xylon Corporation“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnijelo je 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 240422 20 Rev od 28. decembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 240422 14 Rsž od 10. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1763/20 od 4. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 18. maja 2020. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice Mirzete Purišević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je 1. juna 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 14. juna 2022. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 29. juna 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 4. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužiteljica je 9. marta 2012. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta kao poslodavca radi zaštite prava iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 5 0 Rs 240422 12 Rs od 19. decembra 2013. godine utvrđeno je da je rješenjem o otkazu ugovora o radu od 20. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) tužiteljici nezakonito otkazan ugovor o radu, te poništeno sporno rješenje. Općinski sud je obavezao apelanta da tužiteljicu vrati na rad, tj. uspostavi joj radno-pravni status i rasporedi na poslove na kojima je radila ili druge odgovarajuće poslove.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljici spornim rješenjem otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 47. Pravilnika o radu. Dalje je navedeno da je tužiteljici stavljeno na teret da je u određenom periodu, svojim radnjama i kao saizvršilac s drugim licima, ukrala apelantu sirovine i materijal. Istaknuto je da je apelant proveo disciplinski postupak protiv tužiteljice i da je tužiteljici omogućio da iznese svoju odbranu, čime je ispunio svoju obavezu propisanu članom 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje, Općinski sud je ukazao je da je apelant za manjak trupaca, otpadnog materijala i piljevine saznao na osnovu izvještaja revizorske kuće, koji je apelantu dostavljen 8. februara 2012. godine. Utvrđeno je da je apelant 9. februara 2012. godine donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka, pa je nakon provedenog disciplinskog postupka, 20. februara 2012. godine, donio sporno rješenje u kojem je zaključeno da je apelant postupio u skladu sa članom 89. ZOR-a. Međutim, Općinski sud je ocijenio da apelant nije uspio dokazati postojanje razloga za otkaz tužiteljici. Zbog toga je zaključio da je sporno rješenje nezakonito i poništio ga je u smislu člana 96. ZOR-a. Također, u skladu s odredbom člana 96. stav 2. ZOR-a, Općinski sud je udovoljio i tužiteljicinom zahtjevu za vraćanje na posao.

10. Apelant je 7. januara 2014. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je 26. maja 2014. godine primio predmet na postupanje po apelantovoj žalbi. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 240422 14 Rsž od 10. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je apelant za manjak trupaca, otpadnog drva i piljevine saznao na osnovu izvještaja revizorske kuće koji je apelantu dostavljen 8. februara 2012. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da moment od kojeg se računa rok iz člana 89. ZOR-a počinje teći od dana poslodavčevog saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz. U konkretnom slučaju to je otuđenje apelantove imovine od strane pojedinih apelantovih zaposlenika. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant za navedene činjenice saznao prije 13. januara 2012. godine, kada je odlukom formirao Disciplinsku komisiju radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužiteljice i drugih zaposlenika. Dalje je ukazao da je od tog dana, u okviru propisanog roka, apelant objektivno imao dovoljno vremena da izvrši njihovu provjeru, budući da se sva potrebna dokumentacija nalazila kod apelanta (Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 236310 18 Rev od 21. marta 2019. godine). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je sporno rješenje doneseno nakon isteka zakonom propisanog roka iz člana 89. ZOR-a i da je nezakonito. Također je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je sporno rješenje nezakonito i zbog toga što apelant nije dokazao da su postojali razlozi za otkaz. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, niti ocijenio dokaze.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 240422 20 Rev od 28. decembra 2020. godine odbačena je apelantova revizija uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Osporeno rješenje je dostavljeno apelantu 25. januara 2021. godine. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te kršenju prava na obrazloženu presudu i pristup sudu.

14. Apelant navodi da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dali razloge za njegove žalbene/revizione navode, čime su prekršili njegovo pravo na pristup sudu i obrazloženu presudu. Dalje navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 89, 90. i 91. ZOR-a. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno i nezakonito uzeo 13. januar 2012. godine (dan početka vođenja disciplinskog postupka) kao dan saznanja za činjenice na kojima se zasniva vanredni otkaz, a ne 8. februar 2012. godine (dan prijema revizorskog izvještaja). U vezi s tim, ističe da je tek primanjem revizorskog izvještaja saznao za činjenice na kojima se zasniva vanredni otkaz za tužiteljicu, jer se konkretni disciplinski postupak vodio za više zaposlenika. Također smatra da se rok iz člana 89. ZOR-a računa od okončanja disciplinskog postupka, pošto je njegovim okončanjem utvrdio da je tužiteljica povrijedila radne dužnosti. Apelant također smatra da je Kantonalni sud paušalno zaključio da apelant nije dokazao postojanje razloga za otkaz i da je u potpunosti zanemario sve materijalne dokaze, iskaze svjedoka i parničnih stranaka, kao i apelantove žalbene navode. Također, smatra nezakonitim usvajanje tužbenog zahtjeva za vraćanje na posao jer je tužiteljica u međuvremenu zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ističe da je time tužiteljica izgubila pravo da uopće traži vraćanje na poslove koje je obavljala kod apelanta, u skladu sa stavovima Ustavnog suda iz Odluke broj AP-1777/12 i Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 P 085095 17 Rev od 19. septembra 2017. godine.

15. U pogledu kršenja prava na suđenje u razumnom roku apelant navodi da je na odluku o žalbi čekao šest godina. Dalje navodi da je zbog ovakve dužine postupka „nepotrebno trpio i trpi štetu“ najmanje na iznos zakonske zatezne kamate koju mora platiti tužiteljici. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu kašnjenja u postupku rješavanja žalbe, kao i troškove sastavljanja apelacije.

II.Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud smatra da donošenjem osporene odluke nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Navodi da je u osporenoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje.

17. Općinski sud navodi da je odluku donio u razumnom roku i da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenoj odluci. Smatra osnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku u pogledu dužine žalbenog postupka. Također smatra da Vrhovni sud nije obrazložio revizionu odluku, zbog čega je došlo od kršenja apelantovog prava na obrazloženu presudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. III.Apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju

18. Apelant ukazuje da je odgovor Kantonalnog suda na apelaciju neosnovan i paušalan, te da nije osporio niti jedan apelantov argument. Također ukazuje da ostaje pri apelacionim navodima. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. (4) i (5) (4) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(5) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

20. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 88. stav (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl .88. i 88. a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

Član 96. stav (2) tačka 1.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 28. decembra 2020. godine kojim je njegova revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 240422 14 Rsž od 10. januara 2020. godine koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-1763/20 (vidi tačku 2. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 20. marta 2020. godine, a da je apelaciju kojom je osporio tu presudu podnio 18. maja 2020. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je pokrenula tužiteljica protiv apelanta kao poslodavca radi zaštite prava iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

29. Apelant ukazuje da je u konkretnom postupku prekršeno njegovo pravo na pristup sudu. Također, apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te prekršio pravo na obrazloženu presudu.

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu).

31. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu zato što, kako navodi, Kantonalni sud „nije dao razloge za njegove žalbene navode“, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da Kantonalni sud donese odluku u kojoj je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, u smislu navedene prakse Evropskog suda, u postupku okončanom osporenom presudom ispitana je suština spora između apelanta i tužiteljice. Ta okolnost sama po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-218/02 od 23. jula 2004. godine i AP- 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu neosnovani.

32. U vezi s ostalim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

33. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio kada je zaključio da je sporno rješenje doneseno nakon isteka zakonskog roka iz člana 89. ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud razmotrio sva ključna pitanja koja se tiču pitanja dana saznanja za razloge zbog kojih se daje vanredni otkaz i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka (vidi tač. 8. i 11. ove odluke). Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ova utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je usvajanje tužbenog zahtjeva za vraćanje na posao nezakonito budući da je tužiteljica u međuvremenu zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Međutim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP-1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema uvjeta da u konkretnom slučaju primijeni stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP-1777/12 u vezi s konkretnim predmetom. Naime, u tom predmetu tuženi je pred redovnim sudovima problematizirao pitanje novog zaposlenja tužioca, te je u konačnici obavezan da tužiocu isplati manji iznos naknade po osnovu plaća jer ona nije dosuđena za period u kojem je tužilac radio kod drugog poslodavca. Također, Ustavni sud primjećuje i da apelant nije dostavio Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 P 085095 17 Rev od 19. septembra 2017. godine na koju se pozvao. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

35. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava. U odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka

37. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

38. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo dužinu trajanja žalbenog postupka, na šta je apelant izričito ukazao u apelaciji, a ne i prvostepenog postupka koji mu je prethodio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 7. januara 2014. godine, kada je apelant podnio žalbu, pa do 10. januara 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončao postupak. Dakle, predmet ocjene je period od šest godina. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja postupka.

39. S obzirom na to da se radi o hitnom postupku (član 420. Zakona o parničnom postupku), Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina žalbenog postupka u trajanju od šest godina a priori prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“. Naime, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, kao i okolnost da je odluka Kantonalnog suda donesena na sjednici vijeća, Ustavni sud smatra da dužina žalbenog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je do kršenja prava došlo zbog neažurnog postupanja Kantonalnog suda koji nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

41. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Troškovi sastavljanja apelacije

44. Uvezi sa apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak povodom žalbe trajao oko šest godina, pri čemu je dužini postupka odlučujuće doprinio Kantonalni sud kojem je trebalo oko pet godina i osam mjeseci da odluči o žalbi protiv prvostepene presude.

46. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić