Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2512/22 (I. B. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2512/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine. godine, u predmetu broj AP-2512/22, rješavajući apelacije koje su podnjeli Ismet Burović i Burović d.o.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ismet Burović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 900591 22 Pžp od 27. maja 2022. godine;
Burović d.o.o. Ilidža protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Pr 899994 22 Pžp od 30. maja 2022. godine i 65 0 Pr 921009 22 Pžp od 27. maja 2022. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2512/22
1. Ismet Burović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Ilidže, podnio je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 900591 22 Pžp od 27. maja 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, prvoapelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 56. st. (1) i (6) Zakona o PDV-u, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.
2. AP-2513/22
3. Burović d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Ilidže, kojeg zastupa prvoapelant kao zakonski zastupnik, podnio je 6. jula 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 899994 22 Pžp od 30. maja 2022. godine.
4. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, drugoapelant je oglašenim odgovornim za prekršaj iz čl. 56. stav (1) Zakona o PDV-u i čl. 6. stav (3) i 7. Uputstva o dostavljanju podataka iz knjigovodstvenih evidencija elektronskim putem (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Drugoapelantu je za navedeni prekršaj izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako za vrijeme od šest mjeseci ne izvrši ponovo takav ili teži prekršaj.
3. AP-2514/22
5. Drugoapelant, kojeg zastupa prvoapelant kao zakonski zastupnik, podnio je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 921009 22 Pžp od 27. maja 2022. godine.
6. U postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda, drugoapelant je oglašenim odgovornim za prekršaj iz čl. 56. stav (1) Zakona o PDV-u, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.
7. U obrazloženjima osporenih odluka, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 56. stav (1) Zakona o PDV-u propisano da je svaki PDV obveznik dužan voditi knjige sa dovoljno podataka, a članom 67. stav (1) tačka 13) je propisana sankcija za nepostupanje po navedenom članu. Nadalje, naveo je da je članom 1. Uputstva propisano da se podaci iz knjigovodstvene evidencije dostavljaju elektronskim putem. Također, naveo je da je članom 7. stav (2) Uputstva propisano da se elektronska evidencija vodi za jedan kalendarski mjesec, a stavom (1) tog člana je propisana obaveza dostavljanja elektronske evidencije do 20. u mjesecu po isteku poreznog perioda (prethodni mjesec). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nedostavljanje knjigovodstvenih evidencija ne predstavlja prekršaj. Naime, ukazao je da su apelantove obaveze propisane zakonom, te da njegovo suprotno postupanje pokreće prekršajnu odgovornost propisanu zakonom.
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem 2512/22. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7 Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je obaveza slanja knjigovodstvene evidencije elektronskim putem propisana Uputstvom, a ne zakonom, te da se podzakonskim aktima ne može propisivati prekršaj.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti su istakli i da su osporenim odlukama prekršena njihova prava iz člana 7. Evropske konvencije. Ove tvrdnje apelanti međutim ničim nisu potkrijepili, pa proizlazi da se one zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovni.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić