Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1497/21 (S.V. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na odbranu
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1497/21
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1497/21, rješavajući apelacije S. V. i Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije S. V. i Koje Nikolića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 11 od 18. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. V. (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 11 od 18. februara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1497/21.
2. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 29. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 11 od 18. februara 2021. godine i Presude Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1519/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1497/21.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 25, odnosno 28. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. aprila do 1. juna 2022. godine, koji su 18. aprila, 19. maja i 3. juna 2022. godine dostavljeni punomoćnicima apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjena nisu dostavljena u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, na način bliže opisan u izreci presude, učinili krivično djelo obljube sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZRS. Prvoapelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, dok je drugoapelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci.
8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je cijenio iskaz oštećene A. S. (u daljnjem tekstu: oštećena) s glavnog pretresa. U vezi s tim, sud je istakao da je na glavnom pretresu, kada je saslušana oštećena, bila prisutna zaposlenica Centra za socijalni rad, odnosno da je oštećena saslušana u skladu s odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti). Dalje, sud je naveo da je oštećena događaje ispričala s mnogo detalja (u presudi detaljno naveden sadržaj iskaza oštećene) i da je njen iskaz prihvatio kao istinit. Osim toga, Okružni sud je istakao da je iskaz oštećene doveo u vezu s iskazima posrednih svjedoka, nalazom vještaka neuropsihijatra, nalazom vještaka za telekomunikacije, nalazom ginekologa, mišljenjima saslušanih psihologa i pedagoga, zaposlenika Centra za socijalni rad i provedenim materijalnim dokazima. U odnosu na iskaze apelanata, Okružni sud je naveo da ih nije mogao prihvatiti kao istinite jer su u suprotnosti sa svim drugim izvedenim dokazima.
9. U odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, Okružni sud je istakao da s ciljem ekonomičnosti postupka nije bilo potrebno saslušanje više svjedoka na iste okolnosti. Takođe, sud nije prihvatio da se oštećena ponovo sasluša i suoči s apelantima, odnosno da se odredi ponovno neuropsihijatrijsko vještačenje oštećene jer bi oštećena iznova doživjela traumu, što je u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta. Sud je takođe naveo da je članom 187 Zakona o zaštiti propisana zabrana suočenja maloljetnika u takvim slučajevima, te da bi takvo saslušanje bilo u suprotnosti i sa članom 151 st. 4 i 5 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Dalje je naveo da je oštećenu „vještačio vještak neuropsihijatar i psiholozi nadležnih ustanova“, koje je odbrana imala mogućnost da ispita i tu je mogućnost koristila.
10. Okružni sud je dalje naveo da su od apelanata privremeno oduzeti mobilni telefonski aparati (u daljnjem tekstu: telefoni), te da je oduzimanje i deponovanje telefona izvršeno u skladu s naredbama suda. Sud je detaljno opisao sadržaj naredbi i način na koji su postupala ovlašćena službena lica i u vezi s tim je ukazao na potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o preuzimanju predmeta. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani prigovori odbrane da optužba nije otvorila i pregledala privremeno oduzete predmete u skladu sa članom 135 ZKPRS. U vezi s tim je naveo da je od apelanata privremeno oduzet po jedan telefon koji je detaljno opisan u potvrdama o oduzimanju predmeta, koje su svojeručno potpisali apelanti bez primjedbi. Sud je ukazao šta je propisano odredbama člana 132 st. 1 i 2 ZKPRS, te je naveo da ako popis predmeta nije moguć, u tom slučaju se vrši otvaranje predmeta u smislu člana 135 ZKPRS. Takođe je naveo da je Vrhovni sud takav stav zauzeo u više odluka. S obzirom na konkretnu situaciju, Okružni sud je zaključio da nije postojala tužiočeva obaveza da, u skladu s odredbama člana 135 ZKPRS, održi ročište za otvaranje i pregled tako individualno određenih predmeta. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi odbrane da je nalaz i mišljenje vještačenja telefona zasnovan na pravno nevaljanim dokazima.
11. U konačnici, Okružni sud je naveo da je cijeneći utvrđeno činjenično stanje zaključio da su apelanti izvršili obljubu s oštećenom – djetetom mlađim od 15 godina, odnosno da su oštećenoj učinili dostupnim foto-zapise s pornografskim sadržajem. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su apelanti i fizički i mentalno bili zreliji od oštećene, imajući u vidu da su u vrijeme izvršenja djela imali 43, odnosno 57 godina. Takođe je naveo da je utvrdio da su apelanti znali koliko godina je imala oštećena i koji je razred škole pohađala, budući da je znaju duže vremena. U vezi s tim, sud je zaključio da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja konkretnih krivičnih djela, za koja ih je i proglasio krivim.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 11 od 18. februara 2021. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao na diskreciono pravo suda da odbije dokazne prijedloge stranaka iz člana 278 stav 2 ZKPRS. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud dao relevantne razloge zbog kojih je smatrao da predloženi dokazi odbrane nisu bili potrebni, kao i zbog čega je odbio prijedlog odbrane za ponovno vještačenje oštećene. Vrhovni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe tako što je prihvaćen i izveden veći dio predloženih dokaza odbrane. Imajući to u vidu, sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da je odbrana na bilo koji način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, te da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti strana iz člana 14 ZKPRS. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je irelevantno da li je oštećena saslušavana više od dva puta i da li su zapisnici o njenom saslušanju u istrazi zakoniti ili nezakoniti dokazi budući da se na tim zapisnicima ne zasniva prvostepena presuda. Sud je istakao da se presuda zasniva na iskazu koji je oštećena dala na glavnom pretresu, a koji se nikako ne može smatrati dokazom proisteklim iz nezakonito pribavljenog dokaza. Vrhovni sud je takođe naveo da nalaz i mišljenje vještačenja telefona i SIM kartica, kao i zapisnici o „pretresanju“ i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nisu nezakoniti dokazi, što je pravilno utvrdio prvostepeni sud i o tome dao detaljne i valjane razloge.
13. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su u obrazloženju prvostepene presude svi provedeni dokazi ocijenjeni savjesno i brižljivo i na način propisan članom 295 stav 2 ZKPRS. Dalje je naveo da je prvostepeni sud analizirao iskaz oštećene dat na pretresu, da je taj iskaz pravilno ocijenio kao vjerodostojan i dao o tome valjano obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je naveo da kada se iskaz oštećene dovede u vezu s iskazima svjedoka optužbe, s neuropsihijatrijskim vještačenjem i vještačenjem telefona, onda nema sumnje u pravilnost ocjene vjerodostojnosti njenog iskaza. Dalje je istakao da je prvostepeni sud naveo sadržaj iskaza apelanata, ali ih je ocijenio kao neuvjerljive, dajući o tome valjane razloge. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnih djela i krivice apelanata.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti iznose identične tvrdnje koje su iznosili i tokom krivičnog postupka. Apelanti naročito ponavljaju da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitim dokazima – iskaz maloljetne oštećene i vještačenje telefona i SIM kartica. U vezi s tim, navode da je oštećena, suprotno odredbama člana 186 Zakona o zaštiti, saslušana u više navrata i da su je u istrazi direktno saslušala ovlašćena službena lica i tužilac, bez posredstva stručnog lica (pedagoga, psihologa). U odnosu na vještačenje telefona, navode da procedura oduzimanja, deponovanja i obezbjeđenja privremeno oduzetih predmeta nije provedena u skladu sa zakonskim odredbama, te da oduzeti predmeti nisu otvoreni i pregledani. Takođe, smatraju da im je povrijeđeno pravo na odbranu i princip jednakosti stranaka u postupku jer su odbijeni njihovi dokazni prijedlozi (saslušanje svjedoka, ponovno vještačenje oštećene i ulaganje materijalnih dokaza). Dalje navode da prvostepeni sud nije savjesno ocijenio dokaze, slijedom čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Pri tome posebno osporavaju iskaz oštećene tvrdeći da je kontradiktoran i u suprotnosti s drugim dokazima. Osim toga, apelanti smatraju da sud u postupku nije utvrdio odlučne činjenice koje čine biće krivičnog djela iz člana 172 KZRS, a koje se odnose na vrijeme i radnju izvršenja, te da li su apelanti imali svijest o starosti oštećene.
b) Odgovori na apelacije
15. Vrhovni i Okružni sud, te Tužilaštvo i Republičko tužilaštvo su istakli da su navodi apelanata neosnovani.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172.
(1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
(…) (3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 132. stav (1) i (2) (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i izdati o tome potvrdu.
(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135. stav (1) i (2) (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
Član 151. stav (4) (4) Prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, postupiće se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetnog lica obaviće se uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
18. Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/10, 61/13 i 68/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/10 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zabrana suočenja Član 187.
Ako se kao svjedok saslušava dijete ili maloljetnik koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine posebno osjetljivim, zabranjeno je vršiti njegovo suočenje sa osumnjičenim, odnosno optuženim.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelanti ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
21. Apelanti tvrde da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s prihvatljivošću dokaza, odnosno prihvatanja nezakonitih dokaza (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 46 i Akbay i ostali protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, broj predstavke 40495/15, stav 109). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6 Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, a Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korišćenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje.
22. U odnosu na prigovor apelanata da oduzeti predmeti nisu otvoreni i pregledani u skladu sa članom 135 ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da je članom 132 st. 1 i 2 ZKPRS propisano da će se nakon privremenog oduzimanja predmeta u zapisnik popisati oduzeti predmeti i izdati o tome potvrda, a ako popis predmeta nije moguć, onda će se predmeti staviti u omot i zapečatiti. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je članom 135 stav 1 ZKPRS propisano da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta vrši tužilac, a stavom 2 da je o tome dužan obavijestiti lice od kojeg je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su telefoni koji su privremeno oduzeti od apelanata tačno identifikovani u potvrdama o oduzimanju predmeta koje su apelanti potpisali bez ikakvih primjedbi, te da je Okružni sud zaključio da nije postojala tužiočeva obaveza da, u skladu s odredbama člana 135 ZKPRS, održi ročište za otvaranje i pregled tako individualno određenih predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-2079/13 zaključio: „Međutim, u situaciji kada su prilikom radnje pretresanja u zapisniku o pretresanju popisani oduzeti predmeti u smislu člana 126 u vezi sa članom 63 ZKPRS, te kada je takav zapisnik, bez primjedbi, potpisalo lice od kojeg su predmeti privremeno oduzeti, nema potrebe da oni budu zapečaćeni, pa shodno tome da budu, u smislu člana 135 ZKPRS, otvoreni i pregledani.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2079/13 od 20. aprila 2016. godine, tačke 43–48, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio da je oduzimanje i deponovanje privremeno oduzetih predmeta provedeno u skladu s naredbama suda (detaljno navedeno u tački 10 odluke). Što se tiče navoda apelanata o nezakonitosti korišćenja iskaza oštećene koje je dala u istrazi, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, razmatrajući identične prigovore apelanata, jasno obrazložio da se prvostepena presuda zasniva na iskazu oštećene s glavnog pretresa, a da su iskazi oštećene iz istrage irelevantni. Naime, na tim iskazima nije zasnovana prvostepena presuda, niti su oni uloženi i korišćeni kao dokazi. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra i ove prigovore neosnovanim u smislu prava na pravično suđenje.
23. U odnosu na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, broj predstavke 20524/92, stav 78, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110, te Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o krivici apelanata (vidi tačku 8 ove odluke). Osim toga, sud je obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazima apelanata. Dalje, Ustavni sud uočava da je Okružni sud obrazložio da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja konkretnih krivičnih djela, za koja ih je i proglasio krivim (vidi tačku 11 odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični navodi apelanata bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da prvostepena presuda sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnih djela i krivice apelanata, uz detaljnu analizu svih dokaza, na osnovu koje je izveden pravilan zaključak da je dokazano da su apelanti učinili konkretna krivična djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove navode apelanata ocjenjuje neosnovanim.
25. Osim toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njihove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42 i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine, predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je princip ravnopravnosti stranaka tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Taj princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, predstavka broj 14448/88, tačka 33 i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odbio provođenje određenih dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio svaki od dokaznih prijedloga (vidi tačku 9 odluke). Ustavni sud, takođe, ukazuje da je Vrhovni sud, razmatrajući o istim prigovorima apelanata, zaključio da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, te odbrana nije na bilo koji način dovedena u neravnopravni položaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove navode apelanata ocjenjuje neosnovanim.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zakonitosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da navodima apelanata nije dovedeno u pitanje njihovo pravo na odbranu.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić