Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/21 (M. Š.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-616/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-616/21, rješavajući apelaciju Mare Šobot, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Šobot podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 I 119420 20 Gž od 26. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Šobot (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 119420 20 Gž od 26. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 119420 18 I od 17. jula 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 20. marta 2013. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je Ugovor o poklonu zaključen između apelantice kao poklonodavca i M.K. (u daljnjem tekstu: izvršenik) kao poklonoprimca bez učinka i opozvan. Izvršenik je obavezan da apelantici vrati poklonjenu nekretninu (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), da trpi da se apelantica u javnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik te nekretnine, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje navedene presude. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 119420 18 I od 16. novembra 2018. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje ispražnjenjem i predajom sporne nepokretnosti u posjed te popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari radi naplate troškova parničnog postupka.
4. Rješenjem Registra zemljišta Osnovnog suda od 12. marta 2019. godine odbijen je upis zabilježbe izvršenja na spornim nekretninama, uz obrazloženje da su sporne nekretnine, nakon postupka izlaganja, upisane u zemljišnoknjižni uložak u kojem je kao vlasnik upisan A.K.
5. Podneskom od 10. februara 2020. godine apelantica je predložila da sud provede cijepanje sporne zemljišne parcele i izdvajanje idealnog dijela od 1/16, čiju predaju u posjed je zahtijevala. Apelantica je takođe promijenila predmet i sredstvo izvršenja na način da je zahtijevala da se izvršenje radi naplate troškova parničnog postupka provede zabilježbom izvršenja, procjenom i prodajom izvršenikovog preostalog suvlasničkog dijela na spornim nekretninama.
6. Osnovni sud je zaključkom od 4. juna 2020. godine obavijestio apelanticu da je treće lice upisano kao vlasnik spornih nekretnina i pozvao je da dostavi zemljišnoknjižni izvadak kao dokaz o vlasništvu na tim nekretninama. Apelantica je podneskom od 25. juna 2020. godine dostavila zemljišnoknjižni izvadak za sporne nekretnine.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 119420 18 I od 17. jula 2020. godine izvršni postupak je obustavljen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, kako bi se provela predaja nekretnine u posjed, bilo potrebno da je apelantica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili suvlasnik te nekretnine. U vezi s tim, sud je istakao da apelantica nije tražila „provođenje presude u zemljišnim knjigama“ s ciljem upisa prava vlasništva na nekretninama prema stanju prije zaključivanja ugovora o poklonu. Sud je takođe naglasio da tek nakon toga apelantica može zahtijevati fizičku diobu u vanparničnom postupku ili civilnu diobu u izvršnom postupku. Osnovni sud je dalje ukazao da nije moguće ni izvršenje prodajom spornih nekretnina radi naplate troškova parničnog postupka, jer nekretnine nisu u izvršenikovom suvlasništvu. Pri tome je istakao da apelantica nije ponudila ni ispravu koja je podobna za upis izvršenikovog prava, u smislu odredaba čl. 85, 87. i 88. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). S obzirom da apelantica nije postupila po zaključku suda od 4. juna 2020. godine, sud je ukazao da je izvršenje postalo nemoguće i obustavio je postupak na osnovu odredaba člana 78. ZIP. Konačno, sud je istakao da se neotklonjive procesne smetnje u parničnom postupku – litispendencija i presuđena stvar, ne primjenjuju shodno i u izvršnom postupku. Stoga je naveo da će apelantica, nakon ispunjenja uslova, moći podnijeti novi prijedlog za izvršenje.
8. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 I 119420 20 Gž od 26. novembra 2020. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda o obustavi postupka. Sud je dalje ukazao da je odredbama člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U vezi sa tim, sud je istakao da apelantica na osnovu sudske odluke, na osnovu koje je i pokrenula izvršni postupak, nije upisala svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige, već je nakon postupka izlaganja kao vlasnik spornih nekretnina upisano treće lice, A.K, čija se savjesnost po zakonu pretpostavlja. Stoga je sud zaključio da je apelantica izgubila pravo da na osnovu te presude zahtijeva povrat spornih nekretnina. U vezi sa tim zaključkom, sud se pozvao na odredbu člana 35. Zakona o vlasništvu kojom je propisano da se pravo vlasništva stečeno pravosnažnom sudskom odlukom ne može suprotstaviti pravu savjesnog lica, koje je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige upisalo svoje pravo prije nego što je zatražen upis prava vlasništva stečenog na osnovu sudske odluke.
9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su „presudom Osnovnog suda od 20. marta 2013. godine poništene sve radnje koje su učinjene nakon donošenja te presude, uključujući i radnje u postupku izlaganja nekretnina“. Takođe navodi da su izlaganjem sporne nekretnine samo promijenile identifikacioni broj. Apelantica nadalje navodi da su je sudovi proizvoljnom primjenom prava lišili svake mogućnosti da namiri svoje potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom. Konačno, apelantica navodi da su sudovi vodili izvršni postupak kao da se radi o spornom pravu, a ne o izvršenju prava koje je utvrđeno pravosnažnom presudom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za zaključak da je izvršenje nemoguće jer apelantica nije dostavila dokaz o svom i izvršenikovom suvlasništvu na nekretninama koje su bile predmet izvršenja, slijedom čega su obustavili izvršenje primjenom odredaba člana 78. ZIP. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi jasno ukazali da je apelantica propustila da na osnovu presude, na osnovu koje je i pokrenula izvršni postupak, upiše svoje pravo vlasništva na spornim nekretninama u javnu evidenciju, te je, nakon postupka izlaganja nekretnina, kao njihov vlasnik upisano treće lice. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao navode koji su pokretali slično pravno pitanje (promjene vlasnika nekretnine prije upisa zabilježbe rješenja o izvršenju) i da nije smatrao proizvoljnim što su redovni sudovi u takvoj situaciji obustavili izvršni postupak (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 250/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 44, AP 7481/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 33. i AP 3201/10 od 27. februara 2014. godine, tač. 61. i 62, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila zakonom propisan pravni lijek - žalbu protiv prvostepenog rješenja. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantičinim uspjehom u postupku okončanom osporenim rješenjem, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić