Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2083/22 (M. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2083/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2083/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Marinković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Marinković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 028333 21 U od 18. marta 2022. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Marinković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025141 21 Uvp od 30. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna podnio je 7. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 028333 21 U od 18. marta 2022. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025141 21 Uvp od 30. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka od 15. aprila 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Navedenim rješenjem je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja prvostepenog organa vještačenja od 20. jula 2018. godine utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost – smanjena radna sposobnost u smislu člana 49. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 20. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
3. Fond PIO je u obrazloženju rješenja naveo da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja drugostepenog organa vještačenja od 12. juna 2019. godine utvrđena saglasnost s prvostepenim nalazom, ocjenom i mišljenjem organa vještačenja. Zatim, utvrđeno je da apelant ne može obavljati poslove dosadašnjeg radnog mjesta, ali da s preostalom radnom sposobnošću može obavljati poslove drugog radnog mjesta, koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, uz poštovanje propisanih mjera. Takođe, utvrđeno je da je apelantova smanjena radna sposobnost posljedica bolesti 50% i oštećenja van posla 50%, koje oštećenje ne postoji po listi tjelesnih oštećenja. Slijedom navedenog, Fond PIO je zaključio da apelant nije ispunio uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju na osnovu gubitka radne sposobnosti.
4. Presudom Okružnog suda od 19. novembra 2020. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno je navedeno rješenje Fonda PIO.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je osporeni akt Fonda PIO nepravilan i nezakonit jer su apelantovo zdravstveno stanje i radna sposobnost ocijenjeni prema odredbi člana 49. stav 2. Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da se apelant nalazi van obaveznog osiguranja, te da se navedena odredba primjenjuje samo za lica koja su u obaveznom osiguranju. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se apelantovo zdravstveno stanje i radna sposobnost trebaju ocijeniti prema odredbi člana 49. stav 3. Zakona o PIO. Navedenom odredbom je propisano da gubitak radne sposobnosti postoji kada se utvrdi da je osiguranik u obaveznom osiguranju trajno nesposoban za rad na radnom mjestu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koji je obavljao prije prestanka osiguranja. S obzirom na to da je apelant tvrdio da je invalidnost posljedica povrede na radu, Okružni sud je naveo da se organ vještačenja trebao izjasniti o nastaloj povredi. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se Fond PIO u ponovnom postupku treba izjasniti o apelantovoj povredi na radu, kao i izvršiti ocjenu njegovog zdravstvenog stanja i radne sposobnost u skladu sa članom 49. stav 3. Zakona o PIO u odnosu na posao koji je apelant obavljao prije prestanka osiguranja.
6. U ponovnom postupku, postupajući po presudi Okružnog suda od 19. novembra 2020. godine, Fond PIO je rješenjem od 10. decembra 2020. godine odbio apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
7. Presudom Okružnog suda od 18. marta 2022. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Fonda od 10. decembra 2020. godine.
8. U međuvremenu, presudom Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine uvažen je zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje odluke, presuda Okružnog suda od 19. novembra 2020. godine je preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 49. stav 2. Zakona o PIO. U vezi s tim, naveo je da tumačenjem pobijane presude proizlazi da se licima koja se nalaze van osiguranja uopšte ne može utvrđivati smanjena radna sposobnost. Naime, ukazao je da se termin „osiguranik“ koristi za sve podnosioce zahtjeva za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti, dakle i na apelanta, bez obzira na to što se nalazi van obaveznog osiguranja. Osim toga, naveo je da se nalazi, ocjene i mišljenja organa vještačenja Fonda PIO ne mogu dovesti u sumnju. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je dijagnoza, koja je utvrđena apelantu, posljedica povrede u saobraćajnoj nezgodi, te da apelant nije dokazao da se radi o povredi na radu. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi prvostepenog suda da se Fond PIO trebao izjasniti u pogledu navedene povrede. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pobijanom presudom osporeni akt Fonda PIO nepravilno poništen, te da su stoga ostvareni razlozi nezakonitosti navedene presude.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka – u odnosu na presudu Okružnog suda od 18. marta 2022. godine
15. Imajući u vidu da apelant u obrascu apelacije nije naveo datum prijema osporene presude Okružnog suda, Ustavni sud je uvidom u sistem za upravljanje predmetima (CMS) redovnog suda utvrdio da je apelant primio osporenu presudu 4. aprila 2022. godine. Budući da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno.
Dopustivost prima facie – u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju na osnovu gubitka radne sposobnosti, slijedom čega je preinačio nižestepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman