Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2158/22 (M. V.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2158/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2158/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Momčilo Vujanić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momčilo Vujanić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 072438 22 Gž od 23. veljače 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Vujanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Marko Raguž i Danijel Raguž, odvjetnici iz ZOU „Raguž“, podnio je 10. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 072438 22 Rev od 29. travnja 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 072438 22 Gž od 23. veljače 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 072438 21 P od 1. prosinca 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1056/22 od 20. travnja 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 29. travnja 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda obvezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond Republike Srpske) na ime regresnog duga isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostupanjske presude.
4. U obrazloženju prvostupanjske presude Osnovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da se dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali apelant s vozilom koje nije bilo registrirano niti osigurano od autoodgovornosti i vozač drugog vozila koje je u vlasništvu treće osobe. Također, utvrđeno je da je tužitelj u posebno provedenom postupku isplatio naknadu štete trećoj oštećenoj osobi. Međutim, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom postupku sporno „pitanje krivnje za navedenu prometnu nezgodu“. U svezi s tim, naveo je da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke utvrdio da je apelant odgovoran za prometnu nezgodu. Sud je obrazložio da je navedeni nalaz sačinjen po tužiteljevom zahtjevu u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva prema trećoj osobi, te da ga je, sukladno tome, cijenio kao privatnu ispravu. S obzirom na to da apelant nije predlagao provođenje nijednog dokaza na okolnosti uzroka i načina nastanka prometne nezgode, Osnovni sud je zaključio da navedeni nalaz i mišljenje nisu dovedeni u pitanje.
5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, pravilno utvrdio da je apelant odgovoran za navedenu prometnu nezgodu. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 51. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da je tužitelj obvezan naknaditi štetu trećoj oštećenoj osobi ako štetu prouzrokuje vozač čiji vlasnik nije zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Također, ukazao je da tužitelj ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, tj. od vozača koji nije bio osiguran u smislu odredbe članka 54. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao apelanta da tužitelju isplati novčani iznos na ime regresnog duga.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava nalaz i mišljenje vještaka prometne struke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. svibnja 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, tako da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tih sudova. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman