Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1281/21 (K. K. i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1281/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1281/21, rješavajući apelaciju Katarine Klasan i Verice Vrbanjić-Klasan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Katarine Klasan i Verice Vrbanjić-Klasan.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Katarini Klasan i Verici Vrbanjić-Klasan u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Katarine Klasan i Verice Vrbanjić-Klasan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Katarina Klasan i Verica Vrbanjić-Klasan (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Gradiške, koje zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnijele su 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 02467 20 Rev od 27. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženog Vlade Kmezića i Vjekoslava Kmezića (posredstvom staraoca za poseban slučaj advokata Dušana Todorovića iz Gradiške kojeg je rješenjem imenovao Centar za socijalni rad Gradiška zato što mu je boravište nepoznato; u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 24. avgusta 2022. i 6. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. oktobra 2022. godine, a Vrhovni sud 6. septembra 2022. godine. Okružni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. Odgovor Osnovnog suda je 7. oktobra 2022. godine dostavljen punomoćniku apelantkinja radi izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene – tok postupka
5. Pravni prednik apelantkinja Ljubo Klasan i pravni prednik ostalih tužilaca Pero Tomić (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantkinja i prednik ostalih tužilaca) podnijeli su tužbu protiv tuženih 24. jula 1991. godine radi ispunjenja kupoprodajnih ugovora i izdavanja valjane isprave za zemljišnoknjižni prijenos prava svojine. Ugovorom zaključenim pred svjedocima 31. marta 1963. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) prvotuženi je pravnom predniku apelantkinja za ugovorenu cijenu prodao zemljište u površini od deset dunuma (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Drugim ugovorom zaključenim u julu 1963. godine prvotuženi je pravnom predniku ostalih tužilaca prodao zemljište u površini od 14 dunuma.
6. Rješenjem suda od 30. juna 1994. godine prekinut je postupak po tužbi apelantkinja i ostalih tužilaca zbog ratnih okolnosti, uz napomenu da će se postupak nastaviti na inicijativu stranaka.
7. Prednik apelantkinja je preminuo 4. decembra 2002. godine. Na inicijativu apelantkinja, Osnovni sud je 3. marta 2003. godine donio rješenje o nastavku parničnog postupka. Prvotuženi je „u odgovoru na tužbu s protivtužbom podneskom od 20. avgusta 2003. godine“ u cijelosti osporio tužbeni zahtjev apelantkinja i ostalih tužilaca.
8. Osnovni sud je presudom od 14. oktobra 2016. godine usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja i ostalih tužilaca, a odbio protivtužbeni zahtjev tuženih. Međutim, rješenjem Okružnog suda od 9. novembra 2017. godine žalbe tuženih su usvojene, presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporene presude
9. Apelantkinje i ostali tužioci su 16. odnosno 18. maja 2018. godine konačno uredili tužbeni zahtjev. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 002467 13 P 2 od 30. oktobra 2018. godine odbio tužbene zahtjeve apelantkinja i ostalih tužilaca kojima su tražili da se utvrdi da su apelantkinje na spornim nepokretnostima i na objektima sagrađenim na tim nepokretnostima (površine 10 dunuma) stekle pravo susvojine s dijelom od po ½ (stav II izreke), a da su ostali tužioci na osnovu održaja stekli susvojinu s dijelom od po 1/3 na nepokretnostima i na objektima sagrađenim na tim nepokretnostima (površine 14 dunuma, stav I izreke). Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se djelimično raskinu kupoprodajni ugovori zaključeni 1963. godine s prednikom apelantkinja i s prednikom ostalih tužilaca za dio nepokretnosti precizno označenih parcela, za koje apelantkinja i ostali tužioci, kao ni njihovi pravni prednici nisu isplatili kupoprodajnu cijenu. Takođe je usvojen protivtužbeni zahtjev kojim su tuženi tražili da sud utvrdi da su apelantkinje i ostali tužioci po pravu predstavljanja suvlasnici i suposjednici dijela nepokretnosti precizno označenih parcela, za koje je isplaćena kupoprodajna cijena, te su tuženi obavezani da to priznaju i da im izdaju ispravu podobnu za upis u zemljišne knjige. Osim toga, apelantkinje i ostali tužioci su obavezani da u roku od 15 dana od dana prijema presude prvotuženom predaju u posjed dio nepokretnosti u odnosu na koje su kupoprodajni ugovori raskinuti, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Suprotno tome, presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se apelantkinje i ostali tužioci obavežu da im naknade štetu zbog nekorišćenja spornih nepokretnosti.
10. Osnovni sud je utvrdio da su pravni prednici apelantkinja i ostalih tužilaca kao kupci s prvotuženim kao prodavcem zaključili ugovore o kupoprodaji spornih nepokretnosti 31. marta 1963. i 13. jula 1963. godine. Prednik apelantkinja je od prvotuženog kupio zemljište površine deset dunuma za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 290.000,00 tadašnjih dinara. Takođe je utvrđeno da je prednik apelantkinja prvotuženom položio kaparu na ime kupoprodajne cijene za navedene nepokretnosti u iznosu od 50.000,00 dinara, koji iznos odgovara površini od 1724 m. Dalje je utvrđeno da apelantkinje uživaju i razliku u površini spornih nepokretnosti od 8486 m², za koju ni one niti njihov pravni prednik nisu prvotuženom isplatili razliku kupoprodajne cijene. Isto je utvrđeno i u odnosu na ostale tužioce.
11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 28 i 30 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) za sticanje prava svojine održajem na spornim nepokretnostima u dijelu nepokretnosti za koji nije isplaćena kupoprodajna cijena, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelantkinja i ostalih tužilaca. Naročito, Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije ispunjen treći bitan elemenat za sticanje prava svojine na osnovu održaja, tj. savjesnost posjeda. Naime, Osnovni sud je naveo da su prednici apelantkinja i ostalih tužilaca nesavjesni posjednici spornih nepokretnosti, što proizlazi i iz činjenice da su u tužbi od 24. jula 1991. godine naveli da su se u više navrata obraćali tuženima da izvrše prijenos prava svojine na nepokretnostima za koje je isplaćena kupoprodajna cijena. Iz navedenog slijedi da su pravni prednici apelantkinja i ostalih tužilaca priznali da ugovorena kupoprodajna cijena nije isplaćena u cijelosti, već samo dio cijene.
12. Osnovni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 37 ZOSPO-a propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, ali da pri tome mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i da pravo na podnošenje takve tužbe ne zastarijeva. Prema tome, imajući u vidu da je prvotuženi dokazao da je vlasnik sporne nepokretnosti čiji se povraćaj traži u dijelu za koji nije plaćena kupoprodajna cijena i koje se nalaze u posjedu apelantkinja i ostalih tužilaca, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev prvotuženog i u tom dijelu ocijenio osnovanim njegov zahtjev da se djelimično raskinu kupoprodajni ugovori od 31. marta 1963. i 13. jula 1963. godine. Takođe, primjenom odredbe člana 37 ZOSPO-a Osnovni sud je zaključio da su apelantkinje i ostali tužioci dužni da prvotuženom predaju u posjed te dijelove spornih nepokretnosti.
13. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 002467 19 Gž 3 od 25. septembra 2019. godine žalba apelantkinja i ostalih tužilaca je usvojena i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke u pogledu tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se utvrdi da su održajem postali suvlasnici spornih nepokretnosti s dijelom od po ½ odnosno 1/3. Takođe, presuda je preinačena i u usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu prvotuženog (vidi tačku 9 ove odluke).
14. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 28 st. 2 i 4 ZOSPO-a propisano da savjestan i zakonit držalac nepokretnosti na koje drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na toj stvari dosjelošću protekom deset godina. Stavom 4 citiranog člana propisano je da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na toj stvari dosjelošću protekom 20 godina. Okružni sud je takođe naveo da je 1. januara 2010. godine stupio na snagu Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZSP) i da je odredbom člana 356 tog zakona propisano da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava koji su započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati prema odredbama tih propisa. Kako je to slučaj u konkretnom predmetu, Okružni sud je naveo da je prvotuženi prodao sporne nepokretnosti prednicima apelantkinja i ostalih tužilaca, da su oni bili u posjedu navedenih nepokretnosti do svoje smrti 4. decembra 2002. odnosno 7. oktobra 2012. godine, te da ih niko nije smetao u posjedu. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da su na strani prednika apelantkinja i ostalih tužilaca „bili ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na [spornim nepokretnostima] putem održaja, tj. savjesnim posjedovanjem [spornih] nepokretnosti u vremenu više od dvadeset godina“. Okružni sud je takođe ocijenio osnovanim prigovor apelantkinja i ostalih tužilaca o zastari potraživanja prvotuženog u pogledu djelimičnog raskida kupoprodajnih ugovora. U vezi s tim je ukazao da je prvotuženi takav zahtjev mogao postaviti u skladu s odredbom čl. 124 i 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) u desetogodišnjem roku, ali da je on protivtužbeni zahtjev „postavio tek podneskom od 20. decembra 2013. godine“. Stoga je Okružni sud zaključio da je zahtjev prvotuženog za raskid ugovora zastario i u skladu sa svim navedenim preinačio prvostepenu presudu.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine reviziju prvotuženog djelimično usvojio i presudu Okružnog suda preinačio u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužilaca tako što je žalbe apelantkinja i ostalih tužilaca djelimično usvojio i prvostepenu presudu „u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu“ preinačio. Shodno tome, Vrhovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja i ostalih tužilaca tako što je utvrdio da su održajem postali suvlasnici dijela spornih nepokretnosti za koje je kupoprodajna cijena isplaćena, što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se te nepokretnosti uknjiže na apelantkinje i ostale tužioce. Dalje, presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja i ostalih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu održaja postali suvlasnici spornih nepokretnosti u preostalom dijelu, kako je to definisano ugovorima o kupoprodaji. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju prvotuženog i presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu apelantkinja i ostalih tužilaca odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda u dijelu u kojem je usvojen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed nepokretnosti, a apelantkinje i ostali tužioci obavezani da tuženima predaju u posjed nepokretnosti za koje nije isplaćena kupoprodajna cijena. Međutim, revizija prvotuženog je odbijena u dijelu koji se ticao njegovog zahtjeva za djelimični raskid kupoprodajnih ugovora u odnosu na sporne nepokretnosti za koje nije plaćena kupoprodajna cijena, kao i u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su apelantkinje i ostali tužioci po pravu predstavljanja suvlasnici i suposjednici nepokretnosti za koje je cijena isplaćena.
16. Vrhovni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi ZOSPO-a pa je naveo da se, prema članu 72 stav 3 ZOSPO-a, savjesnost pretpostavlja. Dalje, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelantkinje i ostali tužioci, a ni njihovi pravni prednici nisu dokazali da su prvotuženom isplatili punu ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Stoga se oni ne mogu smatrati savjesnim držaocima ukupne površine zemljišta koje je bilo predmet kupoprodajnih ugovora, nego samo onog dijela za koji je isplaćena kupoprodajna cijena. Vrhovni sud je takođe istakao da su i tužioci u tužbi naveli da su se u više navrata obraćali prodavcu radi prijenosa prava svojine na kupljenim nepokretnostima „koje su u cijelosti isplaćene“. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da su tužioci već u tužbi izrazili spremnost za formiranje parcele koja je srazmjerna plaćenom dijelu. Vrhovni sud je ocijenio da su i apelantkinje i ostali tužioci imali saznanja o tome da kupoprodajna cijena za sporne nepokretnosti nije u cijelosti isplaćena i da nepokretnosti koje su držali u posjedu nisu u cijelosti njihove. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelantkinje i ostali tužioci nemaju pravni osnov za držanje u posjedu nepokretnosti za koje nije plaćena kupoprodajna cijena. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da tuženi nisu putem suda tražili ispunjenje ugovorne obaveze plaćanja kupoprodajne cijene, kao i da su protivtužbeni zahtjev za djelimični raskid kupoprodajnih ugovora postavili tek 2015. godine, zbog čega je nastupila zastara za takvo potraživanje iz člana 371 ZOO-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
17. Apelantkinje navode da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
18. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i dužini trajanja postupka. Ističu da su sporne nepokretnosti stečene održajem i prije podnošenja tužbe. Apelantkinje navode da je njihov pravni prednik bio savjestan i zakonit posjednik spornih nepokretnosti koje je kupio 1963. godine. Stoga su ukazale na proizvoljnu primjenu odredbi ZOSPO-a jer, kako navode, za zakonit i savjestan posjed je bilo potrebno da protekne rok od deset godina, a proteklo je „punih 28 godina“. Naime, apelantkinje smatraju da je 20 godina savjesnog i zakonitog posjeda proteklo od sačinjavanja kupoprodajnog ugovora 1963. godine, a do podnošenja tužbe još osam godina. Takođe navode da je tuženi 31. marta 1963. godine prodao njihovom predniku sporne nepokretnosti – deset dunuma zemlje, te da ih niko nije smetao u mirnom i savjesnom posjedu. Prema tome, apelantkinje tvrde da su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na navedenim nepokretnostima održajem. Takođe smatraju da su zbog dužine trajanja parničnog postupka pretrpjele nematerijalnu štetu.
b) Odgovori na apelaciju
19. Osnovni sud smatra neosnovanim navode apelantkinja jer iz tužbe njihovog pravnog prednika proizlazi da je i sam naveo da kupoprodajnu cijenu nije u isplatio cijelosti, što je konstatovao i Vrhovni sud. Osnovni sud je dalje naveo da je rješenjem tog suda od 30. juna 1994. godine postupak u toj pravnoj stvari bio prekinut zbog ratnih okolnosti i da je nastavljen na inicijativu apelantkinja tek 3. marta 2003. godine.
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim stavovima navedenim u obrazloženju presude suda. Stoga, Vrhovni sud navode apelantkinja smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 – odluka US, 45/2009 – odluka US, 49/2009 i 61/2013)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10. Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Savjestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.
Savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. Savjestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
Savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Nasljednik postaje savjestan držalac od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan držalac, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.
Zaštita prava svojine
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 72.
Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savjesnost državine se pretpostavlja.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelantkinje smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/
3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na osporene odluke
27. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 5287/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
28. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelantkinja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za djelimično odbijanje tužbenih zahtjeva apelantkinja, odnosno za djelimično udovoljavanje protivtužbenom zahtjevu tuženih. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naročito detaljno obrazložio zaključak da ni apelantkinje niti njihovi pravni prednici nisu bili savjesni posjednici ukupne površine spornih nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, već samo onog dijela kupljenih nepokretnosti za koji je isplaćena kupoprodajna cijena. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelantkinje i njihov pravni prednik tužbeni zahtjev upravo zasnivali na tvrdnjama da su pravo svojine stekli na osnovu održaja. Međutim, prema relevantnim odredbama ZOSPO-a, nesporno je da je pitanje savjesnosti ključno za primjenu navedene odredbe. U takvim okolnostima, s obzirom na činjenična utvrđenja prvostepenog suda i sadržaj relevantnih odredbi ZOSPO-a, Ustavni sud ne smatra da postoji bilo kakva proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da apelantkinje kao nesavjesne posjednice dijela spornih nepokretnosti za koje nije plaćena kupoprodajna cijena nisu mogle steći pravo svojine održajem. Osim toga, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj člana 37 ZOSPO-a, na kojem je zasnovana osporena odluka vezana za protivtužbeni zahtjev tuženih, smatra da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je obavezao apelantkinje da tuženima predaju u posjed dio spornih nepokretnosti za koje nije plaćena cijena. Takođe, apelantkinje ne navode niti Ustavni sud zapaža da su u sprovedenom postupku prekršene neke procesne garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantkinja na pravično suđenje u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom 1. januara 2021. godine u Republici Srpskoj stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je u vezi s tim već utvrdio da pravna sredstva predviđena tim zakonom (zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i obeštećenje) predstavljaju efektivan pravni lijek koji apelanti u skladu s principom supsidijarnosti treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, s obzirom na dugotrajnost postupka i činjenicu da je osporena presuda donesena neposredno nakon stupanja na snagu tog zakona, Ustavni sud smatra svrsishodnim da razmotri navode apelantkinja o dužini trajanja postupka okončanog osporenom odlukom. Suprotno postupanje bi u datim okolnostima predstavljalo pretjeran teret za apelantkinje.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „razumnost“ dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
32. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 3. marta 2003. godine kada je Osnovni sud po zahtjevu apelantkinja donio rješenje o nastavku postupka do 27. januara 2021. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelantkinje koristile, donio presudu kojom je meritorno okončan predmetni parnični postupak. Iz navedenog proizlazi da relevantan period iznosi 17 godina i deset mjeseci.
33. Uzimajući u obzir brojnost stranaka u postupku, te „višeslojnost“ tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, kao i činjenična i pravna pitanja koja je trebalo utvrditi i raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantkinje svojim ponašanjem nisu uticale da ukupnu dužinu postupka.
34. U odnosu na doprinos redovnih sudova ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio dvije odluke. Prvu je donio nakon 13 godina i sedam mjeseci računajući od datuma kada je postupak nastavljen (3. marta 2003. godine), pa je ona ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Osnovni sud je odlučio u periodu od oko godinu dana. Uzimajući u obzir da su Okružni i Vrhovni sud relativno brzo postupali po izjavljenim pravnim lijekovima, nesumnjivo je da je od ukupnog perioda trajanja postupka od 17 godina i 10 mjeseci odlučivanje pred Osnovnim sudom trajalo (u dva navrata) nepunih 15 godina. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cjelini i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je taj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri uticalo neefikasno postupanje Osnovnog suda, koje taj sud nije opravdao bilo kakvim razlozima.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelantkinja na suđenje u „razumnom roku“ kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–
34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinjama treba isplatiti iznos od po 1.500,00 KM.
37. Tu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantkinjama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
38. Apelantkinje smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinje te tvrdnje, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelantkinja na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Nediskriminacija
39. Ustavni sud zapaža da apelantkinje smatraju da je povrijeđen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Uzimajući u obzir akcesornu prirodu člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinje nisu izjasnile u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisane, kao i da navodnu diskriminaciju nisu učinile ni vjerovatnom budući da nisu navele osnov navodne diskriminacije, uporednu grupu, niti u čemu se ogleda njihov različit tretman u odnosu na uporednu grupu. Zbog toga, Ustavni sud neće posebno ispitivati te navode.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi utvrđenja prava svojine održajem trajao 17 godina i deset mjeseci.
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne, logične i argumentovane razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava i zaključka da su apelantkinje i njihov pravni prednik bili nesavjesni.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić