Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/21 (B. K. i drugi)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obustava postupka - apelant umro
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-458/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller, i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. ožujka 2023. godine, u predmetu broj AP 458/21, rješavajući apelaciju Bora Kosa i dr., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) članka 58. i članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Kosa i Slavice Kos podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 111810 19 Gž 2 od 14. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Bora Kosa protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 111810 19 Gž 2 od 14. prosinca 2020. godine, zato što je apelant umro.
OBRAZLOŽENJE
1. Bore Kos, Goran Kos i Slavica Kos (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelantica ili apelanti) koje zastupa Zoran Nedimović, odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su 9. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 111810 19 Gž 2 od 14. prosinca 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 111810 18 P3 od 8. listopada 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 111810 18 P3 od 8. listopada 2019. godine koja je ispravljena rješenjem od 8. listopada 2019. godine, obvezani su apelanti da tužiteljima D. K. i S. K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplate iznos od po 1.595,00 KM i to na način da prvoapelant treba isplatiti iznos od 1.387,00 KM, drugoapelant iznos od 1.385,00 KM i apelantica iznos od 420,00 KM. Također, apelanti su obvezani da tužiteljima nadoknade troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru od 19. srpnja 2005. godine, za zakonske nasljednike R. P. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) proglašena njena braća prvoapelant, R. K. i K. K. Ti nasljednici u ostavinskom postupku nisu prijavili da je brat ostaviteljice bio i M.K. koji je ranije preminuo i da su tužitelji njegovi nasljednici. Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Prijedoru od 31. ožujka 2008. godine utvrđeno je da tužiteljima na temelju prava predstavljanja iza preminulog oca M. K. pripada pravo suvlasništva na određenim nekretninama. Međutim, u međuvremenu je Osnovni sud u Prijedoru donio dopunsko rješenje o nasljeđivanju od 8. prosinca 2006. godine, kojim su prvoapelant, R. K. i K. K. proglašeni nasljednicima i na naknadno pronađenoj imovini, odnosno novčanim sredstvima koja su se odnosila na staru deviznu štednju. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su 13. ožujka 2007. godine prvoapelant, R. K. i K. K. podnijeli zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje i da je stanje na taj dan iznosilo po 2.448,42 eura za svakog nasljednika. Ministarstvo financija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je u odgovoru na zahtjev od 30. kolovoza 2011. godine navelo da su tužitelji obaviješteni da je Ministarstvo primilo dopis Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka (u daljnjem tekstu: Agencija) prema kojemu su prvoapelantu, R.K. i apelantici na temelju Dopunskog rješenja o nasljeđivanju isplaćeni iznosi od po 2.000,00 KM a za ostatak iznosa od po 2.434,49 KM su emitirane obveznice. Iz odgovora na zahtjev i kopije potvrde o verifikaciji od 3. listopada 2014. godine, utvrđeno je da su prvoapelant, B. K. i K. K. svoja sredstva prenijeli na nasljednike i da je posljednja isplata izvršena 28. veljače 2013. godine. Drugoapelanta je naslijedio R. K, a K. K. su, pored ostalih, naslijedili apelantica (supruga), prvoapelant, drugoapelant i tužitelji. Zbog toga su tužitelji u tužbi zahtijevali da se utvrdi da im pripada pravo na nasljeđivanje stare devizne štednje i da im tuženi isplate novčane iznose precizirane u tužbi.
4. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je ostaviteljica imala novčana sredstva koja su se odnosila na staru deviznu štednju i da u dopunskom rješenju nije naveden iznos stare devizne štednje. Međutim, Osnovni sud je naveo da su njezini nasljednici i to prvoapelant, R. K. i K.K. podnijeli zahtjeve za verifikaciju stare devizne štednju u jednakim iznosima i to na temelju dopunskog rješenja o nasljeđivanju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da iz provedenih dokaza proizlazi se radi o staroj deviznoj štednji koju su tuženi i pravni prednici drugoapelanta i apelantice naslijedili od ostaviteljice. Osnovni sud je istakao da apelanti nisu izvodili dokaze kojim bi dokazali tvrdnje da se radi o njihovoj a ne naslijeđenoj staroj deviznoj štednji, što su bili u obvezi na temelju članka 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Dalje, Osnovni sud je naveo sadržaj članka 153. stavak 1. i članka 163. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), te članka 140. Zakona o vanparničnom postupku. Zatim je naveo da prvoapelant, R. K. i K. K. nisu bili savjesni jer nisu naveli tužitelje kao zakonske nasljednike. Obzirom da je prvoapelant zakonski nasljednik koji je učestvovao u ostavinskom postupku, tužitelji prema njemu mogu ostvarivati svoje pravo na naslijeđe u skladu sa člankom 12. ZN. Drugoapelant je naslijedio oca R.P., a on je također naslijedio 1/3 dijela stare devizne štednje i raspolagao je svojim dijelom stare devizne štednje. Stoga, drugoapelant na temelju članka 163. ZN odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a tužitelji su dokazali da je visina vrijednosti naslijeđene imovine drugoapelanta veća od navedenog dugovanja. U odnosu na apelanticu, Osnovni sud je naveo da je ona jedna od zakonskih nasljednika K.K., odnosno ona je njegova supruga. Prema dopisu Ministarstva od 30. kolovoza 2011. godine, ona je raspolagala dijelom stare devizne štednje prije završetka ostavinske rasprave. Međutim, u ostavinskom postupku je naslijedila 5/8 dijela novčanog potraživanja od NLB Razvojne Banke Banja Luka u iznosu od 345,40 Eura, što preračunato u KM iznosi 423,00 KM. Tužbenim zahtjevom se od nje potražuje iznos od 420,00 KM što je u visini naslijeđene imovine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su tužitelji tijekom postupka dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva kao i visinu vrijednosti naslijeđene imovine.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 111810 19 Gž od 14. prosinca 2020. godine, žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Okružni sud je naveo da kada se odgovori Agencije i Ministarstva dovedu u svezu, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o ostaviteljičinoj staroj deviznoj štednji koju su verificirali prvoapelant, R. K i K. K. Okružni sud je zatim naveo da je točno da drugoapelant i apelantica u ostavinskim postupcima iza njihovih prednika nisu naslijedili iznose stare devizne štednje. Međutim, Osnovni sud je obrazložio da prema odredbi članka 133. ZN zaostavština umrle osobe na temelju zakona prelazi na nasljednike u trenutku njegove smrti. Prema odredbi članka 143. ZN nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za ostaviteljeve dugove. Kada ima više nasljednika, dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije određeno. Prema tome, Okružni sud je zaključio da bez obzira što drugoapelant i apelantica u ostavinskom postupku nisu naslijedili staru deviznu štednju, oni odgovaraju u ime njihovih prednika R.K. i K.K. koji su bi bili obvezni da tužiteljima isplate dio stare devizne štednje koji im po zakonu pripada.
7. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio iznose koje bi apelanti trebali platiti tužiteljima. Prema ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje jer je u pitanju „jednostavna matematička operacija“. Osim toga, nije se radilo o složenom predmetu u kojemu nije bilo moguće utvrditi visinu tužbenog zahtjeva bez provođenja financijskog vještačenja. Također, iako u dopunskom rješenju nije naveden iznos stare devizne štednje, niti je bilo koja od stranaka imala deviznu štednu knjižicu, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio onaj iznos za koji je verificirana stara devizna štednja. Okružni sud je naveo da se, suprotno žalbenim navodima, apelantica nije odrekla naslijeđa, nego je prihvatila svoj nasljedni dio i njega je ustupila ostalim nasljednicima. To se ne smatra odricanjem od naslijeđa, pa je u obvezi da plati odnosno vrati dug K. K. koji duguje tužiteljima. Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti navodi da je sud mogao dosuditi tužiteljima samo procentualni iznos u obveznicama a ne u gotovom novcu. Naime, tužitelji nisu u mogućnosti da verificiraju staru deviznu štednju, nisu bili proglašeni za zakonske nasljednike dopunskim rješenjem o nasljeđivanju, pa im je na taj načni pričinjena i šteta. Oni ne samo što nisu dobili isplatu u gotovom novcu, nego nisu isknjižene obveznice, pa su po tom osnovu apelanti dužni tužiteljima nadoknaditi štetu.
Apelacijski navodi
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
9. Apelanti tvrde da je presuda Okružnog suda nezakonita i nepravilna i da je u suprotnosti sa provedenim dokazima i pravnim normama. Naime, apelanti navode da u dopunskom rješenju o nasljeđivanju ne proizlazi koji iznos novčanih sredstava su naslijedili od ostaviteljice. Pri tome, tužitelji nisu proveli kao dokaz deviznu štednu knjižicu ostaviteljice iz koje bi bilo vidljivo koji iznos stare devizne štednje je činio ostavinsku masu i koji iznos su tužitelji eventualno trebali naslijediti. Također, iz izvoda iz verifikacije vlasnika stare devizne štednje ne proizlazi da su prvoapelant i prednici drugoapelanta i apelantice verificirali naslijeđenu staru deviznu štednju iza ostaviteljice, niti da su podigli gotovinu. Osim toga, smatraju da „navodno naslijeđena stara devizna štednja“ nije bila predmet ostavinskog postupka iza R. K. i K. K. S druge strane, apelanti smatraju da su dopisi Agencije i Ministarstva starijeg datuma iz 2011. ili 2014. godine i da su nejasni i proturječni jedni drugima, i da oni ne mogu predstavljati dokaz o visini i nasljeđivanju stare devizne štednje. Apelanti smatraju da čak i da su naslijedili iznose od po 2.434,39 KM, sudovi su mogli samo dosuditi procentualni iznos u obveznicama a ne da im oni te iznose moraju isplatiti u gotovini, jer nisu provedeni dokazi da su obveznice emitirane na navedene iznose. Apelanti ukazuju i na to da je prvostupanjski sud sam određivao matematičke operacije i vršio zbrajanje, dijeljenje i množenje iznosa stare devizne štednje koji pripada tužiteljima, te da je taj posao trebao izvršiti vještak financijske struke. Naposljetku, apelanti smatraju da drugostupanjski sud nije dao odgovor na njihove navode kojima su ukazivali na propuste prvostupanjskog suda pri ocjeni izvedenih dokaza.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Članak 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu /apelaciji kada je u tijeku postupka:
(c) apelant umro[...] I.Dopustivost u odnosu na drugoapelanta i apelanticu
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02, točka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi sa navodima koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 153. stavak 1. i članka 163. ZN, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja navode kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i koje je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude. Međutim, te navode je Okružni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi na temelju čega su sudovi utvrdili da se iznosi stare devizne štednje koju su prednici drugoapelanta i apelantice verificirali odnose upravo na staru deviznu štednju naslijeđenu od ostaviteljice, te da oni odgovaraju za dugove njihovih prednika u visini naslijeđene imovine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je drugoapelantu i apelantici prekršeno pravo na pravično suđenje.
17. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njihovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni. II.Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
19. Ustavni sud zapaža da su tužitelji u odgovoru na apelaciju dostavili smrtni list Matičnog ureda Susedgrad, Grad Zagreb, Republika Hrvatska od 26. svibnja 2022. godine, u kojem je konstatirano da je prvoapelant preminuo 14. svibnja 2022. godine. Apelantima je 22. kolovoza 2022. godine dostavljen navedeni odgovor na eventualno izjašnjenje, ali oni nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda propisano da će Ustavni sud, ako apelant umre u toku postupka, nastaviti postupak ako nasljednik, [...] u roku od 30 dana od dana smrti [...], podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud nije u propisanom roku obaviješten da prvoapelantovi nasljednici preuzimaju nastavak postupka. S obzirom na to, Ustavni sud je u smislu članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda, u odnosu na prvoapelanta, donio odluku o obustavi postupka.
20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) i članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se obustaviti postupak ukoliko je apelant umro, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić