Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-270/21 (RTV BN d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Privatni život
  • Sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-270/21

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-270/21, rješavajući apelaciju RTV BN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija RTV BN d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 227347 19 Gž od 8. jula 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. RTV BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 227347 20 Rev od 14. decembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 227347 19 Gž od 8. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 227347 15 P od 23. avgusta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3294/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavni.sud) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv osporene presude Okružnog suda iz tačke 1 ove odluke jer je apelant izjavio reviziju protiv navedene presude.

3. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca O. V. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud i Osnovni sud su 6. i 14. jula 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužilac nije dostavio traženi odgovor.

5. Odgovori na apelaciju su 22. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Uvidom u tekst dostupan na www.rtvbn.com, koji je objavljen 15. septembra 2015. godine, Ustavni sud je utvrdio da se u tekstu koji nosi naziv „Sve afere DNS-ovog ministra prosvjete“ govori o postupanju ministra D. M. u vezi s osnivanjem odjeljenja u banjalučkoj srednjoj školi, kao i s postupanjem tužioca u navedenoj aferi. Relevantni dio teksta glasi: „Ministar obrazovanja, nauke i kulture [D. M.] za kratko vrijeme ministrovanja postao je akter više afera. Najveća je osnivanje dodatnog odjeljenja u banjalučkoj Medicinskoj školi. […]. Upisano je 28 učenika koji nisu uspjeli u redovnom upisnom roku. Jeste da na takvu odluku [M.] ima pravo, ali se nije držao pravilnika o bodovanju; upisano je čak petoro đaka koji uopšte nisu konkurisali u junskom roku, već su njihova imena naknadno dopisana. […]. Izvori 'Faktora' navode da su mnogi od njegovih kolega ministara urgirali za upis djece, […]. U pravljenju spiska učenika za novo, deveto odjeljenje, učestvovali su […] i šef kabineta [O. V., tužilac]. […] Afera je kulminirala navodnom telefonskom prijetnjom smrću ministru [M.] koja je, kako tvrde izvori 'Faktora', smišljena u njegovom kabinetu, da bi se skrenula pažnja upravo sa nelegalnog upisa učenika. Ideja da neko pozove telefonom kabinet ministra [M.] i da ga nazove 'četničkim podvojvodom' i zaprijeti da će mu 'bosanski jezik urezati na čelu', kao i da će svi u kabinetu 'biti zaklani i raskomadani', navodno se rodila u glavi šefa kabineta [O. V.]. Kao razlog za ovakve prijetnje nepoznato lice navelo je bojkot nastave roditelja bošnjačkih učenika, koji traže da njihova djeca uče bosanski, a ne jezik bošnjačkog naroda. Izvori 'Faktora' tvrde da se [V.] hvalio kako je sve dobro organizovao i da je telefonska kartica uništena odmah nakon poziva u kabinet. Inače, [V.] je poznat po prijetnjama. I svojoj supruzi, koju maltretira i koja ga je prijavljivala policiji i Centru za socijalni rad, prijetio je smrću. Međutim, policija u Laktašima, gdje i živi, nije reagovala po prijavi [njegove] supruge i njene sestre. Centar za socijalni rad jeste, ali su po saznanju da je riječ o službeniku Vlade obustavljene sve aktivnosti. […].“

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Tužilac je 20. novembra 2015. godine podnio tužbu protiv apelanta i D. S. zbog klevete. Tužba protiv D. S. je povučena. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 227347 15 P od 23. avgusta 2019. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tužiocu, na ime naknade štete zbog povrede ugleda zbog klevete, isplati novčani iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Tužiocu je odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa glavnog potraživanja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

9. Sud je, između ostalog, u obrazloženju naveo da je apelant objavio tekst naveden u uvodu ove oduke na internet stranici, a 16. septembra 2015. godine i u informativnoj emisiji Dnevnik 1. Takođe je utvrđeno da apelant nije mogao da udovolji tužiočevom zahtjevu za dostavljanje audio-vizuelnog zapisa emisije Dnevnik. Osnovni sud je istakao da je apelant u vezi sa spornim tekstom istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, naveo je da je među parničnim strankama sporno da li apelantovo prenošenje informacija (spornog teksta) predstavlja klevetničko izražavanje, kao i to da li tužiocu pripada pravo na naknadu štete zbog pretrpljene boli.

10. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 1, 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je odbio apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju je navedeno da je prigovor neosnovan „prije svega jer su na Dnevniku u prilogu tuženog preneseni navodi iz [spornog] teksta, a njegovo pozivanje na to da je internet domen www.rtvbn.com ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji prenesen na izvjesnog Aleksandra Kamenjaševića je neosnovano“. Osnovni sud je istakao da iz samog ugovora (član 6) proizlazi da je apelant „u mogućnosti da utiče na objavljivanje pojedinih vijesti, s obzirom na to da je zadržao pravo da raskine ugovor ukoliko druga ugovorna strana ne bude redovno ažurirala stranice s aktuelnim vijestima“. Sud je zaključio da apelant „spada u red odgovornih lica u smislu odredbe člana 5 ZZK“, jer je bio u mogućnosti „da na drugi način efikasno kontroliše sadržaj takvog izražavanja“.

11. Sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza (tužiočevog iskaza, uvida u sporni tekst i u audio-vizuelni zapis Dnevnika 2 i 3 te Ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji) proizlazi „da su tačne tvrdnje tužbe da je [apelant] iznošenjem, odnosno prenošenjem određenih činjenica u vezi s tužiocem objavio određene informacije koje su povrijedile tužiočev ugled“. Osnovni sud je istakao da „sporno izražavanje tuženog, koje je prenio u svojim informativnim emisijama, ima elemente klevetničkog izražavanja na račun ugleda i dostojanstva tužioca zato što su iznijete i prenijete neistine…“, te je ponovio sadržaj spornog teksta koji se tiče tužioca. U odnosu na naknadu štete, Osnovni sud je prihvatio tužiočev iskaz da je bio izložen apelantovoj „medijskoj priči“, koja je dovela do povrede njegove časti i ugleda, što je „teško podnio“. Tužilac je takođe izjavio da on i njegova porodica „doživljavaju neprijatnosti u sredini u kojoj žive“. Visinu naknade štete Osnovni sud je odredio primjenom odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), uz zaključak da je „izražavanjem tuženog, odnosno prenošenjem takvog izražavanja došlo do pojave određenih emocionalnih stanja kod tužioca i do pojave duševnih boli“. Osim toga, utvrđeno je da je tužilac u vrijeme objavljivanja spornog teksta obavljao poslove šefa Kabineta ministra D. M., kao i da apelant prije i poslije objavljivanja spornog teksta i emitovanja emisije nije kontaktirao tužioca. Takođe je utvrđeno da nije objavljen demanti i da sporni tekst i dalje stoji na apelantovom portalu.

12. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 227347 19 Gž od 8. jula 2020. godine odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, te da žalbama stranaka nije dovedena u sumnju. Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelant u postupku nije dokazao da su navodi iz spornog teksta istiniti. Dalje je istakao da je apelant, objavljivanjem teksta na portalu i u dnevniku, „iznio neistinite informacije, odnosno prenio neistinite informacije, čime je prikazao tužioca kao nasilnu osobu koja je sklona nasilničkom ponašanju kada je u pitanju njegova porodica, odnosno kao osobu koja je sklona prevarnom ponašanju i manipulacijama kada je u pitanju njegov posao, čime se nastojao okarakterisati kao osoba koja je sklona izvršenju krivičnog djela nasilničkog ponašanja“. Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužilac „trpio duševne boli zbog povrede ugleda i časti“, kao i da mu je dosuđen primjeren iznos na ime naknade štete. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je istakao da je tuženi na navedeni način prenio izražavanje (D. S.) s konferencije za štampu, za koje je utvrđeno da predstavlja klevetu, pa je tuženi odgovoran za prenošenje ovakvog izražavanja u smislu odredbe člana 5 stav 1 ZZK, jer u smislu ove zakonske odredbe kleveta predstavlja ne samo iznošenje nego i prenošenje neistinitih informacija. Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao istinitost sadržaja prenesenog spornog teksta „da je tužilac tvorac plana da se javnosti lažno prezentuje informacija da je ministru prosvjete i kulture RS učinjena prijetnja smrću, putem telefona, a u vezi sa zahtjevima bošnjačke populacije da njihova djeca nastavu prate na bosanskom jeziku“. Pri tome je Okružni sud naveo da tužilac trenutno obavlja dužnost izvršnog direktora „Kozaraputevi“ i da je odbornik u Opštini Laktaši, te da se radi o licu koje uživa društveni ugled. S druge strane, Okružni sud je zaključio da je povlačenje tužbe u odnosu na D. S. bez uticaja u vezi s pitanjem apelantove odgovornosti zato što je tužiočevo pravo da disponira tužbom i tužbenim zahtjevom.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 227347 20 Rev od 14. decembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena iz formalnih razloga. Obrazloženo je da revizija ne ispunjava uslove dopustivosti iz člana 237 st. 2, 3 i 4 ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

15. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te postupanjem suprotnim praksi u pogledu određenja prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja. Navodi da redovni sudovi u postupku nisu razmotrili postojanje svih zakonskih elemenata klevete, odnosno da su zaključak o postojanju klevete donijeli na osnovu stava o navodnoj neistinitosti prenesenih tvrdnji, pri čemu su zanemarili relevantne zakonske odredbe i dosljednu sudsku praksu. Apelant je istakao da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu vodili računa o tome „da li se radi o temi od javnog ili političkog interesa, te da li je oštećeni javna ličnost ili državni službenik, odnosno nosilac neke javne funkcije, što je ključno pri utvrđivanju da li su novinari postupali u dobroj namjeri, kao i pitanje karaktera i vrsta štete koje su usljed iznošenja ili pronošenja određene vijesti nastupili“. Apelant posebno smatra da su sudovi pogrešno i proizvoljno utvrdili njegovu odgovornost za klevetu zato što je on u konkretnom slučaju prenio izjave funkcionera opozicionih parlamentarnih stranaka koje su saopštene na konferenciji za štampu, o kojima je istovremeno izvještavalo još niz medijskih kuća. U vezi s tim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-4643/17. Apelant smatra proizvoljnim i zaključak sudova u pogledu njegove odgovornosti za klevetu u vezi sa spornim tekstom koji je objavljen na portalu www.rtvbn.com. U vezi s tim, apelant je naveo da je autor spornog teksta magazin „Faktor“, te da je proizvoljno izveden zaključak o njegovoj odgovornosti za izražavanje izneseno na internet portalu, odnosno da nije pasivno legitimisan u konkretnom postupku. Pri tome je istakao da nije autor spornog izražavanja, niti je vlasnik spornog portala, kao i da nema kontrolu nad sadržajima drugih autora koji se prenose na portalu, izuzev sadržaja čiji je sam autor, odnosno da nije pasivno legitimisan u smislu odredbe člana 5 ZZK. U tom kontekstu apelant je ukazao na odluku Ustavnog suda koji je, „odlučujući o povredi apelantovog prava po identičnom pravnom pitanju i činjeničnom osnovu, utvrdio da redovni sudovi nisu pravilno cijenili prigovor pasivne legitimacije apelanta, te da je na ovaj način povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.

b) Odgovori na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, kao i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

17. Osnovni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi, te je istakao da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju njegove odluke. V.Relevantni propisi

18. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

21. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelantove navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

22. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

23. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

24. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, između ostalih, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojim se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

25. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224 /11, tačka 67).

26. Ispitujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud nema dileme da je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja budući da je apelant obavezan na naknadu štete zbog izražavanja koje je iznio o tužiocu. Ustavni sud takođe nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 ZZK i člana 200 ZOO i da je imalo legitiman cilj − zaštitu ugleda ili prava drugog. Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati je da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

27. Ustavni sud zapaža da se apelacijom pokreće pitanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda (vidi, između ostalih, loc. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko, tačka 77, i Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 57). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u brojnim predmetima smatrao da će nedostatak „relevantnog i dovoljnog“ obrazloženja domaćih sudova ili propust da se uzmu u obzir primjenjivi standardi u procjeni spornog miješanja dovesti do povrede člana 10 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Uj protiv Mađarske, presuda od 19. jula 2011. godine, predstavka broj 23954/10, tač. 19–26 i “Mariya Alekhina i drugi protiv Rusije, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 38004/12, tačka 264).

28. Prije svega, Ustavni sud uočava da je tužilac navode o kleveti doveo u vezu s tekstom koji je objavljen na apelantovoj internet stranici te s prilozima koji su objavljeni u apelantovim informativnim emisijama. Analizirajući osporene odluke u svjetlu navedenih standarda, Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je sporni tekst apelant objavio na internet stranici i da ga je prenio u svojim informativnim emisijama, te da su zaključili da je sporni tekst neistinit. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u spornom tekstu navedeno da je tužilac učestvovao u aferi „osnivanja dodatnog odjeljenja u banjalučkoj Medicinskoj školi“, da je tužiočeva ideja da neko nazove Kabinet ministra (M.) i zaprijeti ministru i zaposlenicima, kao i da tužilac prijeti i maltretira svoju suprugu. Ustavni sud naročito ukazuje da, osim uopštene konstatacije da je sadržaj spornog teksta neistinit i da predstavlja klevetu, redovni sudovi nisu obrazložili kako su došli do tog zaključka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u apelantovim informativnim emisijama preneseno „izražavanje [D. S.] s pres-konferencije“. Međutim, Ustavni sud zapaža da sudovi u odlukama uopšte nisu prezentovali sadržaj izražavanja pa je ostalo krajnje nejasno šta je i u kojem kontekstu navedeno, odnosno šta je apelant prenio u svojim informativnim emisijama.

29. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom postupka uporno isticao da je magazin „Faktor“ autor spornog teksta koji je objavljen na apelantovoj internet stranici, a da je apelant u informativnim emisijama samo prenio izražavanje koje je bilo izneseno na konferenciji za štampu. Dakle, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li se radi o „iznošenju“, tj. apelantovom izražavanju, ili o „prenošenju“ informacija i stavova, što je pitanje kojim se sudovi nisu posebno bavili. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-4643/17, na koju se apelant pozvao u apelaciji, ukazao na praksu Evropskog suda u predmetu u kojem je rješavano pitanje odgovornosti novinara za prenošenje informacija i stavova, pri čemu je konstatovano da se navedena praksa može primijeniti i na izvještavanja s konferencija za štampu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4643/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na stavove iz Odluke broj AP- 5204/15, u kojima je Ustavni sud cijenio da li je drugotuženi „koji je sve sporne članke preuzeo s drugih portala i objavio i na portalu“ postupao u dobroj vjeri (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 43, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, iako su odgovori na ta pitanja bili relevantni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ispitali apelantove navode u vezi s tim. Takođe je izostala i analiza redovnih sudova da li je apelant u konkretnom slučaju postupao u dobroj vjeri.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi uopšte nisu bavili sadržajem spornog izražavanja, već su apelantovu odgovornost utvrdili samo na osnovu činjenice da je sporni tekst objavljen na internet stranici i prenesen u apelantovim informativnim emisijama. Dakle, o pitanju apelantove odgovornosti redovni sudovi nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje iz kojeg bi se moglo razumjeti zašto su zaključili da je apelant odgovoran za iznošenje klevetničkog izražavanja u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka problematizovao pitanje pasivne legitimacije zbog činjenice da je ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji internet stranica na kojoj je objavljen tekst prenesena na drugo lice. Ustavni sud ukazuje da je to pitanje u kontekstu istog ugovora razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP- 770/19 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavni.sud, tačka 42), u kojoj je usvojio apelantovu apelaciju. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda Okružni sud je donio novu odluku, o čemu redovni sudovi takođe treba da vode računa prilikom ispitivanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije.

31. Ustavni sud ponovo ukazuje da iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, proizlazi cijeli dijapazon kriterijuma koji mogu biti relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima, pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja (vidi tačku 27 ove odluke). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi uopšte nisu razmatrali pitanja da li sadržaji spornog članka, odnosno priloga predstavljaju činjenice ili vrijednosne sudove koji nisu podložni dokazivanju, niti da li se tekst, odnosno prilozi trebaju cijeniti i u vezi s položajem tužioca kao privatne ili javne osobe od koje se zahtijeva da pokaže veći stepen tolerancije. Takođe, redovni sudovi nisu cijenili ni da li je postojao javni interes za njihovo iznošenje, te na koji način je apelant došao do ovih informacija, odnosno da li su one poticale od trećih lica. Takvim postupanjem sudovi su, zapravo, a priori propustivši ispitati relevantne kriterijume, dali prednost tužiočevom interesu u zaštiti njegovog prava na ugled u odnosu na apelantov interes da informiše javnost o potencijalno relevantnim pitanjima od javnog interesa (vidi Evropski sud, Novaja Gazeta i drugi protiv Rusije, presuda od 10. januara 2023. godine, predstavke br. 35023/13 i 25657/15, tačka 10). Time su redovni sudovi propustili da postignu pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dva suprotstavljena prava − tužiočevog prava na ugled zaštićenog članom 8 Evropske konvencije i apelantovog prava na slobodu izražavanja zaštićenog članom 10 Evropske konvencije.

32. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterijume, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali „relevantne i dovoljne razloge“ na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“. Time je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer redovni sudovi, u nedostatku adekvatne analize sadržaja spornog izražavanja, nisu dali „relevantne i dovoljne razloge“ iz kojih bi se zaključilo da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-270/21 (RTV BN d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio