Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2215/22 (Poljoprivredna zadruga "Capra" p.o. Travnik)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2215/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2215/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Poljoprivredna zadruga „Capra“ p.o. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Poljoprivredna zadruga „Capra“ p.o. Travnik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 025600 20 Uvp od 3. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Poljoprivredna zadruga „Capra“ p.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnijela je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025600 20 Uvp od 3. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025600 16 U od 28. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 4. augusta 2014. godine apelantici je odobrena novčana podrška u iznosu od 128.459,99 KM, te joj je isplaćena prva rata u iznosu od 51.381,19 KM.
3. Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada), s ciljem zaštite javnog interesa, rješenjem od 16. decembra 2015. godine ukinula je rješenje Ministarstva od 4. augusta 2014. godine.
4. U obrazloženju rješenja Vlada je navela da je federalni poljoprivredni inspektor, zajedno s federalnim građevinskim inspektorom, 26. januara 2015. godine kod apelantice izvršio kontrolu primjene Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju, na osnovu kojeg je apelantici odobrena navedena novčana podrška. Vlada je zatim navela da je inspekcijski tim utvrdio da stvarno stanje na terenu nije u skladu s dokumentacijom koja je bila osnov za obračun podrške. U vezi s tim, Vlada je ukazala da je, nakon upozorenja Federalne uprave za inspekcijske poslove, pokrenula postupak i ukinula rješenje od 4. augusta 2014. godine. Pri tome, Vlada se pozvala na odredbu člana 263. Zakona o upravnom postupka (u daljnjem tekstu: ZUP) kojom je, između ostalog, propisana mogućnost vanrednog ukidanja izvršnog rješenja zbog teške i neposredne opasnosti po javni poredak ili radi otklanjanja poremećaja u privredi. U vezi s tim, Vlada je navela da su zbog uočenih nepravilnosti i kod drugih korisnika obustavljene daljnje isplate odobrene novčane podrške i odlučeno je da se sva rješenja kojima je odobrena a neisplaćena novčana podrška moraju ukinuti. Naime, Vlada je navela da se, cijeneći cjelokupni iznos (4.704.796,66 KM), jasno radi o teškoj opasnosti za javni poredak, zbog čega može nastati velika materijalna šteta po budžet FBiH. Pri tome je Vlada istakla da se zaštita javnog interesa ne bi mogla uspješno otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.
5. Presudom Kantonalnog suda od 28. oktobra od 2019. godine odbijena je tužba protiv rješenja Vlade od 16. decembra 2015. godine.
6. Presudom Vrhovnog suda od 3. februara 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima iz zahtjeva, Vlada za svoju odluku, imajući u vidu činjenično utvrđenje, dala jasne i precizne razloge, te da se primjena odredbe člana 263. ZUP-a zasniva na promijenjenim okolnostima u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja koje se ukida. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno apelanticinim prigovorima istaknutim u zahtjevu, primjena odredbe člana 263. ZUP-a može uslijediti čim se utvrdi potreba zaštite važnog javnog interesa i kada se radi o hitnom i neodložnom postupanju.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nisu postojali razlozi za vanredno ukidanje zato što nisu dokazani poremećaji u privredi zbog isplate odobrenih novčanih podrški u smislu člana 263. ZUP-a.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s odredbama 263. ZUP-a, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman