Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3595/22 („Vranica“ d.d. Sarajevo - u stečaju)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Izvršenje
  • Miješanje u imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Izvršni postupak
  • Nekretnina
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3595/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3595/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vranica“ d.d. Sarajevo - u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

„Vranica“ d.d. Sarajevo - u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 22 Pž 6 od 5. jula 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vranica“ d.d. Sarajevo - u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 159097 22 Pž 6 od 5. jula 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vranica“ d.d. Sarajevo - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 159097 22 Pž 6 od 5. jula 2022. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 27. decembra 2010. godine određeno je izvršenje na apelantovim nekretninama, pobliže naznačenim u prijedlogu za izvršenje. Izvršenje je određeno na osnovu izvršne isprave – notarski obrađenog ugovora kojim je osigurano novčano potraživanje tražioca izvršenja E.B. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) prema apelantu zasnivanjem hipoteke na apelantovim nekretninama.

3. Rješenjem Općinskog suda od 18. maja 2022. godine određeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom apelantovih nekretnina, tražilac izvršenja djelimično namiruje za zakonske zatezne kamate i za dio glavnog potraživanja u iznosima preciziranim navedenim rješenjem. Odbačen je apelantov zahtjev da mu se od prodajne cijene isplati 5%, odnosno 10% u stečajnu masu.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 5. jula 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 96. i 98. Zakona o izvršnom postupku, kojima je, između ostalog, propisano da se iz iznosa dobijenog prodajom prvenstveno namiruju potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju kao jedini založni povjerilac upisan tražilac izvršenja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 102. stav (4) Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) jer se pravo propisano navedenim odredbama (da se iz dijela dobijenog prodajom izdvaja 5% za stečajnu masu) ostvaruje isključivo u stečajnom postupku, a ne u postupku izvršenja. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu zakonitosti obračuna zatezne kamate koje je obračunao vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju od 23. marta 2022. godine, pozivanjem na odredbe člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate (kojima je propisano da iznos obračuna zatezne kamate ne može biti veći od iznosa glavnog duga). Naime, Kantonalni sud je ukazao da se, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 14. jula 2021. godine, navedene odredbe ne odnose na dugovanja nastala prije stupanja na snagu tog zakona (14. marta 2020. godine), u kojima su kamate obračunate nakon stupanja na snagu navedenog zakona, što je slučaj u konkretnom predmetu.

5. Apelant se poziva povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a naročito ističe da su redovni sudovi postupili nezakonito kada iz postignute cijene nisu izdvojili 5% za isplatu stečajnoj masi apelanta, shodno odredbama člana 102. stav (4) ZSP. Takođe navodi da visina zakonske zatezne kamate ne može preći iznos glavnog duga, a da je u konkretnom slučaju tražiocu izvršenja po tom osnovu dosuđen iznos koji je veći od iznosa glavnog duga.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenut na osnovu izvršne isprave. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1142/22 od 8. jula 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da apelant u konkretnom slučaju ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se radi o akcesornom pravu koje je apelant doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evopski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)..

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u kojima se apelant poziva na odredbe člana 102. stav (4) ZSP i na odredbe člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Imajući u vidu detaljno obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1142/22 od 8. jula 2022. godine i AP-1151/22 od 8. jula 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3595/22 („Vranica“ d.d. Sarajevo - u… | Sudska praksa | Aktio