Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2383/21 (Z.Š.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2383/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja,, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2383/21, rješavajući apelaciju Z.Š, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 051908 20 Rev od 31. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 051908 20 Rev od 31. marta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 051908 19 Gž od 4. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 051908 19 P 2 od 6. maja 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3190/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji protiv presude Okružnog suda.

3. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ugovor o prodaji nekretnina od 3. decembra 2014. godine zaključen između prednice prvotužene i drugotužene kao prodavca i trećetuženog kao kupca, gubi dejstvo prema apelantu, u dijelu potrebnom za ispunjenje apelantovog potraživanja prema prednici prvotužene i drugotužene, odnosno njegovom dužniku, te da se trećetuženi obaveže da dopusti da apelant svoje potraživanje prema prvotuženoj i drugotuženoj namiri prodajom nekretnina koje su predmet tog ugovora.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tokom postupka utvrđeno da je prednica prvotužene i drugotužene, pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 6. septembra 2013. godine, obavezana da, po osnovu isplaćenog kredita, isplati apelantu, kao žirantu, određeni novčani iznos. Utvrđeno je da je prednica prvotužene i drugotužene 3. decembra 2014. godine zaključila sa trećetuženim ugovor o prodaji nekretnina koje su predmet konkretne parnice (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U toku postupka je utvrđeno da je otac trećetuženog kupio sporne nekretnine još 2005. godine od prednice prvotužene i drugotužene i da je isplatio kupoprodajnu cijenu, nakon čega je svoje pravo iz tog ugovora ustupio trećetuženom. Također je utvrđeno da je trećetuženi sporne nekretnine prodao trećem licu početkom 2017. godine.

5. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, te da su opšta pravila i uslovi pobijanja propisani čl. 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je istaknuo da su na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi zaključili da je potpisivanju kupoprodajnog ugovora od 3. decembra 2014. godine, čije pobijanje se traži, prethodio pismeni ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 2005. godine, zaključen između prednice prvotužene i drugotužene kao prodavca i oca trećetuženog kao kupca. Vrhovni sud je naglasio da su predmet tih ugovora bile iste, sporne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su ocijenili da apelantova tužba nije osnovana, jer je radnja prednice prvotužene i drugotužene preduzeta prije nastanka apelantovog potraživanja. U tom smislu Vrhovni sud je pojasnio da znanje dužnika da svojom radnjom šteti povjeriocu, mora postojati u trenutku preduzimanja radnje, a kada je riječ o pravnom poslu, to je trenutak zaključivanja pravnog posla, dok se u slučaju naknadnog saznanja dužnikova pravna radnja ne može uspješno pobijati. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvotužena i drugotužena nisu dužnici niti ugovorne strane, da se radi o teretnom raspolaganju jer je njihova prednica zaključila kupoprodajni ugovor sa trećetuženim koji ne spada u krug lica za koje se pretpostavlja da su znali za radnju nesavjesnog dužnika. Vrhovni sud je naveo da je sporni ugovor zaključen radi namirenja potraživanja prednice prvotužene i drugotužene prema ocu trećetuženog, a da trećetuženi nije znao niti mogao znati da prednica prvotužene i drugotužene svojim radnjama nanosi štetu njenim povjeriocima, pa da trećetuženi nije nesavjestan. Vrhovni sud je naveo da trećetuženi nije znao niti mogao znati da je pobijana radnja prednice prvotužene i drugotužene preduzeta na apelantovu štetu, te da trećetuženi ne spada u krug lica iz člana 281. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na trećetuženog ne odnosi zakonska pretpostavka da mu je bilo poznato, da spornim raspolaganjem prednica prvotužene i drugotužene nanosi štetu apelantu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, pri čemu se pozvao na odredbe čl. 280, 281. stav 1. i 283. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatra da ugovor iz 2005. godine nije bio zaključen u skladu sa tada važećim propisima, da je izmišljen, pri čemu je dao svoje viđenje činjeničnog stanja konkretnog predmeta. Apelant zahtjeva i troškove postupka koje je imao pred Ustavnim sudom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantov tužbeni zahtjevi odbijen jer je prednica prvotužene i drugotužene sa spornim nekretninama raspolagala 2005. godine, dakle prije dospjelosti apelantovog potraživanja, pri čemu trećetuženi nije znao niti je mogao znati da je pobijana radnja prednice prvotužene i drugotužene preduzeta na apelantovu štetu. Obzirom da trećetuženi nije nesavjestan, a da prvotužena i drugotužena nisu dužnici u odnosu na apelanta, Vrhovni sud je smatrao da je neupitna primjena odredaba čl. 280, 281. stav 1. i

283. Zakona o obligacionim odnosima. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadom troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2383/21 (Z.Š.) | Sudska praksa | Aktio