Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/21 („Bobar Banka“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Izvršni postupak
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-932/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-932/21, rješavajući apelaciju „Bobar Banka“ a.d. Bijeljina-u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bobar Banke“ a.d.

Bijeljina-u stečaju podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 068824 20 Gži od 25. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bobar Banka“ a.d. Bijeljina-u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vladimir Milošević advokat iz Zvornika, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 068824 20 Gži od 25. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 I 068824 19 I 2 od 26. juna 2020. godine.

2. Apelant je 16. jula 2015. godine, na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke, radi naplate novčanog potraživanja, protiv izvršenika M. P. (u daljnjem tekstu: izvršenik) podnio prijedlog za izvršenje prodajom izvršenikovih nekretnina. Sud je rješenjem od 7. oktobra 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje.

3. Izvršenik je protiv apelanta pokrenuo parnični postupak u kojem je tražio da se utvrdi da mu je uplatio određeni novčani iznos na ime oročenog depozita i da se apelant obaveže da izvršenikova kreditna zaduženja, čiju naplatu je apelant zahtijevao u izvršnom postupku, umanji za taj novčani iznos. U tom postupku Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 P 098784 18 Gž od 6. novembra 2018. godine odredio privremenu mjeru obezbjeđenja kojom se apelantu „zabranjuje prodaja u stečajnom postupku“ spornih nekretnina.

4. Osnovni sud je zaključkom od 18. aprila 2019. godine pozvao apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja ali apelant nije postupio po tom zaključku.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 068824 19 I 2 od 16. decembra 2019. godine izvršni postupak je obustavljen.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 068824 19 I 2 od 26. juna 2020. godine usvojen je apelantov prigovor i rješenje od 16. decembra 2019. godine je stavljeno van snage. U obrazloženju rješenja sud je ocijenio osnovanim apelantov prigovor da je mjera obezbjeđenja privremenog karaktera i da ne može biti osnov za obustavu postupka, te da je sud trebao sačekati ishod parničnog postupka.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 I 068824 20 Gži od 25. decembra 2020. godine uvažena je izvršenikova žalba i prvostepeno rješenje od 26. juna 2020. godine je ukinuto, te je apelant obavezan da izvršeniku nadoknadi troškove žalbenog postupka. U obrazloženju rješenja sud je istakao da apelant nije postupio po zaključku suda i nije predložio novo sredstvo i predmet izvršenja. Stoga je zaključio da je provođenje izvršenja nemoguće, u smislu odredaba člana 63. st. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Konačno, sud je naveo da ostaje na snazi rješenje Osnovnog suda od 16. decembra 2019. godine, kojim je postupak obustavljen.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, arbitrarno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je mjera obezbjeđenja privremenog karaktera i da njenim donošenjem izvršenje nije postalo nemoguće. Navodi da nije mogao predložiti novi predmet i sredstvo izvršenja jer je izvršni postupak pokrenuo na osnovu ugovora o hipoteci, te da je o tome obavijestio sud podneskom od 25. aprila 2019. godine. Apelant smatra da je sud trebao „zastati“ sa izvršenjem do okončanja parničnog postupka, a nikako zaključiti da je izvršenje trajno nemoguće, odnosno pravosnažno obustaviti izvršni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi, iako se na to nije explicite pozvao, odnose na povredu prava na pristup sudu uslijed činjenice da je izvršni postupak koji je pokrenuo obustavljen. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po sâmoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud jasno obrazložio zaključak da je izvršenje postalo nemoguće uslijed činjenice da je privremenom mjerom obezbjeđenja zabranjena prodaja nekretnina koje su bile određene kao predmet izvršenja, a apelant nije predložio novi predmet i sredstvo izvršenja, u smislu odredaba člana 63. st. 3. i 4. ZIP. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi, niti to apelant tvrdi, da nakon okončanja parničnog postupka neće moći ponovo pokrenuti izvršni postupak s ciljem naplate svog potraživanja. Stoga Ustavni sud smatra da redovni sudovi postupajući na navedeni način, nisu ograničili apelantovo pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Oškrt Bunjevčević protiv Hrvatske, Odluka od 16. marta 2021. godine, predstavka broj 1789/15, tačka 68). Ustavni sud takođe primjećuje da se apelant nije pozvao na zakonsku odredbu iz koje bi proizlazilo da je sud imao mogućnost da „zastane“ sa izvršnim postupkom do okončanja parničnog postupka, kao što u apelaciji navodi. Stoga Ustavni sud smatra da obustavljanjem izvršnog postupka nije narušena sâma bît apelantovog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 549/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 23. i AP 1553/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 24, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Konačno, apelant se pozvao i na povredu člana 17. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba Evropske konvencije ne garantuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2531/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 11, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/21 („Bobar Banka“ a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio