Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/21 (Grad Banjaluka)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-310/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-310/21, rješavajući apelaciju Grada Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, podnio je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 218765 15 P od 25. aprila 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je Z. S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) tražio da se obavežu apelant i „Tehnosint“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da mu na „ime tržišne vrijednosti zahvaćenog i asfaltiranog zemljišta“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) solidarno isplate precizirani iznos zajedno sa troškovima postupka.

3. Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik i posjednik spornih nekretnina, te da je prvotuženi, u dogovoru sa tužiteljem, asfaltirao dio tih nekretnina u površini od 98 m radi zajedničke gradnje stambeno-poslovnog objekata - lamele 8, do čije izgradnje nije došlo zbog poremećenih odnosa. Naveo je da je važećim Regulacionim planom „Jug 3" asfaltirano zemljište predviđeno za izgradnju saobraćajne površine sa iscrtanim parking mjestima. Sporne nekretnine su u vrijeme asfaltiranja bile u suvlasništvu tužitelja i apelanta, nakon čega je izvršena njihova dioba rješenjem od 15. oktobra 2014. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da asfaltiranje ne predstavlja smetnju tužitelju da pristupi spornim nekretninama, niti da na njima gradi „po Regulacionom planu“, niti je promijenjena namjena, oblik i ,,funkcija“ spornih nekretnina. Ukazao je da jedinu fizičku barijeru za kolski prilaz predstavljaju betonske saksije koje se mogu pomjerati po potrebi. Imajući sve to u vidu, Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao protivpravnost u radnjama prvotuženog, niti da je pretrpio štetu. S druge strane, sud je zaključio da apelant nije pasivno legitimisan jer nema njegove pismene saglasnosti za asfaltiranje dijela spornih nekretnina, niti ta saglasnost proizlazi iz rješenja njegovih organa. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je primjenom odredaba čl. 154, 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 218765 19 Gž od 11. decembra 2019. godine odbijena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužitelj smatra da zahvaćena i asfaltirana površina predstavlja saobraćajnu površinu koja je u smislu člana 71. Zakona o uređenju prostora i građenju u apelantovoj nadležnosti, jer uređenje gradskog građevinskog zemljišta vrši jedinica lokalne samouprave. Sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 62. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te je istakao da je zemljišna površina u vrijeme kada je bila asfaltirana bila u suvlasništvu tužitelja i apelanta, kao i da se tužitelj nije protivio asfaltiranju tog dijela zemljišta. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je tužitelj odobrio i pristao na asfaltiranje, kao i da prvotuženi kao graditelj nije bio nesavjestan. Također, tužitelj kao vlasnik spornih nekretnina se nije bez odgađanja usprotivio gradnji, niti je zahtijevao uspostavljenje prijašnjeg stanja ili ustupio zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti. Okružni sud je ukazao da tužitelj „potražuje isplatu tržišne vrijednosti zauzete površine kao nadoknadu štete na ime umanjenja vrijednosti“ spornih nekretnina. Međutim, istakao je da ukoliko tužitelj traži naknadu štete u visini tržišne vrijednosti spornih nekretnina „a zadržava te nepokretnosti tada nema ni štete, pa ni prava na nadoknadu“. Okružni sud je pri tome naglasio da sporno zemljište „nije izuzeto od tužioca“, da se izuzimanje vrši u postupku eksproprijacije te da tužitelju ne pripada naknada tržišne vrijednosti spornog zemljišta.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine usvojena je tužiteljeva revizija i nižestepene presude su preinačene na način da su tuženi obavezani da tužitelju na ime tržišne vrijednosti zahvaćenog zemljišta solidarno isplate precizirani iznos. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 62. stav 2. ZSP, te je naglasio da je tužitelj, opredijeljenim tužbenim zahtjevom, tražio isplatu preciziranog iznosa „na ime tržišne vrijednosti zahvaćenog zemljišta“. Istakao je da je asfaltiranjem dijela parcele tužitelj izgubio faktičko vlasništvo na površini od 98 m jer je ta površina privedena krajnjoj namjeni prema regulacionom planu, a da mu prethodno nije isplaćena naknada za zauzetu površinu parcele. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da dogovor tužitelja i prvotuženog o gradnji lamele 8 u konačnici nije realizovan te da je, stoga, nepravilan zaključak da nema odgovornosti prvotuženog za isplatu naknade. Ovo stoga što je tužiteljevo odobrenje za asfaltirane sporne nekretnine bilo uvjetovano dogovorom o budućoj zajedničkoj gradnji. Budući a da je taj dogovor otpao, Vrhovni sud je zaključio da je otpao i osnov po kome je prvotuženi kao izvođač zauzeo sporne nekretnine, asfaltirao ih i priveo konačnoj predviđenoj namjeni saobraćajne površine sa parking mjestima, koja se koristi za potrebe objekata koje je prvotuženi izgradio.

6. Vrhovni sud je također ocijenio nepravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelant nije pasivno legitimisan. U vezi s tim je ukazao na odredbe člana 3. tač. k) i n) i člana 13. st. 2, 26. i 58. Zakona o uređenju prostora i građenja. Istakao je da je regulacionim planom koji je donijelo nadležno tijelo apelanta asfaltirana površina predviđena kao javna saobraćajna površina te da se stoga radi o faktičkoj eksproprijaciji. Vrhovni sud je ukazao da se faktičkom eksproprijacijom smatra faktičko zauzimanje nepokretnosti bez prethodno donesene odluke o opštem interesu ili bez rješenja o eksproprijaciji, čime korisnik eksproprijacije povređuje pravo vlasništva drugog lica. Slijedom navedenog Vrhovni sud je, imajući u vidu nalaz i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke, zaključio da asfaltirana površina ima karakter javnog dobra u smislu člana 7. stav 2. ZOSP, na kojem apelant, u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o komunalnim djelatnostima, ima pravo uređivanja i korištenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka, a naročito ističe da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev i zaključili da apelant nije pasivno legitimisan. Dalje, apelant smatra nejasnim zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji odnosno, smatra da je osporena odluka donesena na osnovu proizvoljne primjene zakona. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da tužitelj nije bio vlasnik spornog zemljišta u vrijeme asfaltiranja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o uređenju prostora i građenja i ZOSP, solidarno sa prvotuženim odgovoran za isplatu naknade koju je tužitelj potraživao u konkretnom postupku i koja se odnosi na faktičku eksproprijaciju sporne nekretnine, pa takvo obrazloženje činjeničnih i pravnih zaključaka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je već odlučivao o apelaciji prvotuženog, podnesenoj protiv iste osporene presude Vrhovnog suda te je apelaciju odbacio kao očigledno neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4750/20 od 7. septembra 2022. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao da je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u vezi sa faktičkom eksproprijacijom u kontekstu obavezivanja Grada Banjaluka i investitora na isplatu naknade za zauzeto zemljište tužitelja koje, po nalazu vještaka, predstavlja javnu površinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4860/19 od 17. februara 2021. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu i stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/21 (Grad Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio