Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/22 (Mjesna zajednica Bakovići)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2177/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2177/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mjesna zajednica Bakovići, Općina Fojnica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mjesna zajednica Bakovići, Općina Fojnica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 132874 21 Rev od 15. veljače 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mjesna zajednica Bakovići, Općina Fojnica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnijela je 13. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 132874 21 Rev od 15. veljače 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 132874 20 Gž od 18. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 132874 17 P od 29. travnja 2020. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su apsolutno ništavni aneksi Ugovora o koncesiji za istraživanje zlata na lokalitetu Bakovići, Općina Fojnica od 21. listopada 2013. godine, koji je zaključen između prvotuženog (Srednjobosanski kanton, Ministarstvo gospodarstva) i drugotuženog (BBM d.o.o. Sarajevo), pobliže navedeni u izreci prvostupanjske presude, pa da se slijedom navedenog utvrdi da je osnovni ugovor prestao važiti.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da su prvotuženi kao koncesionar i drugotuženi kao koncesor zaključili ugovor na lokalitetu koji predstavlja apelantičino područje, kao i da su aneksima mijenjani rokovi realizacije tog ugovora. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se ugovor o koncesiji zaključuje na određeno razdoblje koje ne može biti dulje od 30, odnosno 50 godina, te da se ugovor o koncesiji, uz suglasnost Vlade Kantona, može obnoviti na razdoblje koje ne može biti dulje od polovine prvobitno ugovorenog roka, sukladno članku 15. Zakona o koncesijama. Vrhovni sud je naveo da apelantica neutemeljeno ističe da je spornim aneksima obnavljan ugovor bez suglasnosti Vlade Srednjobosanskog kantona. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je aneksima mijenjan rok realizacije ranije zaključenog ugovora, a ne trajanje ugovora u smislu navedenih odredaba Zakona o koncesijama. Pored toga, ukazao je da je u konkretnom slučaju za zaključivanje aneksa realizacije ugovora nadležno Ministarstvo gospodarstva Srednjobosanskog kantona, čiji ovlašteni predstavnik je potpisao anekse. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da za zaključivanje spornih aneksa nije trebala suglasnost Vlade Srednjobosanskog kantona, te da samim time sporni aneksi nisu zaključeni protivno odredbama članka 15. Zakona o koncesijama.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je za produljenje ugovora o koncesiji potrebna suglasnost Vlade Srednjobosanskog kantona i da je u konkretnom slučaju ona izostala, zbog čega smatra da su osporeni aneksi ništavni. Također, apelantica ističe da osporenim odlukama nije zadovoljen standard prava na obrazloženu odluku jer „nisu pravilno i potpuno cijenjeni žalbeni i revizijski navodi“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

7. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. svibnja 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama Zakona o koncesijama, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, te da je odgovorio na sve apelantičine navode, koje ponavlja i u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, nije ponudila bilo kakve relevantne argumente kojima bi opravdala svoje tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantičini navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2177/22 (Mjesna zajednica Bakovići) | Sudska praksa | Aktio