Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2197/22 (Općina Domaljevas-Šamac)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2197/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2197/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Općina Domaljevac-Šamac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Domaljevac-Šamac protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 049704 20 Rsž od 24. veljače 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Domaljevac-Šamac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo Orašje, podnijela je 13. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 049704 20 Rev od 17. ožujka 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 049704 20 Rsž od 24. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 049704 19 Rs od 22. siječnja 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1017/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 17. ožujka 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda obvezana je apelantica da tužiteljima (Z. Š. i ostali) na ime naknade za prijevoz na posao i s posla isplati novčane iznose koji su određeni u izreci prvostupanjske presude, te da im nadoknadi troškove postupka.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da su tužitelji apelanticini uposlenici na radnim mjestima namještenika i državnih službenika. Također, utvrđeno je da tužitelji nemaju organiziran prijevoz te da udaljenost njihovih mjesta stanovanja od mjesta rada iznosi minimalno 2 km. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljima pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla shodno odredbama čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi da su se tužitelji prije podnošenja tužbe trebali obratiti apelantici kao poslodavcu sa zahtjevom za ostvarivanje prava u smislu članka 114. Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se glede ostvarivanja prava naknade troškova prijevoza primjenjuju odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, te da činjenica da tužitelji nisu podnijeli zahtjev za isplatu naknade prijevoza ne isključuje mogućnost vođenja sudskog postupka. Pri tome, Kantonalni sud je u prilog takvom odlučenju ukazao na Odluku Vrhovnog suda broj 25 0 P 004238 12 Rev od 7. ožujka 2013. godine. Pored toga, naveo je da su neutemeljeni apelantičini navodi glede troškova zastupanja tužitelja i vještačenja po vještaku financijske struke. Naime, Kantonalni je ukazao da odvjetnika može mijenjati stručni suradnik, te da odvjetniku u tom slučaju pripada pravo na naknadu troškova zastupanja kao da je on zastupao stranku shodno odredbama članka 21. Zakona o odvjetništvu. Također, ukazao je da je provedeno vještačenje bilo neophodno kako bi se utvrdila visina naknada.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tužitelji prije podnošenja tužbe nisu podnosili zahtjev za ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Apelantica osporava odluku o troškovima postupka u dijelu dosuđenih troškova na ime zastupanja tužitelja i provedenog vještačenja. Naposljetku, apelantica navodi da drugostupanjski sud nije dao obrazloženje glede njezinih žalbenih navoda, te da su stoga povrijeđena njezina prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola, ali da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. svibnja 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostupanjske presude, te da je te navode Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman