Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2127/22 (J.S.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2127/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-2127/22, rješavajući apelaciju koju je podnio J. S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 159638 18 Gž od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 159638 22 Rev od 22. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 159638 18 Gž od 9. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 159638 15 P od 29. decembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-60/22 od 20. aprila 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 9. novembra 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 29. decembra 2017. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice (E.S.) i apelanta čine novčana sredstva u iznosu od 10.000,00 KM, koja se odnose na mise uplaćene na sahrani njihovog zajedničkog sina, pa je apelant obavezan isplatiti tužiteljici polovinu naznačenog iznosa, dok je tužiteljičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini stambeno-poslovna zgrada pobliže opisana u izreci, te da se slijedom toga utvrdi da su suvlasnici navedene nekretnine sa dijelovima od po 1/2. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da su bili u braku od 3. decembra 1994. godine do 11. novembra 2014. godine, kao i da je njihov zajednički sin umro za vrijeme trajanja braka, 18. marta 2014. godine. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da su, u vrijeme sahrane njihovog zajedničkog sina, treća lica strankama na mise dala određene novčane iznose, te da je nakon podmirenja troškova sahrane ostao iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se navedeni novac, shodno odredbi člana 251. stav (1) Porodičnog zakona, može smatrati poklonom trećih lica koji je strankama dat za vrijeme trajanja njihovog braka. Nadalje, Općinski sud je ukazao da polovina navedenog iznosa, u skladu sa odredbom člana 252. Porodičnog zakona, predstavlja tužiteljičino vlasništvo, budući da su ona i apelant sa jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini. Konačno, Općinski sud je ukazao da je odluka o troškovima donijeta na osnovu člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku. Pri tome, sud je imao u vidu vrijednost spora, ali i činjenicu da je tužiteljica u sporu uspjela samo da jednim dijelom, te posebno činjenicu da su njezini troškovi bili veći od apelantovih troškova, jer je snosila pretežan dio troškova uviđaja na licu mjesta i vještačenja.
5. Presudom Kantonalnog suda od 9. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud ukazao da je nebitna činjenica da li je apelant navedeni novac zadržao kod sebe, da li ga je utrošio ili poklonio kćerci, s obzirom na to da tužiteljici nije dao dio navedenog iznosa. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka, zbog čega su apelantovi navodi i u tom dijelu neosnovani.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da navedeni novac nije mogao predstavljati bračnu stečevinu, kao i da je u dogovoru sa tužiteljicom cjelokupan iznos dao kćerci. Također, apelant osporava odluku o troškovima postupka, s obzirom na to da je tužiteljica uspjela samo djelimično u jednom zahtjevu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih oduka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i Zakona o parničnom postupku, dali detaljne i jasne razloge za zaključak da navedeni novčani iznos predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, te da su jasno obrazložili i odluku o troškovima postupka. Takvo obrazloženje, nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić