Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3393/22 (M.K.D. i drugi)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3393/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine, u predmetu broj AP-3393/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli M. K. D. i B. D, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. K.
D. i B. D. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 310346 22 Gž od 8. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. D. i B. D. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Jelena Bogdanović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 310346 22 Gž od 8. juna 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 310346 20 P od 19. jula 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 19. jula 2021. godine obavezan je tuženi („Euros osiguranje“ a.d. Banjaluka) da apelantima, na ime naknade materijalne štete, isplati novčane iznose navedene u izreci presude i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 2.601,80 KM. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata da im tuženi, na ime razlike neisplaćenog iznosa nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose i to prvoapelantkinji ukupan iznos od 1.800,00 KM, a drugoapelantu ukupan iznos od 1.400,00 KM.
3. Presudom Okružnog suda od 6. juna 2022. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, prvoapelantkinji isplati iznos od 550,00 KM, a drugoapelantu da isplati iznos od 380,00 KM. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je tuženi obavezan da apelantima, umjesto iznosa od 2.601,80 KM, isplati iznos od 2.666,32 KM.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelanti zadobili tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženog, te da je tuženi u vansudskom postupku, na ime naknade nematerijalne štete, prvoapelantkinji isplatio iznos od 2.000,00 KM, a drugoapelantu iznos od 1.000,00 KM. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je, između ostalog, propisano da će sud, prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke u odnosu na dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova kod apelanata, kao i da su povrede koje su apelanti zadobili imale za posljedicu umanjenje životne aktivnosti od 7%, odnosno 4%. S obzirom na to, te imajući u vidu visinu naknade koja je isplaćenu apelantima u vansudskom postupku, Orijentacione kriterijume za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (u daljnjem tekstu: Orijentacioni kriterijumi) i navedene odredbe ZOO, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu odluke. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Okružni sud je pozvao na odredbe člana 397. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da će sud, kada preinači odluku povodom pravnog lijeka, odlučiti o troškovima cijelog postupka. Sud je ukazao da su ukupni troškovi postupka iznosili 3.924,30 KM, te da su tužioci uspjeli u parnici sa 68%, pa im, srazmjerno navedenom uspjehu u parnici, u skladu sa odredbama člana 386. stav (2) ZPP, pripadaju troškovi postupka u iznosu od 2.668,32 KM.
5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, osporavaju visinu iznosa dosuđenih na ime naknade nematerijalne štete, smatrajući da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti, između ostalog, ističu da se Orijentacionim kriterijumima za 10% umanjenja životne aktivnosti priznaje iznos od 3.000,00 KM. Takođe osporavaju odluku o troškovima postupka. Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode posebno ne obrazlažu, već ih zasnivaju na istim tvrdnjama koje iznose u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, dovodeći u vezu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke sa relevantnim odredbama ZOO i Orijentacionim kriterijumima, jasno obrazložio odluku u pogledu visine dosuđene naknade na ime nematerijalne štete, imajući u vidu iznose koji su apelantima po navedenom osnovu isplaćeni u vansudskom postupku. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao dovoljno obrazloženje i za svoju odluku o troškovima postupka. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminisani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić