Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/21 (D. Ž. i drugi)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-535/21, rješavajući apelaciju Darka Živkovića i Ljubice Tončić., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Tončić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Živković protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija i Ljubica Tončić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Splita, Republika Hrvatska, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine. Apelanti osporavaju i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 193021 19 Gž od 29. novembra 2019. godine i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 V 193021 17 V od 17. januara 2019. godine. Apelanti su 18. oktobra 2021. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelantica je ponovo 29. novembra 2021. godine podnijela novi zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelanti su 28. juna, 6. septembra i 29. novembra 2021. godine dostavili dopune apelacije, te je njihova punomoćnica dostavila i informaciju da joj je apelant otkazao punomoć jer je naplatio svoje potraživanje, a da nastavlja postupak kao apelanticina punomoćnica.

2. Ustavni sud je donio odluke broj AP-535/21 od 3. novembra 2021. godine i 16. decembra 2021. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojim je odbio kao neosnovane zahtjeve za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjima Grada Mostara – Gradsko vijeće (u daljnjem tekstu: tuženi) odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta Biskupskom ordinarijatu Mostar i Općini Mostar Jugozapad, koje je bilo u vlasništvu apelantice i apelantove prednice. Navedena rješenja apelanti su osporili tužbom Kantonalnom sudu. Taj sud je presudom broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine tužbu djelomično uvažio i poništio osporena rješenja. Kantonalni sud je sam riješio upravnu stvar tako što je poništio dijelove spornih rješenja u odnosu na katastarske čestice koje je naveo u izreci presude, dok je u odnosu na ostale, čestice zahtjev odbijen. Presudom je određeno koje čestice i u kojoj površini se vraćaju apelantima, odnosno da će apelantima tuženi osigurati odgovarajuću naknadu za zemljište ako nije moguć povrat. Zbog neizvršenja navedene presude Kantonalnog suda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je odlukom broj AP-3301/14 od 18. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložio tuženom da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak izvršenja navedene presude. U postupku izvršenja te odluke Ustavnog suda nije postignut sporazum između apelanata i tuženog o visini naknade, pa je predmet upućen Općinskom sudu na rješavanje, odnosno određivanje naknade shodno odredbama člana 64. Zakona o eksproprijaciji.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 V 193021 17 V od 17. januara 2019. godine, između ostalog, određena je naknada koju tuženi treba da isplati apelantima za izuzete nekretnine – zemljište, u ukupnom iznosu od 2.402.236,83 KM. Navedeno je da je visina naknade utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U nalazu je naglašeno da na spornom lokalitetu trenutno ne postoji zemljište za prodaju, ali da su kod uporedne metode korištene tržišne vrijenosti onih zemljišta koja su najbliža po lokaciji i koja su oglašena za prodaju. Vrijednosti tih zemljišta vještaci su sveli na lokalitet spornog zemljišta na osnovu parametara koje su detaljno naveli u obrazloženju i tako su dobili iznos naknade koji je u konačnici dosuđen apelantima.

5. Protiv navedenog rješenja i tuženi i apelanti su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 58 0 V 193021 19 Gž od 29. novembra 2019. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na način da je naknada za nekretnine smanjena na ukupan iznos od 1.187.212,70 KM. U ostalom dijelu, žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je obrazložio da je visinu naknade za izuzete nekretnine prvostepeni sud utvrdio u visini tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta koja su oglašena za prodaju na internetu, dakle na neprodatim nekretninama. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda navedena procjena nije izvršena na pravilan način. Zbog toga je Kantonalni sud na ročištu za glavnu raspravu ponovno izveo dokaz saslušanjem vještaka. Kantonalni sud je istakao da ne prihvata tržišnu cijenu izračunatu na način kako je to učinio prvostepeni sud jer je to nepouzdana metoda obzirom da prodaja nije izvršena. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da smatra da je objektivna i prihvatljiva uporedna metoda realizovanih prodaja zemljišta, odnosno uporedna metoda realizovanih kupoprodajnih ugovora koji su navedeni u spisu predmeta i precizirani u rješenju. Navedene uporedne nekretnine su sličnih karakteristika i položaja kao i sporne. Kantonalni sud je istakao da je, zbog toga, tržišna cijena određena kao prosječna cijena iz dva navedena realizirana ugovora o prometu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta.

6. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 58 0 V 193021 20 Rev od 19. novembra 2020. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je, naveo da se revizija iz razloga propisanog članom 240. stav 1. tačka (3) – prekoračenje tužbenog zahtjeva pred drugostepenim sudom nije mogla podnijeti. Naime, radi se o postupku sudskog utvrđivanja vrijednosti nekretnine nakon što pred općinskim organom vrijednost nije sporazumno utvrđena, pa se ne radi o tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 240. stav 1. tačka (3) ZPP. Nadalje navedeno je da drugostepeni sud preinačenjem prvostepenog rješenja nije postupio protivno zakonu jer taj sud ima takvo ovlaštenje shodno ZPP. Navedeno je da je prvostepeni sud napravio uporedbu sa neprodatim nekretninama iz oglasnika čija postignuta cijena tada nije bila poznata. S druge strane, drugostepeni sud je utvrdio vrijednost sporne nekretnine na osnovu prodatih nekretnina sličnih karakteristika kao sporna nekretnina i koje se nalaze u blizini sporne nekretnine. Pri tom je Kantonalni sud postupio u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o eksproprijaciji.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je Vrhovni sud „svjesno prešutio“ postojanje realiziranih ugovora u neposrednoj blizini nekretnina, čime su nekretnine apelanata „svjesno obezvrijeđene“. Navode da su saznali za postojanje sukoba interesa sudije izvjestitelja u drugostepenom postupku, jer je sutkinji izvjestiteljici „bilo u interesu da se umanji vrijednost naknade, kako bi njen suprug stekao bolju poziciju u tenderima tuženog za svoju firmu“. Smatraju da je postupak predugo trajao. Navode i da je apelantu isplaćen njegov dio naknade, ali da apelantici nije, te da gradonačelnik tuženog telefonski ucjenjuje i prisiljava apelanticu da se odrekne zakonskih kamata koje joj pripadaju. Gradonačelnik tuženog, prema apelanticinim tvrdnjama, u fazi izvršenja dozvoljava cjenjkanje oko sudskih odluka nudeći apelantici da potpiše sporazum o odricanju od kamata, kao uvjeta za isplatu naknade.

8. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br, 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS i 34/16) relevantne odredbe glase:

Član 46.

Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) točka g), i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (3). točka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na izmijenjene pravne okolnosti

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantova punomoćnica 20. juna 2021. godine dostavila Ustavnom sudu informaciju da joj je apelant otkazao punomoć jer je tuženi u odnosu na njega izvršio svoju obavezu te da od otkaza punomoći punomoćnica zastupa samo apelanticu koja i dalje ostaje kod podnesene apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je nakon podnošenja apelacije isplatom potraživanog iznosa apelantu došlo do izmijenjenih pravnih okolnosti zbog kojih je daljnje razmatranje apelacije u odnosu na apelanta bespredmetno.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na prima facie dopustivost

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto način utvrđivanja vrijednosti sporne nekretnine koji je primijenio prvostepeni sud nije pravilan (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Ustavni sud također smatra da u konkretnom predmetu nema ništa što bi ukazivalo da apelantica nije imala adekvatan pristup sudu ili da je postojao sukob interesa sudije izvjestitelja u drugostepenom postupku. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je apelantica koristila sva pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju, a nema dokaza da je da je apelantica pred redovnim sudovima dokazivala postojanje „sukoba interesa“ sudije izvjestitelja..

17. Osim toga, u vezi sa navodima o neopravdano dugom trajanju postupka, Ustavni sud ukazuje da je svojom odlukom broj AP-3301/14 od 18. jula 2017. godine, naložio Kantonalnom sudu hitno okončanje postupka u navedenom predmetu. Dakle Ustavni sud navode o dužini trajanja postupka može razmatrati samo od dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda, pa do dana okončanja postupka. Navedena odluka Ustavnog suda je donesena 18. jula 2017. godine a postupak je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 19. novembra 2020. godine. Dakle postupak je na tri sudske instance trajao tri godine i četiri mjeseca. Navedeni period se ne može smatrati dugim trajanjem postupka pa su apelanticini navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Naime, jasno je da su redovni sudovi na osnovu relevantnih odredbi člana 46. Zakona o eksproprijaciji odredili vrijednost sporne nekretnine. Pri tome, suprotno apelantičinim navodima, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu zanemarili postignute cijene ranije prodatih nekretnina u blizini apelantičinih, već su uporedili cijene prodatih nekretnina koje se nalaze u blizini njene nekretnine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantičinu imovinu bilo proporcionalno i služilo je legitimnom cilju koji se sastojao u određivanju adekvatne naknade za izuzete nekretnine, koje je apelantici obavezan isplatiti tuženi kao jedinica lokalne samouprave, pri čemu se vodilo računa o poziciji i stanju sporne nekretnine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema okolnosti koje bi ukazivale da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo neproporcionalno. Stoga su njeni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je apelantici to pravo prekršeno. Naime, nesporno je da je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj, shodno relevantnim propisima bili na raspolaganju, a činjenica da oni nisu doveli do rezultata kojim bi bila zadovoljna ne mogu voditi zaključku o kršenju toga prava. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Ustavni sud ističe da neće razmatrati dopune apelacije koje je apelantica dostavila. Naime, apelantica je dopune podnijela nakon proteka roka od 60 dana iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno da nema ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko su se izmijenile pravne okolnosti Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/21 (D. Ž. i drugi) | Sudska praksa | Aktio